Amerikanci u ponedjeljak 30. svibnja obilježavaju Dan sjećanja, prigodu za odavanje počasti sunarodnjacima koji su dali živote u obrani svoje zemlje. Tim je povodom Kongresna knjižnica u Washingtonu, u sklopu svog projekta 'Povijest veterana' pozvala nekoliko istaknutih veterana Drugog svjetskog rata da podijele svoja iskustva sa širom publikom. Više – u izvješću Jaroslawa Andersa.
Kongresmen Ron Kind, iz Wisconsina, jedan od pokretača projekta 'Povijest veterana', govorio je o potrebi očuvanja sjećanja onih koji su sudjelovali u oblikovanju jednog od najvažnijih poglavlja američke povijesti 20. stoljeća. Među takvima je i Benjamin Ferencz, koji se kao pripadnik američke vojske borio na europskim bojišnicama. Nakon rata, on je bio glavni tužitelj u drugoj fazi Nirnberških suđenja. On je istaknuti stručnjak za međunarodno pravo i zagovornik trajnog Međunarodnog kaznenog suda.
Prisjećajući se suđenja nacističkim ratnim zločincima, i danas ga još šokira koliko su oni bili zaslijepljeni vlastitim osjećajem da, zapravo, za ništa nisu krivi: "Traumatičnost tih iskustava i danas me još prati: vidio sam masovne ubojice, upoznao njihov mentalitet i nikada nisam vidio niti traga kajanja ni kod jednog od njih. Uopće ništa. Oni su se smatrali herojima u časnom ratu."
Ratni zločinci, kaže gospodin Ferencz, uglavnom vjeruju da djeluju u skladu sa zakonima … svojim vlastitim zakonima. Upravo zato vrlo je važno uvjeriti ljude u potrebu postojanja međunarodnih pravnih standarda i provođenja međunarodnog prava - kaže gospodin Ferencz. "Došao sam do zaključka da nikada neće biti rata bez zločina. I sam rat je najveći zločin. Ishod Nirnberških suđenja bio je korak naprijed: rekli smo da je agresivno promicanje interesa jedne zemlje međunarodni zločin, a do tada, kroz povijest, to se smatralo pravom svake zemlje. No, mi smo rekli: dosta! Od sada pa nadalje, tkogod bude poveo agresivni rat počinitelj je vrhunskog međunarodnog zločina i bit će izveden pred lice pravde."
Iz tog razloga, Benjamin Ferencz žali što se Sjedinjene Države odbijaju pridružiti Međunarodnom kaznenom sudu. Jedan drugi sudionik panela veterana, John Dolibois, kao sudski istražitelj je ispitivao 86 visoko rangiranih nacističkih čelnika, zatvorenih u tajnom zatvoru u Luksemburgu. "Ispitivali smo ih tri i pol mjeseca u najvećoj tajnosti i dobili smo odgovore – ili smo ih pokušali dobiti – na upite koje nam je poslala Komisija za ratne zločine. Do 12. kolovoza 1945, već je bilo odlučeno koji od 86 nacističkih čelnika su najvažniji da bi im bilo suđeno u prvom zasjedanju Međunarodnog tribunala za ratne zločine, u Nirnbergu."
Yeiichi Kelly Kuwayama rođen je u obitelji Amerikanaca japanskog podrijetla, u New Yorku. Tijekom Drugog svjetskog rata, borio se u Europi u sklopu 442. japansko-američke borbene regimente, jedne od najodlikovanijih jedinica u američkim vojnim snagama. Neki od vojnika te jedinice sudjelovali su u oslobađanju nacističkog koncentracijskog logora Dachau. Ironično je bilo, kaže gospodin Kuwayama, da su mnogi od njih istodobno imali rođake u američkim sabirnim logorima, u koje su bili preseljeni Amerikanci japanskog podrijetla i japanski državljani na američkom tlu nakon napada Japana na Pearl Harbor.
Gospodin Kuwayama kaže da su se Amerikanci japanskog podrijetla borili za svoju američku domovinu, ali da su bili isto tako motivirani i tradicionalnim japanskim osjećajem obiteljskog ponosa: "Kongresmen Kind je govorio o strahu od neuspjeha i o želji da se svoje sunarodnjake, suborce, ne ostavi na cjedilu. I ja vjerujem da je to točno. No, čak i više od toga, za pripadnike 442. regimentalne jedinice to je bilo prvenstveno pitanje da ne osramote svoje roditelje."
Esejist i novinski komentator Art Buchwald, poznat po svom oštrom jeziku i britkom humoru, isto je tako odlikovani marinac i veteran rata na Pacifiku. On kaže da bi se Amerikanci trebali sjećati i raspravljati o svim ratovima koje je njihova zemlja vodila, čak i onima na koje su manje ponosni: "Projekt 'Povijest veterana' bavi se Drugim svjetskim ratom. To je rat o kojemu rado govorimo, jer je završio s osjećajem konačnosti i jer ga mnogi smatraju 'dobrim ratom'. Ne znam što bi trebao biti dobar rat, ali taj je rat zaista bio dobar. Koreja je bila gotovo jednako dobar rat. No, nakon toga, Vijetnam je bio loš rat, a Irak je još gori. Nadam se da će za 15 ili 20 godina od danas, neki veterani govoriti o tim ratovima i o tome što se u njima zbivalo."
Veterani koji su sudjelovali na panelu Kongresne knjižnice govorili su o svojim iskustvima s posebnom mješavinom humora, nostalgije i tuge. Složili su se, međutim, da je važno odavati počast ratnim herojima bez da se glorificira sam rat.
