Američki vojnici ranjeni na bojišnici dobivaju odličje “Purple Heart” kao zahvalnost nacije za njihovu žrtvu. No odličja ne mogu pomoći teško ranjenim vojnicima da nastave život bez izgubljenih ekstremiteta ili, pak, s post-traumatskim sindromom. Opširnije u prilogu Faize Elmasry.
Eksplozija bombe jedne noći u Iraku nanijela je Hugu Gonzalesu tešku povredu mozga. "Nisam znao što mi se dogodilo sve do četiri dana kasnije kad sam se probudio iz kome" - objasnio nam je ovaj vojnik. Potisak zraka koji je uzrokovala eksplozija prodrmao je Gonzalesov mozak i doveo do potencijalno smrtonosno oticanja. Kako bi olakšali pritisak na mozak, vojni kirurzi uklonili su oko 20 posto njegove lubanje što će mu kasnije biti vraćeno u sljedećem operativnom zahvatu. Hugo Gonzales kaže da mu je rat u Iraku djelomično odnio memoriju, ali ne i odlučnost da nastavi život.
Fotografkinja Nina Berman, koja je posjetila 20 ratnih vojnih invalida rata u Iraku, kaže da većina ranjenih veterana želi nastaviti sa što je moguće normalnijim životom. Njihove priče opisala je u knjizi “Purple Hearts: Back from Iraq”.
Kada ih je fotografirala, kaže ona, željela je da fotografije prikažu kako oni vide svoje iskustvo na bojišnici: "Radi se o intenzivnom osjećaju drugarstva, povezanosti s prijateljima. Vojska ih uči da se ne bore toliko za svoju zemlju koliko za kolegu do njih. Osjećaš se kako su ti emocije povišene. Živiš stalno u stanju života ili smrti. Sve to je iznimno uzbudljivo. Jedan od vojnika pričao mi je o napadu adrenalina u krvi nakon kojeg ti se čini da je normalni život gotov zato što si proživio jednu vrstu hiper-realnosti."
Nina Berman razgovarala je s ranjenicima i o patriotizmu i junaštvu. Dok mnogi Amerikanci smatraju ratne veterane junacima, mnogi od njih vide sebe drugačije. 23-godišnja poručnica, Jordan Johnson, na primjer, ne smatra sebe junakinjom: "Riječ 'heroj' toliko se koristi da je upitno ima li više smisla. Koristimo li je kako bismo prikrili manjkavosti koje ne želimo vidjeti? Tako kad se kući vrate vojnici koji su potpuno fizički i mentalno uništeni mi se bolje osjećamo ako ih zovemo herojima."
Poručnica Johnson se smatra osobom koja je preživjela rat, a ne junakom.
Na isti način Tim Origer opisuje samog sebe posljednjih 30 godina - od kada se vratio iz Vijetnamskog rata u kojem je izgubio nogu. Kako kaže, to nije jedini rat s kojim je morao živjeti: "Bolovao sam od post-traumatskog sindroma. Polako sam se zatvarao te sam proveo nekih 15 godina izoliran, u šumi. Kad sam dobio dijete počeo sam se vraćati u normalni život. Cijelo vrijeme mislite kako ste se prilagodili, ali u stvari ne znate da nešto nije u redu s vama."
Tim Origer vjeruje da jedino veterani mogu pomoći jedni drugima i to je upravo što on sada čini. On razgovara s veteranima iz Iraka i dijeli svoja iskustva s njima. "Želim im pomoći zato što ja nisam imao nikoga da mi pomogne kada mi je trebalo. Kad nemate pomoć onda završite s problemima kao mnogi veterani Vijetnamskog rata, odate se alkoholu ili drogama, tučete svoju ženu ili psa…" - povjerio nam se Tim Origer.
Fotografkinja Nina Berman se slaže da veterani najnovijeg američkog rata trebaju dobiti više pozornosti, kao i medicinske i financijske potpore. Takva temeljna pomoć, kaže ona, ključna je kako bi se suočili sa svojim problemima i prilagodili novom životu, daleko od mahanja državnim zastavama i slavljenja povratka ratnih heroja.
