Zadnjeg ponedjeljka svakog svibnja, Memorial Day, Dan sjecanja na pale u ratovima, obiljezava se u gradovima diljem Amerike raznim manifestacijama. U glavnom gradu, medjutim, od 1988, odrzava se i jedna posebna, jedinstvena, s Washingtonom je vec postala sinonimna. I najveca je koja se tog dana odrzava u Sjedinjenim Drzavama.
Na svijetu, kazu, postoji samo jedna stvar koja je jednaka grmljavini motora teskih bombardera B-52, u operacijama tepih-bombardiranja. To je Rolling Thunder, grmljavina nekoliko stotina tisuca motocikala, uglavnom Harley-Davidsona. Nadjete li se u Washingtonu u nedjelju, dan prije sluzbenog praznika, oko podne, kad pocinje njihova povorka, cut cete ih prvo kao daleku grmljavinu, jer s druge strane rijeke su jos, u Virginiji, krecu s ogromnog parkiralista Pentagona, na kojemu se okupljaju od ranoga jutra. Dok prolaze mimo arlingtonskog groblja, formiraju povorku, kotac iza kotaca, po cetiri u svakom redu, povorku miljama dugu. Od Pentagona, sjedista americke vojne moci, preko Memorial Bridgea, gore, do Capitola, gdje se stvara politika, duz Constitution Avenue onda, ona simbolizira prava i slobode za koje su mnogi i polozili zivote, kraj Bijele kuce, doma vrhovnog zapovjednika, dok ne stignu do spomenika veteranima vijetnamskog rata, Zida, kako ga svi znamo.
Njihova bucna povorka nije nikakav motociklisticki dogadjaj nego svojevrsna demonstracija. Nema politickih govora, samo grmljavina motora. To je njihov nacin davanja glasa svim odsutnim patriotima – nestalim u borbama, izgubljenim u politickim vihorima i birokratskim zbrkama. Ali nikad zaboravljenim u srcima suboraca. Prosle godine, povorka je bila preko pola milijuna jaka! Prizor je doista nezaboravan – crna koza na trapericama na sjajnom kromu Harley-Davidsona, s kojih se, zajedno s plavo-bijelo-crvenim americkim zastavama, vijore i one crne, POW/MIA, za ratne zarobljenike i nestale u akcijama. Rolling Thunder, Run to the Wall – Voznja do Zida, i pocela je kao akcija ogranicena na vojnike vijetnamskog rata, akcija kojom su od vlade trazili odgovor na pitanje o sudbini oko dvije i pol tisuce njih nestalih u Vijetnamu. U medjuvremenu, prerasla je u mnogo siru, jedinstvenu akciju za zastitu i pruzanje pomoci svim americkim vojnicima, ondasnjim, sadasnjim i buducim. Ideja za nju rodila se 1987, kad su se dva veterana vijetnamskog rata – Artie Muller i Ray Manzo, nasla za rucak u jednom diner-restoranu kraj Summervillea, u New Jerseyju, prica Anne Nicholson, glavni tajnik neprofitne organizacije Rolling Thunder...
NICHOLSON: “Dva prijatelja razgovarala su o statusu i sudbini svoje brace koja se sluzbeno vode kao ratni zarobljenici ili nestali u akcijama, jer pristizala su brojna izvjesca, istina nepotvrdjena, da su mnogi od njih vidjeni nakon zavrsetka rata, da su, dakle, prezivjeli i pali u ruke neprijatelja. Ako je to tako, razmisljala su dvojica prijatelja, zasto vlada ne ucini nesto da ih vrati kucama.”
Ali vijetnamski je rat, podsjeca Anne, bio tako osjetljiva tema, cinilo se da je svatko zelio da ona bude zaboravljena, da je jednostavno nema. Ali ona dvojica odlucila su da nesto treba uciniti, okupiti sto je moguce veci broj ljudi, bas za Memorial Day – dan kad Amerika priznaje zrtve koje podnose njeni vojnici u cijeloj njenoj dugoj povijesti borbe za slobodu i pravdu za svakoga, otici u Washington D.C., prosvjedovati i od vlade traziti neka objasnjenja. Doci ce na Harley-Davidson motorima, odlucili su, jer jedino oni mogu proizvesti zvuk kakav je, 1965. godine, operacija tepih-bombardiranja Sjevernog Vijetnama, poznata pod imenom Operation Rolling Thunder.
Prve godine odrzavanja prosvjeda, 1988, u Washingtonu je, u bucnoj manifestaciji jedinstva, sudjelovalo oko dvije i pol tisuce motocikala, otprilike jedan za svakog Amerikanca nestalog u Vijetnamu. Na ulicama grada, veterane su, u znak podrske, docekale tisuce gradjana. Vojnicima vijetnamskog rata tog je dana, nakon puno nijemih godina, bila konacno, po prvi puta, javno izrazena dugo i bolno prizeljkivana dobrodoslica. I vidno dirnula mnoge od veterana. Za mnoge, to je bio i pocetak jednog prijeko potrebnog procesa...
NICHOLSON:“Ako ne za sve, onda za vecinu njih, tada je pocelo lijecenje rana, dubokih, bolnih rana, i suceljavanje s mnostvom emocija.” Vijest o dogadjaju odrzanom u Washingtonu munjevitom se brzinom prosirila cijelom zemljom, kaze Anne Nicholson, i vec iduce godine poceli su dolaziti sa svih strana Amerike, iz Kanade, Evrope, Juzne Koreje i Australije. Danas, kaze ona, sesnaest godina kasnije, Rolling Thunder, sa sjedistem u New Jerseyju, ima preko 70 ogranaka u Americi i izvan nje, clanova - preko 7.000. Postala je to najveca grassroots organizacija veterana americkih ratova i svake godine sve je jaca. Potaknuta tuznom ostavstinom vijetnamskog rata, ona se danas aktivno zauzima i za veterane korejskog i drugog svjetskog rata, za pronalazenje jos uvijek preko 2.000 americkih vojnika nestalih u Vijetnamu, 41 u prvom Zaljevskom ratu....kao i za zrtve rata protiv terorizma, izazvanog napadima 11. rujna 2001. godine.
NICHOLSON:“Nikad niste sami i napusteni ako ste clan Rolling Thunder. Mi smo obitelj. Ne pravimo razliku, nasi su clanovi Zidovi, krscani, muslimani, sve rase i boje koze, zene i muskarci, majke i ocevi, bake i djedovi, ratni vojni veterani i civili, lijecnici, senatori, kongresmeni, mladi, stari. Snazna je to organizacija, cvrstog integriteta.”
Rolling Thunder nije bez kriticara. Buduci da su motocikli postali sinonimni s imenom organizacije, postoje predrasude o njenim stvarnim ciljevima i svrsi i mnogi doprinosi njenih clanova veteranima i zajednici velikom su broju ljudi potpuno nepoznati. Rolling Thunder nije samo jos jedna motociklisticka druzina. Sva ona 363 dana izmedju Memorial Day vikenda, i daleko od TV-kamera, oni su, iskljucivo kao volonteri, angazirani u bolnicama za veterane, lobiraju na Capitol Hillu, za njihove beneficije, za donosenje zakona koji ce jamciti da niti jedan americki vojnik nece ostati na stranom tlu nakon prekida vatre i rukovanja politicara. Sami prikupljaju novac, prodajom majica i drugih predmeta. Buduci da su neprofitna organizacija, sav novac, zajedno s hranom i prikupljenom odjecom i drugim osobnim predmetima, ide veteranima-beskucnicima i onima koji se lijece od posttraumatskog stresa, psiholoskih ucinaka rata, ovisnosti o alkoholu i drogama. Najvaznije od svega, redovito ih posjecuju i provode vrijeme s njima, i ta paznja i ljubav, kaze Anne Nicholson, glavna tajnica organizacije, najvise im znace, jer mnogi nemaju ni obitelji ni drugih prijatelja.
A ona dva dana u godini, kad brojcano snazni i glasni, dolaze u Washington D.C., Rolling Thunder, koji su preuzeli ono nacelo americkih komandosa “Nikad necu ostaviti paloga druga da dopadne u ruke neprijatelja!”, dizu glas za one koji su ga izgubili i odaju postu onima koji su poginuli. Na motorima! Jer jedino nekoliko stotina tisuca Harley-Davidsona moze proizvesti zvuk jednak onome koji proizvode bombarderi B-52 u tepih-bombardiranjima. Iz Vijetnama, kazu, na ulice Washingtona, u usi politicara!
