Manje od tjedan dana nakon pocetka bombardiranja Iraka, Amerika je bila suceljena s grubom realnoscu ratovanja – televizijski snimci petero americkih ratnih zarobljenika bili su prikazani diljem svijeta. Javnost su narocito uznemirili snimci vojne specijalistkinje Shoshawne Johnson. Tridesetogodisnja samohrana majka sjedila je na kaucu, smetena pogleda, i nervozno grčila ruke u krilu. Ti snimci potakli su ponovno raspru o tome treba li zenama dopustiti da sluze tako blizu bojisnicama. Jučer su američke specijalne postrojbe - "Seals" iz mornaričkih redova te "Rangersi" iz redova kopnenih snaga uspjeli iz iračkog zatočeništva osloboditi redovkinju Jessicu Lynch, koju su Iračani zarobili prije devet dana.
Cak i oni koji inzistiraju na tome da zene imaju pravo sluziti na borbenim polozajima, te da vojska ima obvezu kao i koristi od toga, priznaju da su bili uznemireni i potreseni strahom koji se citao na licu Shoshawne Johnson. Lory Manning, umirovljeni kapetan americke mornarice, vodi program Zene u vojsci pri Institutu za istrazivanja i obrazovanje zena. "Mogla sam osjetiti njen strah, s televizijskog ekrana...Vidjela sam i snimke drugih zarobljenika, mladica koji su svoj strah nastojali suzbiti i prikriti. Oni nisu na mene tako djelovali kao ona, koja je strah otvoreno pokazala. To ne znaci, medjutim, da ona u sebi nema dovoljno snage da se s tim strahom nosi".
Shoshawna Johnson prva je ratna zarobljenica otkako je, 1994, donesen zakon prema kojemu je 92% svih vojnih polozaja otvoreno i dostupno postalo i zenama. Americko Ministarstvo obrane bilo je glavna pokretacka snaga u donosenju tog zakona. Ono jos uvijek ne dopusta zenama da sluze u pjesastvu, komandosima, topnickim bataljunima, a ne mogu se pridruziti ni specijalnim postrojbama. Ali pilotiraju borbenim zrakoplovima i helikopterima, a u ovom su ratu puno blize borbenim polozajima nego sto su bile tijekom Zaljevskog rata, 1991. Zene danas cine 15% Amerikanaca u aktivnoj vojnoj sluzbi. Pred kraj vijetnamskog rata, primjerice, potkraj 70-ih, cinile su manje od 2%. Upravo taj podatak zabrinjava neke, poput Charlotte Hayes, urednice casopisa Independent Women’s Forum. "Za vojsku je to strasno. Zene nisu jednako jake kao muskarci. Nitko ne zeli izgubiti bitku zato sto mu neki vojnici nisu dovoljno snazni. I jos nesto, pa neka i zvucim staromodno, ja od muskaraca ocekujem da stite zene. I ono sto me brine to je kad se zena nadje u nevolji, muskarac bi zivot mogao izgubiti u pokusaju da nju zastiti".
Lory Manning taj je argument dobro poznat. Pogresno je, kaze ona, pretpostavljati da zene, zato sto fizicki nisu dorasle muskarcima, ne mogu sudjelovati ili funkcionirati u borbama. Istina je, dodaje ona, da mnoge vojne akademije, poput one u West Pointu ili mornaricke, u Annapolisu, postavljaju donekle drugacije fizicke zahtjeve za muskarce i za zene, narocito kad je u pitanju jakost gornjeg dijela tijela. No, zene posjeduju i fizicku i emocionalnu spremnost za vojnu sluzbu, inzistira Lory Manning. Shoshwana Johnson, dodala je, nije nuzno bila nista vise prestrasena od svojih muskih kolega kad su ih sve ispitivali na irackoj televiziji. Samo je svoj strah otvorenije pokazala. Charlotte Hayes, medjutim, smatra da se tu radi i o necem drugom. "Ona ima i drugih razloga za strah. Svi oni, naravno, boje se da ce biti ubijeni. Ona je jedina kojoj prijete i neke druge brutalnosti. Zena ce jednostavno uvijek biti meta seksualnih napada. Ako to poricete, grijesite".
Oni koji podrzavaju ideju da je i zenama mjesto u borbi inzistiraju da su muskarci jednako podlozni seksualnim napadima kao i zene. Cinjenica je, medjutim, da je, u prvom Zaljevskom ratu, jedini americki ratni zarobljenik, koji je bio meta seksualnog napada, bila – zena! Prema rijecima Lory Manning, silovanje je samo jedna od opasnosti koja prijeti zenama. One su tog rizika svijesne i prihvacaju ga samo kako bi sluzile svojoj zemlji. Sjedinjene Drzave, kaze ona, ne mogu sebi dopustiti da ignoriraju zelje zena. "Ukoliko ne zelimo obvezatnu vojnu sluzbu za muskarce, moramo imati i zene. Ili cemo imati dobrovoljnu vojnu sluzbu za sve ili ce ona biti obvezatna za sve muskarce". Zadnji puta Sjedinjene su je Drzave imale za vijetnamskog rata. Ni ona ni rat nisu medju Amerikancima uzivali siroku podrsku. Mnogi su vjerovali da je poziv u vojsku tada stizao uglavnom onima koji nisu imali mogucnosti i sredstava za studije, a time ni priliku da sluzbu izbjegnu pod izlikom studija. Kad bi danas bila uvedena, obvezatna vojna sluzba ne bi vise priznavala odgodu zbog studija. Predsjednik Bush je dao do znanja da je, za sada, nema namjeru uvoditi, a Lory Manning, umirovljeni kapetan americke mornarice, podsjeca da americki predsjednik tu slobodu sebi moze dopustiti zahvaljujuci i cinjenici da je, danas, u aktivnoj vojnoj sluzbi, i - 200.000 Amerikanki!
