Linkovi

Budućnost pandemije COVID-19


The director of the epidemics service Dr Karina Glick checking a medical ventilator control panel at a ward, while wearing protective clothing.

Jedno od pitanja na koje obični ljudi traže odgovor jeste kada će se ova vanredna situacija okončati. Ljudi su umorni od neprestanog popuštanja i stezanja mjera, bespomoćni, a vakcina koje bi umanjile broj oboljelih, hospitalizacija i smrtnih slučajeva, nema u dovoljnim količinama za sve.

Jako je nezahvalno predviđavati razvoj pandemije i kada bi ona mogla utihnuti, ali na osnovu iskustava s prethodnim slučajevima dugotrajnih, virusima izazvanih pandemija, imamo neku sliku.

U ovom trenutku je prilično jasno da COVID-19 nećemo moći eradicirati. To se nije uspjelo na početku pandemije, kada je bilo mogućnosti za to. Da su se granice brzo zatvorile - još u februaru ili martu prošle godine - i smanjio saobraćaj, ovo bi možda bilo moguće. Međutim, i pod tim uslovima, vrlo je moguće da se virus počeo ranije širiti i da je svaka reakcija nakon januara prošle godine zapravo bila zakašnjela.

Jedina bolest koju smo eradicirali, odnosno iskorijenili, jesu velike boginje, variola vera.


Sistemska, ekstenzivna vakcinacija stanovništa diljem svijeta je to omogućila, kao i činjenica da su ljudi jedini prirodni rezervoar virusa velikih boginja. Bez životinja u kojima se virus mogao „sakriti“, eradikacija je mnogo lakša i izvjesnija. Ista stvar je i sa poliomijelitisom, koji gotovo da je eradiciran. U razvijenim zemljama ne postoji, a samo u nekim džepovima svijeta, poput dijelova Afganistana i Pakistana, divlji virus cirkuliše i nastoji se iskorijeniti živom oralnom vakcinom protiv polija (OPV).

Za razliku od ove dvije bolesti, virus SARS-CoV-2 može inficirati i životinje. Mačke, psi, feretke mogu biti rezervoari virusa, kao i neke divlje životinje, poput šišmiša, pangolina i drugih vrsta s kojih je virus najvjerovatnije inicijalno i prešao na ljude. Dakle, i u idealnom slučaju kada bismo vakcinisali svo stanovništvo na svijetu, ovaj virus bi se mogao sakriti u životinjama.

Tu je i problem mutacija virusa. Britanski, južnoafrički, brazilski te niz drugih sojeva i varijanti virusa su prisutni, a originalnog wuhanskog genoma virusa više ni nema. Virus može mutirati u imunokompromitovanim osobama jer je njihov imunološki odgovor slabiji i umjesto da uništi virus, dozvoli razvoj mutacija i prenos virusa.

Elderly people are seen after receiving a dose of the CoronaVac vaccine against COVID-19 at a vaccination center in Mexico City, on March 17, 2021.
Elderly people are seen after receiving a dose of the CoronaVac vaccine against COVID-19 at a vaccination center in Mexico City, on March 17, 2021.

Vakcine bi mogle spriječiti transmisiju, bar djelomično, ali i dalje mutacije virusa. No to samo u idealnom slučaju, kada bi bilo moguće vakcinisati veliki broj ljudi u vrlo kratkom periou. To, kako vidimo, nije moguće, čak ni u zemljama koje imaju visok nivo procijepljenosti i pristup vakcinama. Kada tome dodamo da postoje zemlje koje kasno započinju vakcinaciju i gdje vakcinacija nije raširena i masovna, dobijamo potpuniju sliku: u takvim uslovima virus se nastavlja širiti i mutirati.

Sad već možemo shvatiti kako bi ovaj virus i infekcija mogli postati endemični.


To je zapravo samo drugačiji način da nam naučnici saopšte kako će ovaj virus ostati s nama i kako ćemo morati naučiti živjeti s njim. Ali, to ne znači i da nikada nećemo moći prestati nositi maske, izlaziti, putovati i prestati strepiti od zatvaranja. U članku objavljenom nedavno u Scientific American, podsjećaju na to da kada se pojavio H1N1 soj gripe, situacija je bila slična i trajala nekoliko godina, pandemija je inficirala oko 500 miliona ljudi i ubila između 50 i 100 miliona. Međutim, onda je soj H1N1 postao endemski jer su oni koji su preživjeli stekli otpornost na ovaj virus. Ovaj virus je cirkulirao 40-tak godina u manje opasnom obimu, izazivajući manje opasne kliničke slike, dok ga nije potisnuo drugi soj. Oni koji prežive COVID-19 i oni koji se vakcinišu će velikim dijelom biti zaštićeni od komplikacija i smrtnog ishoda, ali će virus nastaviti cirkulisati.

Ne treba smetnuti s uma ni to da ne znamo koliko traje imunitet nakon prebolijevanja i nakon vakcinacije i to ćemo saznati tek u godinama koje slijede. Vrlo je vjerovatno, gotovo pa sigurno da nije dugotrajan, pogotovo ne doživotni. Projekcije su da traje slično imunitetu na gripu – godinu do dvije dana. Ovo je upravo zbog faktora mutacija virusa, jer imunitet koji steknemo na jedan soj, na jednu određenu konformaciju spike proteina kao antigena, ne mora značiti da ćemo biti otporni na neki sasvim novi soj.

Već smo vidjeli slike iz Izraela, kako ljudi zbog masovne vakcinacije sada bezbrižno sjede u kafićima, bez maski. No, čak i u slučaju Izraela, gdje u potpunosti vakcinisano oko 49% populacije prema podacima Bloomberga, možemo očekivati sporadičnu pojavu slučajeva nakon izvjesnog vremena, pogotovo kada se otvore granice.

Isto možemo očekivati globalno, pod uslovom da se dosta ljudi vakciniše. Nakon nekoliko godina klasteri i slučajevi će i dalje izbijati, ali projekcije su da ova infekcija neće kositi ljude jer ćemo već imati određenu otpornost.

Sada je najveći problem smanjiti opterećenje na zdravstvene sisteme i smanjiti smrtnost, dok vakcine ne postanu široko dostupne.

Komentari

XS
SM
MD
LG