Linkovi

Ženska strana

Četiri istraživačke novinarke: Više nismo usamljene

Journalist Sanne Terlingen working on radio documentary on women in Eritrea/ Photo: Sanne Terlingen / VPRO Argos

Četiri novinarke koje se dugo bave istraživačkim novinarstvom za RSE govorile su o izazovima ovog posla iz rodne perspektive.

Piše: Masha Durkalić

Razotkrivanje ozbiljnih društvenih problema, nejednaka pozicija na tržištu rada, te balansiranje porodičnog i poslovnog života, uz napade i progone koji su česti i univerzalni širom svijeta bez obzira na spol novinara, sastavni su dio profesionalnog života istraživačkih novinarki širom svijeta. Geesje van Haren (Holandija), Sanne Terlingen (Holandija), Pavla Holcová (Češka) i Cecilia Anesi (Italija), četiri novinarke koje se dugo bave istraživačkim novinarstvom, za Radio Slobodna Evropa govorile su o izazovima ovog posla iz rodne perspektive.

„Kada sam studirala novinarstvo u Holandiji, jedan od profesora mi je rekao da idem raditi u ženskom magazinu. Ja sam rekla: 'Nema šanse!'. Željela sam se baviti istraživačkim novinarstvom“, kaže Geesje. Kada je počela stažirati, shvatila je da novinarskom profesijom dominiraju muškarci, te odlučila osnovati vlastitu kompaniju. Vespers.nl postoji od 2004. godine, i u pitanju je platforma u sklopu koje djeluje škola za istraživačko novinarstvo, a također rade na različitim istraživanjima. Jedno od njih je i projekt Lost in Europe, u sklopu kojeg transnacionalna mreža novinara iz Velike Britanije, Holandije, Belgije i Italije istražuje nestanak 10.000 djece izbjeglica nakon njihovog dolaska u Evropu.

Sanne Terlingen uglavnom istražuje trgovinu ljudima, seksualno zlostavljanje djece, korupciju i migraciju, i stoga često radi sa ranjivim grupama. „To je ponekad problematično, jer ljudi često komentiraju da, kao žena, previše suosjećam sa ljudima o kojima pišem, pa ne mogu imati kritičko mišljenje. Naprimjer, čim radim nešto što se tiče seksualnog zlostavljanja djece, čujem komentare poput: 'Ona se previše identificira sa temom' ili 'Previše je osjetljiva kada je u pitanju ova tema i želi zaštititi žrtve'. No, ja imam kritičko mišljenje, i uvijek provjeravam svoje priče.“ Sanne na ovim pričama radi u sklopu istraživačkog programa Argos VPRO, koji se emitira na holandskom javnom radiju NPO Radio 1, a učestvuje i u projektu Lost in Europe.

Cecilia Anesi smatra da je to što je žena bilo od velike pomoći na nekim zadacima: „Primjerice, radili smo na slučajevima silovanja, i bilo je zaista korisno imati u timu žene koje su mogle razgovarati sa žrtvama.“ Cecilia, koja je suosnivačica italijanskog Centra za istraživačko novinarstvo IRPI (Investigative Reporting Project Italy), ne primjećuje razliku između sebe i svojih muških kolega. Centar u kojem radi u posljednjih sedam godina istražuje različite priče u suradnji sa lokalnim medijima na jugu Italije, te sa uglednim novinama kao što su Il Fatto Quotidiano i La Repubblica.

Više žena na uredničkim pozicijama

Pavla Holcová, osnivačica češkog Centra za istraživačko novinarstvo (Investigaze.cz) koji postoji od 2013. godine i istražuje različite teme, od šverca oružja pa do organiziranog kriminala, kaže: „Potcjenjivanje se najčešće dešava od strane starijih bijelih muškaraca koje bismo mogli nazvati 'starom školom'. Oni često imaju skeptične komentare, u smislu da mi to ne znamo raditi kako treba, da mi to ne razumijemo, da nismo dovoljno snažne i uporne... Ali, vjerujem da mlađe generacije danas ne dijele to mišljenje.“

Primjerice, Geesje je, kao osnivačica relativno mlade kompanije, često dobivala komentare koji bi ukazivali na to da ne zna raditi svoj posao. „Ljudi iz kompanija koje postoje duže od moje su me uvijek tretirali kao djevojčicu. Ne kažu mi to u lice, ali vidim da to misle, ili kažu 'Vi ste malena kompanija, zato ne možete uraditi to i to'. Ja na to odgovorim: Gledajte me! Ali ja sam igrala fudbal kad sam bila djevojčica, tako da sam navikla da se takmičim sa muškarcima (smijeh).“ Prisustvo žena i muškaraca na menadžerskim i uredničkim pozicijama u novinarstvu još uvijek nije izjednačeno. Izvještaj o položaju žena u medijima (Global Report on the Status of Women in News Media) u izdanju Međunarodne ženske medijske fondacije (International Women's Media Foundation) iz 2011. godine donosi podatke da 73% najviših menadžerskih pozicija u novinarstvu zauzimaju muškarci, a tek 27% žene.

Na pitanje da li danas postoji više rodne jednakosti u istraživačkom novinarstvu, Geesje kaže: „Ili postoji, ili se ženama prepušta sav teški posao! (smijeh) Istina je da u današnje vrijeme učesnici panela više nisu samo muškarci, ali moramo se boriti i dalje.“ Sanne također ističe da je na uredničkim pozicijama danas mnogo više žena, ali dijeli i svoje iskustvo: „Nikada nisam naišla na problem zbog toga što sam novinarka kada sam imala 28-29 godina. No, kada sam napunila 30 i počela da apliciram na seniorske pozicije, postalo je teže.“

Pitanje sigurnosti žena u novinarstvu bitan je element obavljanja ove profesije. Sugovornice se slažu da je ugrožavanje sigurnosti novinara i novinarki univerzalno i da su prijetnje prisutne bez obzira na spol. Pavla to potvrđuje: „Ne vjerujem da bih, da sam muškarac, bila spremnija da umrem“, ali dodaje da je važno obezbijediti sigurnost na novinarskim zadacima. „Rijetko idemo na zadatke sami, i urednici znaju sve što mi znamo. Nismo više vukovi samotnjaci. Možda upravo tu postoji razlika između muškog i ženskog stava. Ne poznajem novinarku koja se bavi istraživačkim novinarstvom, a koja bi bila vuk samotnjak.“ Cecilia kaže da je korisno raditi u timovima koje čine i muškarci i žene: „Obično tako radimo, i to zaista pomaže, jer vas ljudi posmatraju kao par turista i manje su sumnjičavi.“ Također, potrebno je raditi sa ljudima koji znaju gdje trebate i gdje ne trebate ići, kako kaže Geesje. „Trebate vjerovati lokalnim kolegama i biti unaprijed pripremljeni kako biste, gdje god odete, bili sigurni“, dodaje ona.

Međusobna pomoć je važna

Tu je i dodatni rizik od seksualnog zlostavljanja, kojem su žene izloženije. Sanne tako navodi da je prijetnju od seksualnog nasilja osvijestila dok je u Djiboutiju radila priču o tome kako američki vojnici imaju seksualne odnose sa maloljetnim djevojkama izbjeglicama. Podaci govore u prilog izloženosti novinarki različitim prijetnjama – izveštaj Napadi i maltretiranja: Utjecaj na novinarke i njihovo izvještavanje (Attacks and Harassment: The Impact on Female Journalists and Their Reporting) kojeg su objavili Trollbusters i Međunarodna ženska medijska fondacija (International Women's Media Foundation), donosi podatak da je 63% žena iskusilo prijetnje i maltretiranja online; 58% njih iskusilo je prijetnje uživo; a 26% ih je bilo fizički napadnuto.

Sugovornice su na konferenciji „(Un)Covered: Investigative Journalism For Europe“ koja je 31. januara i 1. februara održana u Berlinu u organizaciji ECMPF-a (European Centre for Press & Media Freedom), predstavile istraživačke projekte na kojima trenutno rade. Ženama koje se žele baviti istraživačkim novinarstvom one savjetuju da se ne pokolebaju u svojim namjerama, iako postoje problemi i rizici koji prate ovu profesiju. Cecilia, primjerice, ističe da je trenutno jako teško baviti se istraživačkim novinarstvom na jugu Evrope, jer poslovi nisu dovoljno plaćeni. „Ako želite zasnovati porodicu, u pitanju je težak izbor. Ja trenutno ne bih mogla osnovati porodicu jer nemam dovoljno novca da je izdržavam. To nije dobro, zato što bismo trebale imati jednake mogućnosti. Ne radi se o tome da su moje muške kolege više plaćene, ali kada su u pitanju muškarci, to se ipak drugačije posmatra, i to je problem koji se tiče oba spola. U kulturi Južne Evrope se i dalje smatra da se žene ne bi trebale baviti opasnim poslovima. Ovo se mišljenje proteže na čitavo društvo, čak i na mlađe generacije.“

Geesje kaže da je situacija u svakoj zemlji drugačija, pa je teško dati univerzalnu preporuku ženama koje se žele baviti istraživačkim novinarstvom. „Ja dolazim iz zemlje u kojoj postoji sloboda štampe, dok mnogi drugi ljudi imaju problema sa sigurnošću dok obavljaju svoj posao. Nemojte dopustiti da vas uznemiravaju i ometaju u vašim ciljevima i unaprijed istražite kako da budete sigurni prije nego što krenete raditi.“ Konačno, Sanne smatra da je ključna i međusobna podrška. Ona mladim novinarkama pomaže kroz učešće u holandskoj mreži „Žene i mediji“, u sklopu svake godine mentoriše mlade novinarke, skupa sa svojim kolegicama. „Pomozite jedne drugima prije nego što ćete se takmičiti. Iskoristite prednosti koje imate. Ne pokušavajte biti muškarci, pokušajte biti ono što jeste“, kaže Sanne.

See all News Updates of the Day

Košarkašica Indira Kaljo: Kako smo se izborile za hidžab u FIBA-i

Košarkašica Indira Kaljo: Izborile smo se za hidžab u FIBA-i
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:43 0:00

Njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u SAD.

Prije tri godine Indira Kaljo izborila se, s nekoliko drugih sportašica i aktivistica i aktivista, za hidžab u Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA), a sad i njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u Sjedinjenim Američkim Državama.

U rodni grad Sarajevo tokom maja i juna došla je iz SAD-a na odmor, ali i poslovno, s obzirom na to da upravlja udruženjem Global Aktivne koja za cilj ima osnaživanje djevojčica i žena, u sportu i općenito.

Bosnu i Hercegovinu napustila je početkom rata 1992. i nakon kratkog boravka u Njemačkoj, s porodicom, kao šestogodišnjakinja, izbjegla u Kaliforniju u SAD-u. U intervjuu za RSE ispričala je da je košarka iako druga sportska ljubav, ipak najveća.

"Mama je nekako odmah htjela da živimo 'američki' i upisala me na softball, košarku, plivanje… nekako američke sportove, tako je ona to vidjela. Ja sam bila bolja u plivanju, nego u košarci, ali mamina bolest i smrt su me u tome omeli. Košarka mi je upravo bila izazov jer nisam bila toliko dobra na početku, htjela sam da budem bolja i bolja i bolja", prisjetila se Indira.

Uspješno igranje omogućilo joj je stipendiju za fakultet i igranje za univerzitetski tim.

"Htjela sam igrati na WNBA (Ženska nacionalna košarkaška asocijacija SAD-a), ali na posljednjoj godini fakulteta sam se jako povrijedila i rezultati su mi bili nešto lošiji nego ranije, a potrebno je da je upravo ta 4. godina najbolja za WNBA. Poslije sam dvije sezone radila kao trenerica, ali i dalje sam željela igrati, jer bila sam mlada, tek 22 godine. Tadašnji trener mi je rekao da idem i da igram profesionalno i poslušala sam ga. Dobila sam ugovor u Irskoj, međutim nakon godinu dana nana u Sarajevu se razboljela i ja sam morala da dođem i pazim na nju, ali i da igram."

'Ti hoćeš hidžab, ali FIBA ne da'

U rodnom gradu je Indira zaigrala košarku za domaći tim Željezničar 2014. godine, za koji je navijala njena porodica. Uspješnu sezonu željela je završiti tako što će se pokriti, odnosno staviti hidžab. Nekoliko puta je trenerici to rekla, međutim podršku nije dobila.

Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav
Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav

"Trenerica mi je rekla - ti hoćeš, ali FIBA ne da. Pomislila sam tad – šta nema da da i tad nije bilo pravila o tome da je hidžab zabranjen, ali je bilo pravilo o tome da ne možemo nositi ništa šire od trake za glavu. Završila sam sezonu, jer košarka je moja ljubav, nisam htjela tako prekinuti sezonu. Zbog lošeg zdravstvenog stanja moje nana, morali smo se vratiti u Kaliforniju. I nekako me sve to, smrt mame ranije kad sam imala 13 godina i nanina bolest, osvijestilo da su neke stvari važnije od drugih. Mislim da sam tad odlučila definitivno da nosim maramu. Znala sam odmah, ja Indira Kaljo ću se morati boriti za to kao i što sam se ranije mnogo puta borila u životu", ispričala je Indira.

Borila se, kako kaže, ne samo za sebe, nego sa sve djevojke i djevojčice koje hoće da nose maramu, ali ih nešto u tome sprečava. Kontaktirala je Vijeće za američko-islamske odnose CAIR (The Council on American-Islamic Relations), najveću organizaciju za muslimane u SAD-u kako bi se posavjetovala i zatražila podršku.

Na njihov zahtjev Olimpijski komitet SAD-a je uputio pismo u kojem su objasnili da dvije djevojke, profesionalne košarkašice nose maramu i da u slučaju da trebaju igrati za SAD, ne mogu jer ih ograničava FIBA.

Pokrenuta je velika kampanja na društvenim mrežama 2014. godine i peticija na Change.org. Indira i druga košarkašica Bilqis Abdul-Qaadir ispričale su svoje priče, skupile su brojne potpise i priključili su im se brojni aktivisti koji su željeli pomoći.

FIBA je već tad najavila da će razmotriti pravilo, a nepune tri godine kasnije FIBA je definitivno, u maju 2017. godine, promijenila odluku i dozvoljeno je da košarkašice nose hidžab.

"Naprimjer, za fudbal je trebalo čak sedam godina da promijene pravilo. Mislim da je nekako u tom periodu bilo dosta više medijskih akcija i kampanja za hidžab i bilo je lakše. Međutim, ako se malo bolje pogleda, bez obzira na to što su pravila promijenjena, nema djevojaka s hidžabom koje igraju profesionalno u, da kažem, zapadnim zemljama. Ima ih tamo gdje je obaveza da se nosi hidžab, u muslimanskim zemljama, Katar, Saudijska Arabija i sl.", kazala je Indira, napominjući da je brojnim klubovima i dalje "problem" kad igračica nosi maramu.

Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.
Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.

Stvarna promjena se tek treba desiti

Kad je kasnije htjela profesionalno igrati u Turskoj srela se upravo s negodovanjem zbog marame. Rečeno je joj je da bi zbog toga mogli izgubiti sponzore.

"FIBA je promijenila pravila, super, međutim ljudi moraju više otvoriti svoj mozak, moraju razmišljati drugačije. Ako sam ja drugačija nego ti, kakve to ima veze kad ja i dalje mogu zabijati koševe kao ti, možda i bolje", kaže Indira i objašnjava koliko je zapravo teško padalo njoj da nakon borbe za hidžab ipak u stvarnosti ne vidi učinke promjene.

Nakon nekoliko odbijenica u klubovima i razočaranja, zaigrala je u Saudijskoj Arabiji, gdje se ženska košarka igra tek nekoliko godina. Ispričala je da je iskustvo bilo zanimljivo, ali da ipak nije pronašla sebe u toj vrsti igre i da je joj je nedostajao "američki način" košarke.

"Nagovaraju me da opet pokušam u WNBA, ali teško se vratiti u pravu formu. Razmišljam mogu li to sad, imam li snage… da opet dođem na taj nivo. I onda strah da mi opet neko kaže nešto u vezi s maramom. Vidjet ćemo šta će biti", kazala je Indira.

Životna priča na TV ekranu?

Priču o Indiri vidjela je i Polly Cole, scenaristica, koja s ekipom planira snimanje dokumentarne serije o djevojkama koje su na putu do svoga cilja imale neke prepreke, ali su ih uspješno savladale.

"Pozvala me i pitala me želim li sudjelovati u nastanku tog projekta koji bi se trebao zvati 'Girls can do that'. Ideja je da pokaže više priča djevojaka kojima je neko rekao da nešto ne mogu jer su žene, jer su pokrivene, jer su ovakve ili onakve… ali su one pokazale da mogu sve. Prvo je bila ideja da to budu samo sportašice, ali onda smo vidjeli da treba proširiti na sve žene", ispričala je Indira.

Za RSE je ispričala i bi seriju mogla produkcijski podržati i neka značajna imena iz svijeta košarke, ali da je o tome još uvijek rano govoriti.

Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.
Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.

Najteži trenuci

Podrška koju je imala u SAD-u kad je riječ o marami jako joj je nedostajala u rodnoj zemlji. Ispričala je da je svojevremeno dobila poziv da igra za reprezentaciju BiH, ali i za B tim SAD-a.

"U bh. reprezentaciji u tom vremenu bila je jedna žena s kojom sam razgovarala. Rekla sam joj, prije nego sam stavila hidžab, da želim igrati za svoju zemlju iako ne živim tu, želim svoje vještine da pokažem u BiH. Međutim, kad sam se pokrila, ta ista žena me pitala: 'Pa, Indira, šta ćemo mi s tom tvojom maramom?'.

"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."
"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."

Rekla mi je da ne mogu igrati za BiH pokrivena. Pogodilo me to jer je to moja rodna zemlja. U SAD-u su me pitali želim li igrati za B tim, i tad me je trener pitao mogu li ja igrati bez marame, a poslije staviti kad završim… To me nije toliko pogodilo, više mi je bilo smiješno, jer je riječ o neznanju", prisjetila se Indira.

Govorila je i o iskustvu života u Saudijskoj Arabiji, gdje je svjedočila velikim promjenama za žene.

"Ženama je dozvoljeno da voze, mnogo toga se promijenilo, za 180 stepeni, reklo bi se. Žene sad mogu da se bave sportom bez problema. Osjetila sam te promjene tamo, vidjela sam svojim očima te stvari. Žene su tamo košarki igrale godinama u ilegali, skriveno i onda kad su dozvolili, odjednom imate spreman tim, preko noći.

Morate razumjeti i da tamo živi mnogo žena koje su se obrazovale vani, koje govore savršeni engleski jezik. U Džedi, gdje sam ja živjela, na momente mi je bilo kao da sam u Los Angelesu. Dosta je slobodnije sve tu, žene imaju sve slobode. Naravno, govorim o mjestu gdje sam ja živjela, znam da postoje dijelovi zemlje gdje je dosta konzervativno i dalje", kazala je Indira.

Muslimanke poput Indire nerijetko se susreću s osudama konzervativnih muslimana koji smatraju da je pogrešno to što one rade. Košarkašica je osjetila takve kritike, ali nisu je pretjerano zanimale, kaže.

"Bilo je toga, ali ne strašno, očekivala sam mnogo više. Postoje dvije strane za svaku priču, pitali su me je li zaista dozvoljeno u islamu da igraš pred muškarcima… Da li dajem pravi primjer i sl.

"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."
"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."

Uvijek kažem, meni je dao Allah košarku kroz najteže trenutke i Bog daje svakome nešto što treba da preživi. Ja osjećam da je meni dao košarku. Ako neko misli da je to haram, ok, ali ja osjećam da nije i neću to ostaviti. Reći ću svakako da sam ipak dobila mnogo više pozitivnih komentara", kaže Indira.

Dosta žena joj se i danas obraća i u BiH i šire i traži savjete kad je riječ o marami. Indira kaže da je ključ prave promjene u tome da se prestanemo čuditi što neko nosi maramu i radi bilo što.

"Hajde da bude normalno, isto kao što je normalno što nisi pokrivena, da bude normalno i što jesi. Ja sam ista Indira, i otkrivena i pokrivena i jednako pogađam koš", poručuje.

Prava promjena uslijedit će, smatra Indira, kad ne bude neobično da djevojčica, djevojka ili žena, bilo koja, može bilo šta i bilo gdje.

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:35 0:00

Zahtjevi da Biden za potpredsjedničkog kandidata izabere Afroamerikanku

Zahtjevi da Biden za potpredsjedničkog kandidata izabere Afroamerikanku
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:34 0:00

SAD: Katarina i Rašeljka inspirirale više od 1.000 osoba da pomognu drugima

SAD: Katarina i Rašeljka inspirirale više od 1.000 osoba da pomognu drugima
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:22 0:00

Heroji rata protiv virusa: Jovanka, vozačica kamiona

Jovanka Mišurić

Život bh. vozača kamiona u vrijeme pandemije može se opisati u tri riječi - kamion, put, izolacija. Radni dan na cesti nekad traje i do 35 sati, a iako su neispavani, iscrpljeni i odvojeni od porodice na posao se ne žale. Najviše im, kako kažu, smeta diskriminacija kojoj su izloženi u svom okruženju.

Jovanka Mišurić jedna je od rijetkih žena u BiH kojima je životna profesija vožnja kamiona. Ovaj posao radi četiri godine i stalno je na relaciji Austrija, Njemačka, Belgija, Holandija, Mađarska, Slovačka, Češka,Slovenija i Hrvatska.

Zaista sam zavoljela ovaj posao i radim ga prvenstveno iz ljubavi. Međutim, počela sam da ga radim, jer mi je dosadilo da zarađujem 500 do 600 maraka mjesečno koliko iznosi prosječna plata u BiH. Sada mogu da zaradim mnogo više.
Jovanka Mišurić

Njen radni dan u normalnim uslovima traje i do 15 sati, ali tokom pandemije na putu je znala provesti i do 35 sati. Kako kaže, nakon ukidanja odluke da kroz Hrvatsku prolaze u konvojima uz policijsku pratnju, bh. vozačima kamiona je sada mnogo lakše da obavljaju svoj posao.

“Satima smo prelazili granicu, čekali da se konvoj formira i prolazili kroz Hrvatsku za koju nam inače treba 3-4 sata. Mjere opreza moraju postojati, ali zbog tih zadržavanja ljudi su bili totalno iscrpljeni, nenaspavani i nervozni. Sada mnogo manje čekamo”, objašnjava ona.

Kada konačno stignu u BiH, vozači kamiona dužni su da se jave epidemiologu, nakon čega dobijaju rješenje o kućnoj izolaciji.

“Kad završimo sa istovarom robe idemo u kućnu izolaciju i tu ostajemo sve do ponovnog odlaska na utovar odnosno do ponovnog kretanja na put. Bukvalno živimo na toj relaciji”, kaže Jovanka, koja je tokom boravka u kućnoj izolaciji iz mjera predostrožnosti odvojena od porodice.“Poštujem sve mjere maksimalno i dok ovo bude trajalo nema šanse da se viđamo. Imamo internet, društvene mreže, pa se za sada samo gledamo preko kamere”, kaže ona.

Nakon kućne izolacije Jovanka ponovo kreće na put i vrijeme provodi sama u kabini kamiona. Kaže da joj to ne smeta i da joj nije teško da radi svoj posao u novim okolnostima, ali najteže se nosi s diskriminacijom kojoj su izloženi vozači kamiona u BiH. Na mnogim marketima posebno su istaknuta obavještenja koja se odnose na zabranu ulaska vozačima kamiona, a često su suočeni s verbalnim napadima i negativnim reakcijama u najbližem okruženju.

“Bježe ljudi od nas kao da smo kliconoše. Neke od kolega su vraćali sa auto-praona samo zato što su vozači kamiona. Na tri pumpe sam pokušavala da kupim flašu vode, čim vide da sam izašla iz kamiona, radnici pumpe izađu i kažu mi da pumpa ne radi. U ostalim zemljama ljudi funkcionišu normalno, ali uz pojačane mjere opreza, sa maskama, rukavicama, radi se dezinfekcija ruku i poštuje distanca između ljudi. Samo kod nas su vozači kamiona posebno obilježeni”, priča Jovanka, koja je i u komšiluku doživjela neprijatnu situaciju.

A police officer talks to a truck driver who left a ferry arriving from Italy to Split, Croatia, March 11, 2020. REUTERS/Antonio Bronic
A police officer talks to a truck driver who left a ferry arriving from Italy to Split, Croatia, March 11, 2020. REUTERS/Antonio Bronic

“Po povratku sa puta, otišla sam u kućnu izolaciju, međutim, na ulazu u zgradu komšinica me vidjela i prijavila policiji. Vjerujem da nije znala da imam rješenje da se mogu kretati od firme do stana i obrnuto, ali najviše su me zaboljele njene riječi: ‘Ona je bolesna, ona je vozač, vodite je odavde’”, priča Jovanka svoje iskustvo.

Ona kaže da nije jednostavno tako često putovati kroz zemlje pogođene pandemijom, ali da je roba koju vozači kamiona dostavljaju u uslovima krize neophodna kako bi se život građana odvijao koliko-toliko normalno.

“Mi moramo na put, jer je važno da prevezemo i isporučimo robu. Mislim da oni koji ne moraju da izlaze, treba da ostanu u kući. Moramo da pazimo na sebe, ali i na svoje najbliže”, ističe Jovanka.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG