Život bh. vozača kamiona u vrijeme pandemije može se opisati u tri riječi - kamion, put, izolacija. Radni dan na cesti nekad traje i do 35 sati, a iako su neispavani, iscrpljeni i odvojeni od porodice na posao se ne žale. Najviše im, kako kažu, smeta diskriminacija kojoj su izloženi u svom okruženju.

Jovanka Mišurić jedna je od rijetkih žena u BiH kojima je životna profesija vožnja kamiona. Ovaj posao radi četiri godine i stalno je na relaciji Austrija, Njemačka, Belgija, Holandija, Mađarska, Slovačka, Češka,Slovenija i Hrvatska.

Njen radni dan u normalnim uslovima traje i do 15 sati, ali tokom pandemije na putu je znala provesti i do 35 sati. Kako kaže, nakon ukidanja odluke da kroz Hrvatsku prolaze u konvojima uz policijsku pratnju, bh. vozačima kamiona je sada mnogo lakše da obavljaju svoj posao.

“Satima smo prelazili granicu, čekali da se konvoj formira i prolazili kroz Hrvatsku za koju nam inače treba 3-4 sata. Mjere opreza moraju postojati, ali zbog tih zadržavanja ljudi su bili totalno iscrpljeni, nenaspavani i nervozni. Sada mnogo manje čekamo”, objašnjava ona.

Kada konačno stignu u BiH, vozači kamiona dužni su da se jave epidemiologu, nakon čega dobijaju rješenje o kućnoj izolaciji.

“Kad završimo sa istovarom robe idemo u kućnu izolaciju i tu ostajemo sve do ponovnog odlaska na utovar odnosno do ponovnog kretanja na put. Bukvalno živimo na toj relaciji”, kaže Jovanka, koja je tokom boravka u kućnoj izolaciji iz mjera predostrožnosti odvojena od porodice.“Poštujem sve mjere maksimalno i dok ovo bude trajalo nema šanse da se viđamo. Imamo internet, društvene mreže, pa se za sada samo gledamo preko kamere”, kaže ona.

Nakon kućne izolacije Jovanka ponovo kreće na put i vrijeme provodi sama u kabini kamiona. Kaže da joj to ne smeta i da joj nije teško da radi svoj posao u novim okolnostima, ali najteže se nosi s diskriminacijom kojoj su izloženi vozači kamiona u BiH. Na mnogim marketima posebno su istaknuta obavještenja koja se odnose na zabranu ulaska vozačima kamiona, a često su suočeni s verbalnim napadima i negativnim reakcijama u najbližem okruženju.

“Bježe ljudi od nas kao da smo kliconoše. Neke od kolega su vraćali sa auto-praona samo zato što su vozači kamiona. Na tri pumpe sam pokušavala da kupim flašu vode, čim vide da sam izašla iz kamiona, radnici pumpe izađu i kažu mi da pumpa ne radi. U ostalim zemljama ljudi funkcionišu normalno, ali uz pojačane mjere opreza, sa maskama, rukavicama, radi se dezinfekcija ruku i poštuje distanca između ljudi. Samo kod nas su vozači kamiona posebno obilježeni”, priča Jovanka, koja je i u komšiluku doživjela neprijatnu situaciju.

“Po povratku sa puta, otišla sam u kućnu izolaciju, međutim, na ulazu u zgradu komšinica me vidjela i prijavila policiji. Vjerujem da nije znala da imam rješenje da se mogu kretati od firme do stana i obrnuto, ali najviše su me zaboljele njene riječi: ‘Ona je bolesna, ona je vozač, vodite je odavde’”, priča Jovanka svoje iskustvo.

Ona kaže da nije jednostavno tako često putovati kroz zemlje pogođene pandemijom, ali da je roba koju vozači kamiona dostavljaju u uslovima krize neophodna kako bi se život građana odvijao koliko-toliko normalno.

“Mi moramo na put, jer je važno da prevezemo i isporučimo robu. Mislim da oni koji ne moraju da izlaze, treba da ostanu u kući. Moramo da pazimo na sebe, ali i na svoje najbliže”, ističe Jovanka.

Među herojima vanrednog stanja su brojni prodavači i prodavačice u BiH. Jedna od njih je i Aida Akšamija, zaposlena u trgovačkom centru u Sarajevu.

Dolazak na posao u jutarnjim satima i svakodnevna interakcija s kupcima Aidi, kaže, pričinjava zadovoljstvo.

„Ujutro kada dođemo na posao najprije izlažemo robu, pregledamo cijene i kada sve posložimo, počinju stizati mušterije. Uvijek smo u njihovoj blizini, trudimo se pomoći im. Poslije ponovo obilazimo police, popisujemo robu koja nedostaje i donosimo iz magacina. To je proces do kraja smjene i cirkuliše sasvim normalno, kao i ranije“, kaže Akšamija.

Prodavači imaju jednake šanse kao i ljekari da dođu u kontakt s ljudima koji su prenositelji koronavirusa.

Hrabri su svakog dana, jer u vrijeme vanrednog stanja, kada se ništa ne čini uobičajenim, građani mogu nastaviti redovnu rutinu odlaska u prodavnicu.

„Radimo svaki drugi dan, a obim posla je ostao skoro isti. Svako zna svoje zaduženje i sve se odvija ustaljeno. Ako završimo svoj dio posla, priteknemo u pomoć kolegi. Uvijek smo na raspolaganju kupcima kako bismo im osigurali sve što je potrebno“, pojašnjava naša sagovornica.

Iako su svakodnevno u kontaktu sa stotinama ljudi, prodavci u trgovinama ne mogu poslušati savjet da ostanu kući jer o njima, na neki način, ovisi stanovništvo.

Aida kaže da su strpljivost i pojačana higijena pojmovi kojih treba imati na pretek, a kupci su, dodaje, u velikoj mjeri svjesni situacije.

„Zaista se trudimo svakom kupcu pojedinačno biti na usluzi. Prilikom ulaska u trgovinu obavezna je dezinfekcija obuće i ruku i tek tada se može pristupiti kupovini. Naši radnici su opremljeni maskama i rukavicama, a osoblje na kasi i vizirima. Obavezna je udaljenost među kupcima jedan i pol metar“, zaključuje Aida.

Embed share

Aida Akšamija: Uvijek smo u blizini mušterija

Embed share

The code has been copied to your clipboard.

---

width px height px

---

The URL has been copied to your clipboard

No media source currently available

0:00 0:02:43 0:00

„U početku smo najviše dobijali pitanja koja se tiču samoizolacije. Građane interesuje i šta znači bliski kontakt, a neki žele da prijave one koji krše izolaciju. Interesuje ih i kome treba da se jave zbog svojih simptoma i epidemioloških podataka“, objašnjava Angelina.

Kao predsjednica volonterske organizacije Komitet za međunarodnu razmjenu studenata medicine RS, kaže da uvijek ima mladih ljudi koji će se javiti i ponuditi svoju pomoć. Trenutno jedni volontiraju u Crvenom krstu ili Republičkoj upravi civilne zaštite, dok drugi rade u call centru.

Ona ističe da je empatija ono što svakog volontera čini posebnim, a to se pokazalo i u ovoj situaciji – u veoma kratkom roku su okupili 45 volontera, koji su prošli obuku i putem tri otvorene linije u call centru odgovaraju na pitanja građanima kojima je potrebna pomoć.

Sudeći po pozivima, ističe, da se građani Banja Luke, ali i ostalih gradova, prilično dobro nose sa novonastalom situacijom.

„Većina je shvatila ozbiljno svoj zadatak u zajednici, a to je da ostanu kod kuće i poštuju pravila. Naravno da nismo svi isti. Dobijemo i pozive osoba koje se osjećaju usamljeno ili čak anksiozno, ali tu je Plavi telefon, na koji rado uputimo građane, gdje potpuno anonimno mogu da dobiju psihološku pomoć“, kaže ona.

Mladima poručuje da jedino volontiranjem i radom od srca mogu jednog dana postati uspješni u svom poslu.

„Meni je volontiranje pomoglo da oslobodim sve svoje ideje, da se usavršim i da svakim danom želim da sve više radimo na unapređenju našeg društva“, objašnjava ona.

Sa kolegama iz call centra apeluje na građane da ostanu u svojim kućama, a ukoliko imaju pitanja potrebno je samo da pozovu broj 080 50 555 i oni će im rado pomoći, jer, kako kažu, njihovo malo nekom znači mnogo, u ovom trenutku više nego ikad.