Mornarička vazduhoplovna trenažna komanda na Twitteeru je objavila je da je poručnica Madeline Swegle mornarička "prva crna žena - pilotkinja (taktičkog aviona)".

Diplomirala 2017. godine, ona je nedavno okončala svoj trening na taktičkim avionima i osvojila svoje obilježje "Zlatna krila".

Na sajtu military.com kaže se da je istraživanje koje je sprovedeno 2018. godine na osnovu podataka koje je obezbjedila mornarica, pokazalo da Afroamerikanke čine samo 1,9 odsto ukupnog broja pilota.

Swegle je dodijeljena Redhawks trenažnom 21. eskadronu u Kingsvilleu, Texas.

Prije tri godine Indira Kaljo izborila se, s nekoliko drugih sportašica i aktivistica i aktivista, za hidžab u Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA), a sad i njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u Sjedinjenim Američkim Državama.

U rodni grad Sarajevo tokom maja i juna došla je iz SAD-a na odmor, ali i poslovno, s obzirom na to da upravlja udruženjem Global Aktivne koja za cilj ima osnaživanje djevojčica i žena, u sportu i općenito.

Bosnu i Hercegovinu napustila je početkom rata 1992. i nakon kratkog boravka u Njemačkoj, s porodicom, kao šestogodišnjakinja, izbjegla u Kaliforniju u SAD-u. U intervjuu za RSE ispričala je da je košarka iako druga sportska ljubav, ipak najveća.

"Mama je nekako odmah htjela da živimo 'američki' i upisala me na softball, košarku, plivanje… nekako američke sportove, tako je ona to vidjela. Ja sam bila bolja u plivanju, nego u košarci, ali mamina bolest i smrt su me u tome omeli. Košarka mi je upravo bila izazov jer nisam bila toliko dobra na početku, htjela sam da budem bolja i bolja i bolja", prisjetila se Indira.

Uspješno igranje omogućilo joj je stipendiju za fakultet i igranje za univerzitetski tim.

"Htjela sam igrati na WNBA (Ženska nacionalna košarkaška asocijacija SAD-a), ali na posljednjoj godini fakulteta sam se jako povrijedila i rezultati su mi bili nešto lošiji nego ranije, a potrebno je da je upravo ta 4. godina najbolja za WNBA. Poslije sam dvije sezone radila kao trenerica, ali i dalje sam željela igrati, jer bila sam mlada, tek 22 godine. Tadašnji trener mi je rekao da idem i da igram profesionalno i poslušala sam ga. Dobila sam ugovor u Irskoj, međutim nakon godinu dana nana u Sarajevu se razboljela i ja sam morala da dođem i pazim na nju, ali i da igram."

'Ti hoćeš hidžab, ali FIBA ne da'

U rodnom gradu je Indira zaigrala košarku za domaći tim Željezničar 2014. godine, za koji je navijala njena porodica. Uspješnu sezonu željela je završiti tako što će se pokriti, odnosno staviti hidžab. Nekoliko puta je trenerici to rekla, međutim podršku nije dobila.

"Trenerica mi je rekla - ti hoćeš, ali FIBA ne da. Pomislila sam tad – šta nema da da i tad nije bilo pravila o tome da je hidžab zabranjen, ali je bilo pravilo o tome da ne možemo nositi ništa šire od trake za glavu. Završila sam sezonu, jer košarka je moja ljubav, nisam htjela tako prekinuti sezonu. Zbog lošeg zdravstvenog stanja moje nana, morali smo se vratiti u Kaliforniju. I nekako me sve to, smrt mame ranije kad sam imala 13 godina i nanina bolest, osvijestilo da su neke stvari važnije od drugih. Mislim da sam tad odlučila definitivno da nosim maramu. Znala sam odmah, ja Indira Kaljo ću se morati boriti za to kao i što sam se ranije mnogo puta borila u životu", ispričala je Indira.

Borila se, kako kaže, ne samo za sebe, nego sa sve djevojke i djevojčice koje hoće da nose maramu, ali ih nešto u tome sprečava. Kontaktirala je Vijeće za američko-islamske odnose CAIR (The Council on American-Islamic Relations), najveću organizaciju za muslimane u SAD-u kako bi se posavjetovala i zatražila podršku.

Na njihov zahtjev Olimpijski komitet SAD-a je uputio pismo u kojem su objasnili da dvije djevojke, profesionalne košarkašice nose maramu i da u slučaju da trebaju igrati za SAD, ne mogu jer ih ograničava FIBA.

Pokrenuta je velika kampanja na društvenim mrežama 2014. godine i peticija na Change.org. Indira i druga košarkašica Bilqis Abdul-Qaadir ispričale su svoje priče, skupile su brojne potpise i priključili su im se brojni aktivisti koji su željeli pomoći.

FIBA je već tad najavila da će razmotriti pravilo, a nepune tri godine kasnije FIBA je definitivno, u maju 2017. godine, promijenila odluku i dozvoljeno je da košarkašice nose hidžab.

"Naprimjer, za fudbal je trebalo čak sedam godina da promijene pravilo. Mislim da je nekako u tom periodu bilo dosta više medijskih akcija i kampanja za hidžab i bilo je lakše. Međutim, ako se malo bolje pogleda, bez obzira na to što su pravila promijenjena, nema djevojaka s hidžabom koje igraju profesionalno u, da kažem, zapadnim zemljama. Ima ih tamo gdje je obaveza da se nosi hidžab, u muslimanskim zemljama, Katar, Saudijska Arabija i sl.", kazala je Indira, napominjući da je brojnim klubovima i dalje "problem" kad igračica nosi maramu.

Stvarna promjena se tek treba desiti

Kad je kasnije htjela profesionalno igrati u Turskoj srela se upravo s negodovanjem zbog marame. Rečeno je joj je da bi zbog toga mogli izgubiti sponzore.

"FIBA je promijenila pravila, super, međutim ljudi moraju više otvoriti svoj mozak, moraju razmišljati drugačije. Ako sam ja drugačija nego ti, kakve to ima veze kad ja i dalje mogu zabijati koševe kao ti, možda i bolje", kaže Indira i objašnjava koliko je zapravo teško padalo njoj da nakon borbe za hidžab ipak u stvarnosti ne vidi učinke promjene.

Nakon nekoliko odbijenica u klubovima i razočaranja, zaigrala je u Saudijskoj Arabiji, gdje se ženska košarka igra tek nekoliko godina. Ispričala je da je iskustvo bilo zanimljivo, ali da ipak nije pronašla sebe u toj vrsti igre i da je joj je nedostajao "američki način" košarke.

"Nagovaraju me da opet pokušam u WNBA, ali teško se vratiti u pravu formu. Razmišljam mogu li to sad, imam li snage… da opet dođem na taj nivo. I onda strah da mi opet neko kaže nešto u vezi s maramom. Vidjet ćemo šta će biti", kazala je Indira.

Životna priča na TV ekranu?

Priču o Indiri vidjela je i Polly Cole, scenaristica, koja s ekipom planira snimanje dokumentarne serije o djevojkama koje su na putu do svoga cilja imale neke prepreke, ali su ih uspješno savladale.

"Pozvala me i pitala me želim li sudjelovati u nastanku tog projekta koji bi se trebao zvati 'Girls can do that'. Ideja je da pokaže više priča djevojaka kojima je neko rekao da nešto ne mogu jer su žene, jer su pokrivene, jer su ovakve ili onakve… ali su one pokazale da mogu sve. Prvo je bila ideja da to budu samo sportašice, ali onda smo vidjeli da treba proširiti na sve žene", ispričala je Indira.

Za RSE je ispričala i bi seriju mogla produkcijski podržati i neka značajna imena iz svijeta košarke, ali da je o tome još uvijek rano govoriti.

Najteži trenuci

Podrška koju je imala u SAD-u kad je riječ o marami jako joj je nedostajala u rodnoj zemlji. Ispričala je da je svojevremeno dobila poziv da igra za reprezentaciju BiH, ali i za B tim SAD-a.

"U bh. reprezentaciji u tom vremenu bila je jedna žena s kojom sam razgovarala. Rekla sam joj, prije nego sam stavila hidžab, da želim igrati za svoju zemlju iako ne živim tu, želim svoje vještine da pokažem u BiH. Međutim, kad sam se pokrila, ta ista žena me pitala: 'Pa, Indira, šta ćemo mi s tom tvojom maramom?'.

Rekla mi je da ne mogu igrati za BiH pokrivena. Pogodilo me to jer je to moja rodna zemlja. U SAD-u su me pitali želim li igrati za B tim, i tad me je trener pitao mogu li ja igrati bez marame, a poslije staviti kad završim… To me nije toliko pogodilo, više mi je bilo smiješno, jer je riječ o neznanju", prisjetila se Indira.

Govorila je i o iskustvu života u Saudijskoj Arabiji, gdje je svjedočila velikim promjenama za žene.

"Ženama je dozvoljeno da voze, mnogo toga se promijenilo, za 180 stepeni, reklo bi se. Žene sad mogu da se bave sportom bez problema. Osjetila sam te promjene tamo, vidjela sam svojim očima te stvari. Žene su tamo košarki igrale godinama u ilegali, skriveno i onda kad su dozvolili, odjednom imate spreman tim, preko noći.

Morate razumjeti i da tamo živi mnogo žena koje su se obrazovale vani, koje govore savršeni engleski jezik. U Džedi, gdje sam ja živjela, na momente mi je bilo kao da sam u Los Angelesu. Dosta je slobodnije sve tu, žene imaju sve slobode. Naravno, govorim o mjestu gdje sam ja živjela, znam da postoje dijelovi zemlje gdje je dosta konzervativno i dalje", kazala je Indira.

Muslimanke poput Indire nerijetko se susreću s osudama konzervativnih muslimana koji smatraju da je pogrešno to što one rade. Košarkašica je osjetila takve kritike, ali nisu je pretjerano zanimale, kaže.

"Bilo je toga, ali ne strašno, očekivala sam mnogo više. Postoje dvije strane za svaku priču, pitali su me je li zaista dozvoljeno u islamu da igraš pred muškarcima… Da li dajem pravi primjer i sl.

Uvijek kažem, meni je dao Allah košarku kroz najteže trenutke i Bog daje svakome nešto što treba da preživi. Ja osjećam da je meni dao košarku. Ako neko misli da je to haram, ok, ali ja osjećam da nije i neću to ostaviti. Reći ću svakako da sam ipak dobila mnogo više pozitivnih komentara", kaže Indira.

Dosta žena joj se i danas obraća i u BiH i šire i traži savjete kad je riječ o marami. Indira kaže da je ključ prave promjene u tome da se prestanemo čuditi što neko nosi maramu i radi bilo što.

"Hajde da bude normalno, isto kao što je normalno što nisi pokrivena, da bude normalno i što jesi. Ja sam ista Indira, i otkrivena i pokrivena i jednako pogađam koš", poručuje.

Prava promjena uslijedit će, smatra Indira, kad ne bude neobično da djevojčica, djevojka ili žena, bilo koja, može bilo šta i bilo gdje.