Piše: Maša Durkalić

Od preko 1.300 ulica u Kantonu Sarajevo, koje postoje u registru Zavoda za planiranje Kantona Sarajevo, samo 18 je imenovano po ženama, ili njihovi nazivi imaju veze sa ženama. Istovremeno, od istog broja ulica, preko 500 je imenovano ili po muškarcima, ili po prezimenima iskazanim u muškom rodu. Iako u Kantonu Sarajevo postoji nekoliko škola, trgova i mostova koji su također imenovani po ženama, odnos od 18 ulica koje nose ženska imena naspram više od 500 ulica koje nose muška imena jasno svjedoči o nedostatku žena u memorijalnoj kulturi Sarajeva.

Ovaj je problem za Radio Slobodna Evropa (RSE) prokomentirao Damir Nikšić, predsjednik Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti pri Skupštini Kantona Sarajevo.

„Grad je tijesan za previše ideologija koje u njemu postoje, i previše je želja. U našem društvu je stalno prisutan militantni mačo duh, kao duh zvanične kulture življenja pokorenog naroda. Tu, u suštini, kulturološki nema mjesta za žene, jer nema svijesti, solidarnosti i osviještenosti u smislu feminizma“, kaže Nikšić.

On predlaže dvije aktivnosti koje bi potencijalno mogle povećati prisustvo žena u memorijalnoj kulturi grada: prva je dodjeljivanje tzv. počasnih ulica, a druga je fond imena koji bi sadržavao jednak omjer muških i ženskih imena, koji je ideja u nastanku.

Jasmina Mršo, članica Naše stranke i vijećnica u Općini Stari Grad, također je i vanjska članica spomenute Komisije. Ona je početkom godine pokrenula inicijativu da se na rodnoj kući Umihane Čuvidine, bh. pjesnikinje i jedine žene koja je stvarala na alhamijado jeziku (po kojoj naziv nosi jedna ulica u Sokolović Koloniji, te škola u Općini Novi Grad), postavi spomen-ploča koja bi podsjećala da je Umihana tu rođena, živjela i stvarala.

Za spomenike, spomen-ploče i spomen-parkove nisu nadležne općine, nego Grad Sarajevo, te je Jasminina inicijativa za spomen-ploču na Hridu prebačena na ovaj administrativni nivo. Grad Sarajevo svake godine prikuplja nove informacije za strateški plan u vezi sa imenovanjem spomenika, spomen-ploča i spomen-parkova. Iako se na odgovor još uvijek čeka, ova je inicijativa jedina nakon dugo vremena u centar pažnje stavila obilježavanje ili imenovanje nekog javnog prostora po historijski značajnoj ženi.

Fond imena kao moguće rješenje

Inicijative za (pre)imenovanje ulice mogu podnositi općinski vijećnici ili grupe/udruženja građana/ki, a procedura je prilično komplicirana. Inicijativa treba sadržavati informacije o ulici koju se želi (pre)imenovati, nakon čega zahtjev ide na nadležnu opštinu, a potom na mjesnu zajednicu. Slijedi provođenje javne rasprave među građanima/kama koji/e žive u toj ulici (ako je ulica naseljena). Kada stanovnici/e ulice budu saglasni/e sa promjenom imena, inicijativa se vraća na nadležno općinsko vijeće, potom nazad na Komisiju, koja je šalje na Skupštinu Kantona Sarajevo (KS). Nakon što Skupština KS donese odluku, zahtjev za promjenu imena šalje se Zavodu za planiranje Kantona Sarajevo.

Imenovanje se i dalje vrši u skladu sa Odlukom o imenovanju ulica, trgova i mostova iz 1997. godine. Mršo ističe da je postalo teško raditi prema ovoj odluci, te da bi se na dnevnom redu Komisije uskoro trebala naći nova odluka, čiji je prednacrt ona napravila.

„Glavne izmjene se sastoje iz pomnijeg definisanja komplicirane procedure, ali najveća izmjena je fond imena (po uzoru na onaj koji postoji u Zagrebu) koji bi bio javno dostupan, a imena bi predlagali građani i građanke. Postojali bi kriteriji prema kojima bi se imena rangirala, a na osnovu rangiranja bi se kreirala lista imena koja bi imala prednost pri imenovanju novih ulica, ili preimenovanju starih. Rodna ravnopravnost je među prvim kriterijima zato što žene nisu zastupljene u memorijalnoj kulturi. 18 ulica imenovanih po ženama uopće ne oslikava doprinos žena ovom gradu, našoj zemlji i svijetu. Ako bi se fond imena realizirao, sigurno bi se u prvih pet imena trebale naći žene“, kaže Jasmina Mršo.

Fondacija CURE je 2013. godine napravila prvu Žensku mapu grada Sarajeva, a istraživanje ove fondacije je tada pokazalo da od 1.037 ulica u Sarajevu samo 17 nosi imena žena, kao i da su nazivi 16 ulica koje su imale ženska imena preimenovane ili u muška imena, ili u opće nazive nakon posljednjeg rata. U ovom procesu najviše su stradale partizanke i učesnice Narodnooslobodilačke borbe, poput Dragice Pravice, Marije Bursać, Radojke Lakić, ali i revolucionarke poput Rose Luxemburg i Clare Zetkin.

„I dalje je prisutna diskriminacija u kontekstu nejednakog priznavanja ženskog doprinosa, vidljivosti i rada“, kaže Jadranka Miličević, izvršna direktorica Fondacije CURE, dodajući da je potrebno sistematski pristupiti lobiranju za veći broj ulica koje će nositi imena žena.

Fondacija CURE je nedavno predstavila i mobilnu aplikaciju „HERStory“, napravljenu uz podršku Turističke zajednice Kantona Sarajevo, koja sadrži mapu gradskih lokacija vezanih za rad i djelovanje deset žena, poput spisateljice Nafije Sarajlić, matematičarke Vere Šnajder, kiparice Ive Despić Simonović i drugih.

Spisateljice, doktorice, borkinje

Kojih je to 18 ulica u Sarajevu imenovano po ženama? Pored već spomenute ulice Umihane Čuvidine, koja se nalazi u Sokolović Koloniji, u ovom naselju još tri ulice nose nazive po ženama: ulica Bademe Sokolović, imenovana po poznatoj operskoj pjevačici iz Sarajeva, koja je bila primadona zagrebačke Opere; ulica Sestara Elčić, imenovana po Mevlidi i Samiri Elčić iz Dervente, borkinjama Armije BiH koje su poginule u bici za igmansko Golo Brdo; te ulica Marice Uherka, žrtve koncentracionog logora Jasenovac (o kojoj nije poznato više od ovog šturog biografskog podatka).

Jedna ulica na Ilidži nosi ime po pjesnikinji i spisateljici Nasihi Kapidžić Hadžić iz Banje Luke, koja je pisala pjesme i priče za djecu. U naselju Kvadrant C5 na Dobrinji nalaze se dvije ulice imenovane po ženama: ulica Habibe Stočević, pjesnikinje porijeklom iz Stoca koja je stvarala na turskom jeziku; i ulica Nadežde Petrović, najznačajnije srpske slikarke s početka 20. stoljeća.

Na Dobrinji se nalazi i ulica Vahide Maglajlić, imenovana po partizanki iz Banje Luke i jedinoj muslimanki koja je proglašena Narodnim herojem Jugoslavije. Na Vratniku se nalazi ulica imenovana po Nafiji Sarajlić, spisateljici, učiteljici i jednoj od prvih obrazovanih muslimanki u Sarajevu, a u blizini je i ulica Nevjestina, za koju nije poznato odakle potiče njen naziv.

Ulica Kraljice Jelene, imenovana po bosanskoj kraljici, supruzi kralja Dabiše koja je nakon njegove smrti vladala samostalno od 1395. do 1398. godine, nalazi se u naselju Otoka. U Švrakinom Selu jedna ulica nosi ime Atife Karalić, medicinske sestre iz Maglaja, pripadnice Armije BiH, koja je poginula 1993. godine pružajući pomoć ranjenim vojnicima kod Gornjeg Vakufa.

Dvije ulice imenovane su po liječnicama – prva je ulica Dr. Ševale Zildžić Iblizović, prve liječnice muslimanke u BiH i na Balkanu (a vjerovatno i u Evropi), koja se nalazi na Stupu, a druga je ulica Dr. Silve Rizvanbegović, specijalistice urgentne medicine, koja je poginula tokom opsade Sarajeva, i koja se nalazi u Nedžarićima. Doktorica je bila i Aziza Šaćirbegović, ginekologinja i članica Mladih muslimana, koja je nakon Drugog svjetskog rata zbog političkih pritisaka emigrirala u SAD, a po njoj je nazvana ulica u naselju Hrasno (iako bez doktorske titule u nazivu).

Samo se tri ulice nalaze u centru Sarajeva: Mis Irbina, imenovana po čuvenoj humanitarki i prosvjetiteljici Adeline Paulini Irby, koja je u Sarajevu otvorila drugu po redu školu za djevojčice; ulica Mice Todorović, slikarice koja je pripadala prvoj generaciji obrazovanih bh. likovnih umjetnika, koja se nalazi na Gorici, gdje je Mica Todorović i živjela; te ulica Velika avlija Laure Papo Bohorete u kojoj se nalazi Muzej Jevreja BiH, imenovana po jevrejskoj spisateljici i prevoditeljici koja se smatra prvom bh. feministkinjom.

Gdje je prostor za žene?

U odnosu na ukupan broj ulica, prilično je jasno da su žene u manjini.

„Sada se otvara mnogo novih trgova, ulica, mostova... Zašto se tu ženama ne dadne prostor? Evo, nećemo brisati historiju, ali zašto nemamo jednaka prava ili mogućnosti? To je političko pitanje. Politika je najveća prepreka u ostvarivanju vidljivosti žena i ženskog rada u svim segmentima bh. društva“, ističe Jadranka Miličević.

Damir Nikšić smatra da sarajevske ulice zaslužuju više ženskih imena.

„Naravno da bi imenovanje ulica po ženama bilo pozitivno. Sve što razbija hegemoniju i jednostranost je pozitivno.“ Međutim, on također skreće pažnju i na manjak inicijativa u samoj Skupštini Kantona Sarajevo da se ovo pitanje pokrene, kao i na politička prepucavanja koja često prate (pre)imenovanje ulica.

„Mislim da bi bilo dobro stvoriti mrežu zastupnica na različitim nivoima vlasti, prvenstveno u kantonalnim skupštinama i općinskim vijećima, žena koje će se baviti očuvanjem ženske historije kroz svoje inicijative i djelovanje. Ako bismo imali/e više primjera žena u memorijalnoj kulturi, koji pokazuju da su žene uspjele ostvariti svoje ciljeve, djevojčice bi se imale na koga ugledati, što još uvijek nije slučaj“, kaže za kraj Jasmina Mršo.

Usvajanje novih zakona koji uvode oštre restrikcije ili praktično potpuno zabranjuju pravo na abortus u skoro deset američkih saveznih država je trend u jugoistočnom i dijelu srednjeg zapada SAD, koji predstavlja vraćanje unazad u napretku postignutom u Americi po pitanju ženskih prava u već više od četiri decenije, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Gretchen Ely (Grečen Ili), vanredna profesorica državnog Univerziteta New York i Univerziteta Buffalo.

Motiv zbog kojeg konzervativni zakonodavci američkih saveznih država Alabama, Misisipi, Indijana, Džordžija, Kentaki, Ajova, Luizijana i Sjeverna Dakota, svi odjednom na brzaka, usvajaju zakone je nada da će Vrhovni sud SAD-a, odnedavno pod kontrolom konzervativnih sudija, preinačiti istorijsku presudu, odnosno slučaj poznat kao „Roe v. Wade“, kaže Ely. Ovom presudom je pravo na abortus u SAD 1973. zagarantovano Ustavom.

Iako je zabrinuta zbog ovih trendova, ona se nada da će oštre reakcije, koje je ovaj pokušaj regresije izazvao, uticati na to da se u odvraćanju angažuju i oni koji to inače ne čine.

Mislim da su predloženi zakoni toliko ekstremni, da i ljudi koji generalno nijesu politički aktivni, shvataju da moraju da govore ili da izađu i glasaju, jer će u suprotnom stvari nastaviti da idu nizbrdo, smatra Ely.

RSE: U već osam ili devet američkih država je započet proces promjene zakona o abortusu prema restrikcijama ili totalnom zabranu. Možete li nam reći zašto se to dešava sada i kako je do ovoga došlo?

Ely: Riječ je o regionalnom trendu i u najvećoj mjeri se događa u jednom određenom geografskom području Sjedinjenih Država, uglavnom u jugoistočnom regionu, ali ima i nekoliko država regije srednjeg zapada. Sve ovo ima veze sa političkom motivacijom stranke (Republikanske op.a.) koja je tamo na vlasti na nivou saveznih država. To je sa jedne strane, a sa druge su to i promjene u Vrhovnom sudu SAD-a, zbog kojih politički motivisanih ljudi vjeruju da će ove zabrane pobačaja doći sve do Vrhovnog suda i na kraju preokrenuti odluke i zabraniti pobačaj na centralnom nivou.

To je dio cilja sa ovih nekoliko zakona na državnim nivoima i razlog zbog kojeg se to sada dešava su nedavne promjene u Vrhovnom sudu sa sudijama za koje se vjeruje da su konzervativne, iako ne znamo kako će glasati na toj instanci, imajući u vidu zakone o abortusu u posljednjih 40 godina.

RSE: Vjerujete li da će se sve okončati u Vrhovnom sudu, imajući u vidu ovo što ste upravo pomenuli, da konzervativne sudije sada imaju većinu 5-4. Da li vjerujete da je moguće da dođe do promjene istorijske presude u slučaju Roe v. Wade iz 1973. godine?

Ely: Mislim da je to odlično pitanje i mislim da niko zapravo ne zna. Bio je nedavno slučaj prije sedmicu ili tako nešto gdje su odbili da pruže priliku za salušanje koje bi na sud ponovo iznio slučaj Roe v. Wade, ali su ostavili na mjestu zahtjev da fetalni ostaci budu sahranjeni ili kremirani nakon abortusa.

Tu su presudu iz države Indijana podržali, ali su odbili da saslušaju drugi dio tog slučaja. Može biti da su se saglasili da je Roe v. Wade već utvrđen, što obično Vrhovni sud radi, ili da čekuju da čuju i slučajeve drugih zakona iz ovih saveznih država. Tako da treba da sačekamo i vidimo.

RSE: Presuda Roe v. Wade je bila dodatno potvrđena još jednom presudom iz 1992. godine, i u novije vrijeme 2016. Mogu li ove dodatne sudske potvrde presude biti od koristi na kraju? Šta Vi mislite?

Ely: Da, ja mislim da je tako. Ali mislim da bi neki pravni stručnjak mogao dati bolju procjenu i detaljnije je objasniti. Ali generalno shvatanje je, da kada sud uspostavi presedan, oni se vraćaju na taj presedan kada saslušavaju slične slučajeve koji uslijede. I sud ima običaj da kada je nešto jednom presuđeno, ne žele opet da razmatraju tu odluku. To je način na koji se ovdje u Americi obično radi. Stoga vjerujem da će pomoći. Znate da tako raniji slučajevi pomažu sadašnjim, ili bi to tako trebalo da bude.

RSE: Američka unija za građanske slobode (ACLU) i organizacija Planirano roditeljstvo (Planned Parenthood) već su na nižim sudskim instancama predali sudu odluke američkih država. Puno je tužbi, takođe i puno bijesa u javnosti, prominentni aktivisti kritikuju zakone, organizovani su protesti, čak su se i predsjednički kandidati za izbore 2020 uključili. Da li očekujete da će ovaj talas javnih reakcija imati uticaja ?

Ely: Vjerujem da će taj talas ljutnje imati uticaja, možda i na izlazak glasača, kako na izborima 2020., ali isto tako i na fokusiranje kampanje demokratskih kandidata za 2020. Vjerujem, kao dodatak generalnom zakonu o zdravstvenom osiguranju, očekujemo da će u fokusu biti stavljena rasprava o abortusu i reproduktivnim pravima uopšte, što se možda i ne bi dogodilo da nijesmo imali ovih zabrana abortusa koje se sada usvajaju sve odjednom.

RSE: Međutim, ako neke od ovih država, koje su u procesu donošenja i potvrđivanja zakona, proceduru dovedu do samog kraja i pobijede zahvaljući konzervativnim sudijama, kakve posljedice ovo može imati?

Ely: To će najveće posljedice imati na ljude koji žive u tom jugoistočnom dijelu SAD, ljude koji su siromašni i koji su u nepovoljnom položaju, jer neće moći da imaju pristup legalnom abortusu, ako se zabrana usvoji. Dakle te žene neće imati pristup toj usluzi.

Ako pogledate mapu, vidjećete da su zabrane u ovim državama sve povezane. Biće to cijela regija koja će imati zabranu abortusa. Ljudi koji imaju dovoljno novca mogu otputovati u Njujork, ili Ilinoj ili Kaliforniju avionom. Siromašne žene neće imati pristupa tome, pa ćemo zbog toga vidjeti porast smrtnosti, jer će one pokušati da dobiju abortuse na razne nelegalne načine koji ih mogu ugroziti.

RSE: Nakon što je ova vruća tema došla u javnost ne samo SAD, već i širom svijeta, mediji su počeli da traže ko su oni koji stoje iza ovih radikalnih promjena. Jedno vrlo interesantno ime je iskočilo u javnost. Riječ je o Janet Porter, ona je na čelu organizacije Faith 2 Action (Vjera u akciji), ranije je bila grupa sa margina koju je Pravni centar za siromaštvo na jugu (The Southern Poverty Law Centar), vodeća organizacija za ljudska prava, označila kao grupu koja širi mržnju prema LGBT populaciji. Porter je ranije bila previše radikalna i za konzervativce, ne samo za liberale i ljevicu. U nedavnom portretu o njoj, Jessica Glenza je za The Guardian napisala „Mnogi lijevo je preziru. Ali ona je neprijatelj i desnih, takođe. Pa ipak u Trumpovoj Americi, ona je ostvarila jednu od najvećih pobjeda u karijeri“. Kako je moguće da neko ko je toliko radikalan, čak i sa konzervativne tačke gledišta, ima toliku moć u ovom trenutku?

Ely: Mislim da je ono što vidimo, to da ljudi koji su bili na ekstremnoj strani i bili su tamo prilično dugo, se sada osjećaju osnaženi nadom da će Vrhovni sud slušati aktuelnog predsjednika SAD. Mislim da ljudi koji su bili na tom ekstremu sada osjećaju “ovo je odlično vrijeme da izađemo i postanemo dio mainstream razgovora”, iako većina ljudi u Americi nije saglasna sa njima. Samo je manji broj ljudi saglasan sa njima ali oni koriste prednosti aktuelne političke klime. To je način na koji su takve osobe postale mnogo prominentnije nego što su ranije bile, i za šta smo se nadali da se valjda nikad više neće vratiti.

RSE: Da li očekujete bilo kakvu vrstu odgovora na to?

Ely: Ja mislim da će biti odgovora, ne mora biti baš protiv Janet Porter, već protiv ovakvih zakona. Sada imamo nacionalni pokret na Twitteru i drugim socijalnim medijima pod nazivom „Znaš me“ (You know me) u okviru kojeg osobe izlaze i javno pričaju svoje priče o abortusu kojima se šalje poruka „ti možda misliš da ne znaš nikoga ko je imao abortus, ali znaš mene“, i onda im ispričaju svoju priču. Ponekad to bude anonimno, a nekada i pod svojim imenom. Glumica Busy Philips, je osoba koja je to započela. I mislim da osobe koje su imale pobačaj i koje se nikada nijesu osjećala dovoljno samopouzdano da govore o tome javno, sada su se odvažili da kažu „evo me“. Oni misle na onih 25 posto Amerikanki koje su imale abortus do 45 godine, i oni kažu „ja sam jedna od tih osoba“. Dakle to je jedan od primjera na koji način ove građanske incijative odgovaraju da bi se usprotivili ovakvim zakonima.

Mislim da su predloženi zakoni toliko ekstremni, da i ljudi koji generalno nijesu politički aktivni shvataju da moraju da govore ili da izađu i glasaju, jer će u suprotnom stvari nastaviti da idu nizbrdo.

RSE: Da li ste zabrinuti za budućnost ženskih prava u SAD?

Ely: Veoma sam zabrinuta i kao osoba koja je u svojim srednjim godinama, očekivala sam, kad sam bila mlađa da se ta prava dalje unapređuju, a ne da se unazađuju. I ono što vidimo, mogu vam pouzdano reći, jer radim istraživanja o dostupnosti abortusa, dakle ono što vidimo u SAD je da su nedobrostojeće osobe na jugoistoku zemlje, one koje sebi ne mogu priuštiti pobačaj, već pogođene postojećim zakonima koji su na snazi.

I stoga će im ovi sadašnji prijedlozi nanijeti dodatnu štetu. U određenim saveznim državama, dostupnost pobačaja je već veoma restriktivna, naročito na jugoistoku i naročito za nebijele žene i one koje žive u ruralnim područjima. Ovim osobama nije otežan pristup samo abortusu već i ostalim zdravstvenim uslugama poput kontracepcije. Dakle, ja sam zabrinuta što abortus postaje praktično nedostupan, ako ne i nezakonit u cijeloj jednoj regiji SAD.

To će nas ostaviti, da samo mjesta kao što su Njujork i Kalifornija i slična, uvijek budu dostupna ali samo za one, iz ovih regija ili država, koji to sebi mogu priuštiti. A šta će biti sa onima koji to sebi ne mogu priuštiti, a žive u oblastima gdje se ovakvi radikalni stavovi pretaču u zakone?

RSE: Koliko je od ključne važnosti u ovakvoj atmosferi sačuvati presudu Roe v. Wade?

Ely: Ja vjerujem da jeste veoma. Ovome mora da se pristupa na isti način kao i dostupnosti svim drugim zdravstvenim uslugama. Mislim da istraživanja pokazuju da u svim državama, ne samo SAD, zabrana abortusa ne umanjuje broj pobačaja, već samo gura žene prema nelegalnom pobačaju, koji je osim protivzakonit, takođe često i štetan po zdravlje.

Stoga mislim da je ključno da se na federalnom nivou omogući da abortus bude legalan iako u nekim slučajevima to znači samo teoretski. Onda moramo raditi na tome da oborimo neke od ovih zakona u saveznim državama koji nanose najveću štetu siromašnima.

RSE: Mislite li da postoji dobar način i kako bi to moglo biti, da se argumentovano uzvrati na narativ grupa “za život” ili “zakona o otkucaju srca“, kako ga zovu u pojedinim državama. Na koji način se može odgovoriti na njihov narativ da je riječ o ubistvu?

Ely: Ako želimo da budemo iskreni o abortusu, moraju se uzeti u obzir različite perspektive. Našla sam nedavno jedan lijep autorski tekst u kojem se kaže da, ako hoćete da budete iskreni, da to podrazumijeva i smrt fetusa, ali i ako hoćemo da govorimo otvoreno, moramo reći i da ukoliko nema pristupa abortusu, to podrazumijeva i smrt žena. I stoga, moramo odlučiti šta je najvažnije i što to zaista znači za vrijednost života.

Dakle, dio toga je da se sve perspektive na ovu temu uzmu u razmatranje. Većina građana SAD podržavaju pristup abortusu i moramo da mislimo o tome kako da zaštitimo zdravlje ljudi, a da istovremeno pomirimo različite perspektive. Mislim da je važno osloniti se na nauku, medicinske profesionalce koji su pomogli pisanju zakona o abortusu i shvatiti da većina ljudi u SAD ne želi da pobačaj bude nelegalan.

O ovim slučajevima se radi o ekstremnoj grupi zakonodavaca, ako ste pratili, mogli ste ih vidjeti konkretno u Alabami, 25 starijih bijelih muškaraca. I sama ta činjenica vam govori da ti ljudi, koji su izglasali taj zakon, ne predstavljaju različite zajednice ljudi koji žive u SAD.

Ali mislim da će nam od svega najviše trebati da uključimo glasače da bi svojim glasovima na izborima izbacili van ove zakonodavce. Dakle, ljudi u Alabami moraju da izađu da glasaju za zakondavce koji predstavljaju različitosti u njihovim saveznim državama, ako žele da stvari budi više fer i da predstavljaju one koji zapravo žive u Alabami. To je primjera radi vrlo raznolika država, ali njihovo političko liderstvo nije.

Stoga se ja nadam da će ovo biti katalizator koji će ljude podstaći da se više anagažuju, ne samo na predsjedničkim izborima, već i na lokalnim, i izborima za savezne države takođe.

Američki Kongres je prije stotinu godina odobrio ustavni amandman kojim se ženama garantuje pravo da glasaju. To pravo nije poklonjeno, već zarađeno tokom višedecenijske borbe koja je ostavila dugotrajan uticaj na američku politiku.

Predstavnički dom usvojio je 19 amandman američkog Ustava u maju 1919. godine, da bi ga odobrio i Senat 4. juna, a zatim naredne godine ratifikovale savezne države.

"Žene su protestovale, borile se, gladovale, žrtvovale sve za širenje sloboda u našoj zemlji. Od rođenja naše demokratije, žene nisu čekale na promjene, već su radile za njih", poručila je predsjedavajuća Predstavničkog doma Nensi Pelosi na događaju kojim je obilježen vijek od usvajanja 19. amandmana.

Jednakost kroz moć

Kada je amandman usvojen, 1919. godine, u Kongresu nije bilo žena. Do tada, jedina članica Predstavničkog doma bila Dženet Renkin iz Montane, koja je međutim izgubila izbornu trku za mjesto u Senatu.

Kada je amandman, kojim je ženama dato pravo glasa, stupio na snagu 1920. godine, birači u Oklahomi izabrali su drugu ženu za Predstavnički dom. Danas ih ima 131.

"Ono što se dogodilo prije 100 godina, otvorilo je put za kandidaturu i izbor rekordnog broja žena, koje donose odluke i u kompanijama i podižu narednu generaciju američkih lidera. Žene koje su se borile za pravo da glasaju vjerovale su da je najbolji način da se promijene zakoni koji su žene tretirali kao građane drugog reda jeste da imaju moć nad onima koji donose takve zakone", naglasila je predsedavajuća Komisije za obilježavanje stote godišnjice pokreta za pravo glasa žena, Kej Kols Džejms.

Jedna od članica komisije, bivša dugogodišnja senatorka Barbara Mikulski, rekla je da se nada da će se na kraju obilježavanja jubileja, Amerika sjetiti da Ustav obuhvata sve, i da u američkom društvu svi imaju šansu da budu uspješni.