Autor: Tanja Gatarić
Kampanja “16 dana aktivizma u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja” i ove godine okupila je brojne nevladine organizacije i udruženja oko različitih aktivnosti kojima žele da ukažu na potrebu podizanja svijesti javnosti o problemu nasilja nad ženama i djevojčicama u BiH.
Ovu kampanju povezuju dva značajna datuma, 25. novembar, Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i 10. decembar, Međunarodni dan ljudskih prava. Na ovaj način simbolično se želi ukazati na to da je rodno zasnovano nasilje kršenje ljudskih prava, i da kao društvo moramo učiniti sve da ga spriječimo.
Aktivnost koja je ove godina animirala građane u osam gradova BiH, uključujući i Banjaluku, bila je i kampanja “Isključimo nasilje zajedno nad ženama i djevojčicama”. Narandžasti UN Women autobus građanima je nudio besplatnu loko vožnju, u kojem su dobili priliku da, u direktnom razgovoru sa predstavnicima policije, zdravstvenih institucija, socijalnih službi i nevladinih organizacija, saznaju više o vrstama nasilja, načinima sprečavanja i zaštiti onih koji su preživjeli nasilje.
Odgovor na pitanje koliko građani Republike Srpske znaju o ovom problemu i koliko okruženje prepoznaje i reaguje na nasilje nad ženama, najbolje pokazuju poražavajući statistički podaci, gdje je svaka peta žena tokom svog života bar jednom bila žrtva fizičkog nasilja, dok je svaka deseta bila žrtva seksualnog nasilja.
Polovina žena u BiH je od svoje 15 godine doživjela neki oblik fizičkog zlostavljanja i to u Federaciji BiH 52,8 posto, dok u Republici Srpskoj 52,7 posto žena.
Promjena zakonskih propisa, edukacija, jačanje kapaciteta i unapređenje rada institucija, te primjena novih zakonskih rješanja u skladu sa evropskim zakonima, samo su neki od koraka koje su brojna ženska udruženja, zajedničkim radom, sprovela u djelo u proteklih 20 godina. Međutim, borba sa patrijarhalnim odgojem, stereotipnim stavovima, te dominacijom muškog pola u društvu, i dalje je najteža. Nasilje nad ženama na terenu se najčešće tretira kao privatna porodična stvar, a žene žrtve nasilja bore se sa nametnutim osjećajem krivice i brojnim problemima.
Zakoni na papiru, nasilje u praksi
Bosna i Hercegovina je u novembru 2013. godine postala 6. zemlja članica Vijeća Evrope koja je ratificirala Istanbulsku konvenciju, te se obavezala na poduzimanje zakonodavnih i drugih mjera radi osiguranja pravnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava nasilja, te kažnjavanje počinitelja nasilja.
Nakon pet godina, poštovanje ovih principa na terenu jedva da je vidljivo. Pravna savjetnica i suosnivačica Fondacije “Udružene žene” Banja Luka, Lana Jajčević ističe da uz finansijsku podršku međunarodnih organizacija, ženske nevladine organizacije u BiH već dugi niz godina sačinjavaju izvještaje koje dostavljaju CEDAW komitetu, a ove godine alternativni izvještaj će podnijeti i GREVIO komitetu u vezi sa primjenom Istanbulske konvencije, u kojem će konstatovati da je zalaganje države, po pitanju primjene zakonodavnih i drugih mjera, nedovoljno.
“Kada žena prijavi nasilje prvo na teren izlazi policija, koja najčešće nastoji da ubijedi ženu da ne treba prijavljivati nasilje, jer će muž platiti prekršajnu novčanu kaznu, a to će ići na teret porodice. Drugi način je da ‘prijete’ ženi da će oboje platiti novčanu kaznu, jer u slučaju da je žena nešto odgovorila na napad muža, policija to podvodi pod remećenje javnog reda i mira pa ‘prijete’ kažnjavanjem oba partnera. Žene zbog toga odustaju od prijave. Ukoliko žena odluči da nasilje prijavi nama na SOS telefon, nakon čega mi zovemo policiju, odgovor koji od njih često dobijemo je: ‘Znate oni se tuku’”, kaže Jajčevićeva, dodajući da se takva situacija na terenu u većini slučajeva tretira kao normalna.
Ona naglašava da je jedini način borbe protiv patrijarhalnih i stereotipnih stavova preventivni rad već od vrtićkog doba, kroz sistem obrazovanja i uvođenje u kurikulume školskih užbenika, te saradnja sa vjerskim zajednicama, koje imaju ogroman uticaj na građanstvo, a koje bi kroz svoje učenje trebale da govore o zabrani nasilja protiv žena. Veliku ulogu imaju i mediii, posebno javni servisi koji imaju obavezu da 30 posto programa posvete problemima ženske populacije, i da kroz svoje emisije, i kompetentne sagovornike, govore o nasilju protiv žena i nasilju u porodici, kao o društvenom problemu i kršenju ljudskih prava žena.
Ova pravna zastupnica već dugi niz godina prati sudske postupke kada su u pitanju slučajevi rodno zasnovanog nasilja i naglašava da se zakoni ne primjenjuju, da se ne izriču zaštitne mjere, i da u BiH nasilje protiv žena nije krivično djelo, kako je predviđeno Istanbulskom konvencijom, već i dalje samo prekršaj.
“Svjedokinje smo izrazito blage kaznene politike. Ne izriču se hitne zaštitne mjere, niti zaštitne mjere. Najčešće se izriče zaštitna mjera smještaja u ‘Sigurnu kuću’, ali i to često zavisi od privatnog stava socijalnog radnika koji je zadužen za prijavu nasilja. Moram konstatovati da smo kao organizacija, zajedno sa drugim ženskim organizacijama iz cijele BiH, dosta učinile na kreiranju zakonodavnog okvira kojim se sprečava nasilje nad ženama i nasilje u porodici. Vršile smo pritisak na vlasti BiH da se Istanbulska konvencija ratifikuje i potpiše i cijelu kampanju iznijele smo na svojim leđima. Ipak, još uvijek nismo zadovoljne postignutim”, kaže za Glas Amerike Lana Jajčević.
Ono što je posebno brine su brojne situacije u kojima su nasilje počinili predstavnici institucija koje su zadužene da štite žrtvu, a najčešće je riječ o pripadnicima policije, te da i dalje preovladavaju stereotipni stavovi da je žena ‘nešto kriva’ ako je preživjela nasilje. U isto vrijeme žene žrtve nasilja se suočavaju sa strašnim problemima, među kojima je najčešći nedostatak zaštite od strane subjekta zaštite, što dovodi do nepovjerenja u institucije, a rezultira odustajanjem žena od prijavljivanja nasilja.
“Najkraće rečeno nema programa koji tretiraju cjelovito rješavanje problema zaštite žena žrtava porodičnog nasilja i ne postoje programi ekonomskog osnaživanja ove kategorije žena”, ističe pravnica Jajčević.
Malim koracima do velikih promjena
U Republici Srpskoj teško je utvrditi da li se nasilje protiv žena, iz godine u godinu, povećava ili smanjuje. Aktuelna statistika pravi se na osnovu podataka koje prikuplja Ministarstvo porodice omladine i sporta u Vladi RS od svih subjekata zaštite utvrđenih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici. Međutim, prema riječima Lane Jajčević, postoji veliki postotak tzv. “sive brojke”, odnosno žene gube povjerenje u institucije i ne prijavljuju nasilje, iako, ga proživljavaju.
Ono što se može evidentirati je povećanje broja poziva na SOS telefon 1264, a podatke prikuplja Gender centar Republike Srpske. Žene kojima je potrebna zaštita smještaju se u tri sigurne kuće u Republici Srpskoj koje se nalaze u Banjaluci, Bijeljini i Modriči, ali smještajni kapaciteti ovih objekata ne mogu da odgovore na realne potrebe i pruže zaštitu svim ženama koje prijave nasilje i trebaju zaštitu.
“Sigurna kuća u Banjaluci može da primi 24 osobe i u poslednjih godinu dana imamo ispunjene smještajne kapacitete. Ženama se ovdje pruža cjelokupan program stručne, psihosocijalne i pravne pomoći, te medicinske njege. Najteži primjeri su žene koje nisu ekonomski situirane, imaju dvoje ili troje maloljetne djece, imaju siromašnu ili gotovo nikakvu mrežu socijalne podrške i pod stalnim su pritiskom da se vrate suprugu. Takve žene imaju smanjen nivo samopouzdanja, pod velikim su intenzitetom straha da će ostati bez djece, a često imaju stereotipna shvatanja rodnih uloga i misle da nemaju izlaz. Njima je neophodna kontinuirana pomoć i podrška kako bi prevazišle sve probleme”, kaže za Glas Amerike, Amela Bašić Tomić, koordinatorka ‘Sigurne kuće’ u Banjaluci.
Nakon dugogodišnje borbe sa problemima brojnih žena u Republici Srpskoj, izlaz iz problema predstavnice Fondacije “Udružene žene” vide u ekonomskom osnaživanju žena žrtava nasilja u porodici, koje su u većini slučajeva nezaposlena i ovisne o počiniocu nasilja.
U skladu sa tim, već dvije godine provodi se i kampanja ‘Zaposlenjem prekidamo začarani krug nasilja’ koja apeluje na sve poslodavce da u tekućoj godini zaposle najmanje jednu ženu koja je preživjela nasilje. Fondacija “Udružene žene” Banja Luka otišla je i korak dalje na realizaciji ove ideje, te privode kraju registraciju ‘Ženske zadruge’, koja će imati za cilj zapošljavanje žena žrtava porodičnog nasilja. U okviru ovog projekta, a u saradnji sa Gradskom razvojnom agencijom, planirana je i edukacija ili prekvalifikacija žena, kako bi one bile osposobljene za tržište rada.
Prema riječima koordinatorke banjalučke “Sigurne kuće”, prevencija nasilja dala je određene rezultate, jer danas postoji određen broj poslodavaca koji su senzibilni prema ovoj kategoriji i spremni da zaposle žene iz “Sigurne kuće”.
Projekat ekonomskog osnaživanja sigurno će u budućnosti pružiti nadu mnogim ženama žrtvama nasilja u Republici Srpskoj. Međutim, treba naglasiti da nasilje nad ženama ne poznaje bogatstvo, siromaštvo, religiju ili obrazovanje, i prisutno je i u daleko razvijenijim društvima od našeg. Razlika postoji samo u načinu na koji se društva suočavaju sa ovim problemom, odnosno koliko brzo i efikasno štite žrtvu, a kažnjavaju počinioca. Kada društvo nije spremno da osudi nasilje ono u suštini staje u zaštitu nasilja, i šalje poruku da je ono prihvatljivo i nekažnjivo, te kreira okvir u kojem odrastaju i buduće generacije.
Kao i u mnogim drugim oblastima, naše društvo ne zaostaje za primjenom i usvajanjen novih zakona i drugih mjera zaštite– još samo da njihovu primjenu u realnom životu osjete i žrtve!
