Dr. Nina Ađanin nedavno je imenovana za članicu The Explorers Cluba. Ona istražuje najudaljenije dijelove svijeta, otkrivajući posljedice klimatskih promjena.
Kao profesorica u Missouriju, kombinuje nauku s pasijom za avanturama, integrirajući VR tehnologiju u obrazovanje. Njena ekspedicija na Arktiku, kao i istraživanje utjecaja klimatskih promjena na žene u Boliviji, pokazuju posvećenost zaštiti prirode i osnaživanju žena.
Dr. Nina Ađanin je nedavno imenovana je za uglednu članice najpoznatijeg svjetskog Kluba istraživača - The Explorers Club. Nina se ranije penjala na neke od najviših planina širom svijeta, od Afrike, Južne Amerike, Evrope, Sjeverne i Južne Amerike. Sama je preplovila Atlantik od Gibraltara do Kariba. Inače, Nina je porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a po majci je sa Grmeča, kojeg se rado sjeća kao dijela djetinjstva.
Trenutno radi kao profesorica na Northwest Missouri State University u Misuriju, gdje predaje Analizu podataka. Upisala je i treći Master studij, iz GIS (geo information systems). Posjeduje još mastere iz nauke o obrazovanju i statistike u istraživanjima.
„Radila sam doktorat na virtualnoj stvarnosti i tome kako možemo koristiti nove tehnologije u obrazovanju, pre svega da naučimo više o klimatskim promjenama i regionima koji su daleko i za mnoge nedostupni. Radeći doktorat otkrila sam veliku strast prema statističkim analizama i metodologiji istraživanja tako da sam paralelno završila jos jedan master iz tog polja, što mi se kasnije pokazalo kao veoma korisno znanje za analize i istraživanja koja radim”, rekla je dr. Ađanin.
Jedna od njenih najvećih i najznačajnijh istraživackih ekspedicija je bila 2021. na Arktiku. Ekspedicija je trajala 36 dana i dr. Ađanin je svjedočila tome koliko se ovaj dio svijeta, za koji smo mislili da je netaknut, mijenja pod utjecajem klimatske krize.
„Bila sam članica grupe od 4 naučnice, pod vođstvom dr. Heidi Sevestre, jedne od najpoznatijh naučnica za glečere iz Francuske. Provele smo 36 dana skupljajući uzorke okružene polarnim medvjedima. Prešle smo oko 400 kilometara na skijama. Doživjele smo da vidimo koliko Arktik postaje ugrožen zbog globalnog zatopljenja, koliko su vremenski uslovi postali nepredvidivi uz svu moguću tehnologiju. Bez leda, irvasi neće moći migrirati na dijelove gdje imaju više hrane, bez leda polarni medvjedi će teže dolaziti do foka, bez leda od glečera fitoplankton se neće moći hraniti, a on nam daje kiseonik”, kazala je dr. Ađanin.
Njena strast za avanturom i naukom ju je inspirisala da radi na projektima kao što je integracija tehnologije virtualne stvarnosti u obrazovni sistem.
„Cijela ideja je počela kad sam išla prvi put sa dr. Heidi Sevestre u Kolumbiju, pošto radimo na projektu Posljednji tropski glečer. Išle smo na glečer Santa Isabel 2019, 2021. i 2023. Dr Sevestre je predvidjela kako će ovaj glečer od skoro 5000 m brzo nestati usljed globalnog otopljenja, i mnoge buduće generacije neće imati priliku da ga vide. Tako se stvorila ta ideja da snimamo i napravimo da mnogi mogu da imaju bar približno ideju kako je to sve izgledalo, mogu da se okrenu, pogledaju gore dole, osjete i čuju krckanje leda i snijega pod nogama. Nažalost, glečer je stvarno nestao ove godine. Trenutno, virtualna stvarnost je nešto najbolje što trenutno imamo da stvorimo neko približno iskustvo o tome”, objasnila je dr Ađanin.
Klimatske promjene imaju i rodni predznak, često posljedice pogađaju ponešto više žene, naročito u tradicionalnim, autohotnim zajednicama. U svojoj ekspediciji u Boliviji, dr. Ađanin je istraživala upravo ovaj aspekt klimatskih promjena i njihov utjecaj.
„Ono što me je jako iznenadilo u razgovoru sa ženama iz Bolivije, jeste da su one dosta preuzele na sebe ne samo održavanje porodice već i donose novac, radeći kao vodiči po opasnim planinama. Klimatske promjene utiču veoma na njih, jer mnogi narodi će morati da promijene lokaciju stanovanja gdje su generacijama živjeli, jer manje snijega na planinama znači i manje vode u nižim predjelima. Jedna od Cholita iz plemena Aymara mi je ispričala kako nekad bilo puno vode, pokazujući mi prstom na jedno poveće selo, ali sad niko ne živi tu, jer vode je sve manje, a i kontaminirana je od okolnih rudnika, pa ne mogu ni stoku tu da napajaju. Dio mog istraživanja je i bio ispitivanje motiva kod ovih hrabrih žena kao razlog davanja 'glasa' planinama i glečerima u javnosti. Vjerovanje u Pacha Mama je veliki motivator, kao i tradicija života u visokim planinama. Pacha Mama bi bilo nešto kao Majka Priroda božanstvo i kod žena Aymara i Quchua itekako ima posebno značenje”, istakla je dr. Nina Ađanin.
Nina je učestvovala i u ekspediciji Carbon Sentinel u kojoj je njen tim 2021. prikupljao uzorke snijega, a u kojoj se nisu smjela koristiti motorna vozila, kako čestice izduvnih gasova ne bi kontaminirale uzorke. Tim su, igrom slučaja, činile četiri žene. Ova misija je imala i jedan dodatni efekt – poslužila je kao inspiracija za djevojčice.
„Motivisali smo mnogo djevojčica da razmišljaju i počinju se baviti naukom u raznim poljima i da nema muškog ili ženskog naučnog polja. I da su ekstremni uvjeti jednako zahtjevni za svakoga, tu nema razlike u polu i boji kože. Tu smo svi jednaki i zavisimo jedni od drugih”, istakla je Ađanin.
Ovakve ekspedicije nose sa sobom i niz opasnosti. U ekspediciji na Svalbaldu je na smjene čuvala kolege, zbog opasnosti od polarnih medvjeda, a 2013. u Pakistanu je grupa talibana upala u kamp i pobila pola njenog tima.
„Te noći je 11 ljudi izgubilo život. Bili su planinari, dobri ljudi, i nastradali su na način koji nisu izabrali. Jer kad idemo u planine, tu je uvijek rizik, kao što su lavine, odlomi stijena, umor ili loše vrijeme. Ovo se nije smjelo desiti. Jos uvijek ne znam zašto se to desilo, zašto su hodali 3 dana uzbrdo da dođu do baznog kampa od 4000m, i unište mnoge živote i porodice”, kazala je Ađanin.
Kada je još bila studentica, 2015. godine, prešla je Atlantik u jedrilici, od Gibraltara do Kariba, zahvaljujući prijatelju koji je prebacivao brod.
„Kada smo stigli na Karipska ostrva, doživjela sam nešto nevjerovatno. Nakon četiri nedjelje na pučini, na jedno 3-4 sekunde kad smo se približili kopnu osjetila sam miris tla, zemlje, što nikad prije nisam osjetila. Jako je kratko trajalo, ali je i dalje to ostalo urezano u sjećanju. Na tom putu smo vidjeli da, iako je okean ogroman, da je prljav, dosta je smeća i trave koje je sve više zbog porasta temperature“, prisjetila se dr. Nina Ađanin.
Kaže da jedino što razlikuje jesu dobri i loši ljudi. „I ovi loši vjerujem da mogu da postanu dobri. Veliki sam optimista, i vjerujem da možemo da spasimo prirodu jer će i ona nas, kao na ekspediciji, svi zavisimo jedni od drugih i kao slagalice se dopunjujemo”, istakla je za kraj dr. Ađanin.
