Šest mjeseci nakon tsunamija u Aziji – najvece humanitarne katastrofe u nekoliko desetljeca – milijuni preživjelih još uvijek su suceljeni s izazovom ponovne izgradnje svojih domova i nalaženjem posla. Kako iz Hong Konga javlja Heda Bayron, medunarodne humanitarne organizacije, vlade, pa i sami preživjeli, bore se da održe tempo obnove.
Za mnoge koji su preživjeli tsunami, 26. prosinca prošle godine, svakodnevno življenje još uvijek je neravnopravna bitka protiv mnogo jacih elemenata. U Šri Lanki, Indiji, Tajlandu i indonezijskoj pokrajini Aceh, tisuce obitelji i dalje žive u šatorima i logorima. Mnogi se žale da su od službenih institucija primili vrlo malo pomoci namijenjene ponovnoj izgradnji domova i biznisa. Vlade i humanitarne organizacije traže od njih strpljenje uz obrazloženje da obnova mora biti dobro isplanirana kako bi nove zajednice doživile procvat u dolazecim godinama, te da se novac ne smije uludo utrošiti.
Ribari u tajlandskom Khao Laku svoje su brodice popravili na vrijeme za sezonu ribarenja. Kažu da su od vlade primili vrlo malo pomoci kako bi ponovno mogli zaradivati za život. Tsunami, koga je pokrenuo ogromni potres uz sjeverni vrh Indonezije, proširio se na sve strane Indijskog oceana, odnoseci sa sobom živote ljudi i citave zajednice u 12 zemalja – od Indonezije do Somalije, na istocnoj obali Afrike. Ukupno, 226 tisuca ljudi je poginulo ili nestalo. Žrtve su potjecale iz desetaka zemalja – najmanje dvije tisuce turista iz Europe i Sjeverne Amerike nestalo je s plaža u regiji! – što je ovoj katastrofi dalo globalnu dimenziju.
Brza akcija dobrotvornih organizacija i vlada, uz pomoc regionalnih vojnih snaga, ukljucujuci i americku mornaricu, znacila je da su stradalnici koji su preživjeli valove bili opskrbljeni hranom i skloništem unutar nekoliko dana. No, proces stvarne zamjene izgubljenog mnogo je sporiji. U indonezijskoj pokrajini Aceh, najteže pogodenom podrucju, medunarodna pomoc je pomogla u izgradnji privremenih stambenih zgrada, škola i infrastrukture.
Gianfranco Rotigliano, predstavnik Fonda Ujedinjenih naroda za djecu u Indoneziji, kaže da, premda još mnogo više treba biti ucinjeno, dosta je vec postignuto: "Ukoliko promotrimo gdje smo, kakvo je bilo stanje prije tsunamija, te kakve je programe ova zemlja imala u prošlosti, ono što je do sada postignuto meni se cini iznimno dobrim."
Prije tsunamija, najveci dio pokrajine Aceh bio je nedostupan stranim humanitarnim organizacijama zbog dugogodišnje pobune separatista. To je znacilo da su, kada su bile puštene na podrucje Aceha, te organizacije pocinjale posao od nule. Jedno od najvecih postignuca otada, kako kaže Gianfranco Rotigliano, jest cinjenica da su bila sprijecena daljnja umiranja od gladi ili bolesti. UNICEF je pomogao u izgradnji dvije stotine privremenih, - ali sigurnih protiv potresa! – školskih zgrada, i to na vrijeme za pocetak nove školske godine, u srpnju.
Tijekom slijedece tri godine, UNICEF se obvezao utrošiti 90 milijuna dolara na popravak ili ponovnu izgradnju 500 stalnih školskih zgrada. U nekim podrucjima, prvo je trebalo izgraditi ceste kako bi kamioni mogli dovesti gradevinske materijale. Drugdje, citave gradove treba izgraditi iz temelja. Vlade u takvim slucajevima postupaju vrlo oprezno, želeci pažljivim planiranjem omoguciti zajednicama uspješno postojanje dugo u buducnost.
Gospodin Rotigliano iz UNICEF-a kaže da stanovnici moraju sudjelovati u odlukama o obnovi ukoliko se želi da ona uspije: "Cinjenica da same zajednice dobiju glas je, po mom mišljenju, vrlo važna. Ljudi shvate da mogu odlucivati o vlastitom životu, da mogu odrediti gdje žele da se izgradi škola, koliko da bude velika, gdje žele ambulante i bolnice. To ih vraca u normalni život."
Medunarodna zajednica je obecala pomoc u visini od više od 6 milijardi dolara za humanitarnu pomoc i obnovu. Sjedinjene Države su obecale 350 milijuna dolara odmah, te 500 milijuna u slijedecih par godina.
