Pred Europskom unijom je razdoblje političke i ekonomske neizvjesnosti, nakon odlučnog odbijanja ustava od strane francuskih glasača. Suočena s ovim političkim debaklom, Unija treba riješiti probleme koji se pred njom do sada nisu pojavljivali.
Zabrinuti visokom neuposlenošću i postupnim nestajanjem "mreže državnih beneficija" - koje njihova zemlja više ne može priuštiti – Francuzi su ustavu Unije zadali smrtni udarac. Referendum je bio izravan okršaj između nadanja političke elite, koja je podržala ustav, te s druge strane – straha od budućnosti koji postoji u velikom dijelu francuske javnosti.
Čelnici Unije napominju da se proces ratifikacije nastavlja, kako bi se o dokumentu izjasnila svaka od 25 članica. Devet je zemalja ustav već ratificiralo, no samo jedna – Španjolska - na nacionalnog referendumu, dok su ga druge ratificirale u parlamentima. Sutra na referendumu glasaju Nizozemci, a ankete pokazuju da bi rezultat mogao biti sličan francuskom.
Tehnički gledano, ustav Europske unije stupa na snagu jedino ako ga prihvate sve članice. Međutim, bez obzira što Francuzi mislili o tome, kaže trgovinski predstavnik Unije Peter Mandelson, ustav još nije mrtav. "Iako važna članica, Francuska nema pravo veta na odluke drugih zemalja. Prema tome, iako će francuska vlada morati dobro razmisliti o rezultatu referenduma, kod drugih članica i dalje postoji želja da prouče ustav i da se o njemu izjasne" - izjavio je Peter Mandelson.
Jean Claude Juncker, premijer Luxembourga – zemlje koja u ovom trenutku predsjedava Unijom – kaže da ne dolazi u obzir bilo kakvo dodatno pregovaranje o sadržaju ustava, kako bi se zadovoljili kritičari. "Među protivnicima ustava bilo je onih koji žele u potpunosti blokirati europske integracije, ali i onih koji te integracije žele ubrzati. Kako se uhvatiti u koštac s takvom kontradikcijom? Kako pregovarati s protivnicima ustava?" – upitao se luksemburški premijer.
Jedno od glavnih pitanja koja se sada nameću je hoće li Unija biti spremna za pregovore o članstvu Turske, koji su najavljeni za listopad. Ako na jesenskim izborima u Njemačkoj pobijede konzervativci, Njemačka će se pridružiti Francuskoj i Nizozemskoj, kada je u pitanju skepsa prema mogućnosti turskog članstva.
Jedan od razloga za odbacivanje ustava u Francuskoj je i činjenica da vlada prije par godina nije pitala građane da se izravno izjasne žele li da Unija primi deset novih članica iz istočne i središnje Europe. Margot Wallstrom, zamjenica čelnika europske komisije, priznaje da Unija često nije uzimala ozbiljno strahove običnih građana: "Mislim da smo potcijenili činjenicu da građani žele da ih se pita što bi vlada trebala činiti; građani žele biti uključeni u proces. Mi koji radimo u Uniji moramo shvatiti da Unija ne smije i dalje biti projekt uske političke elite. Unija mora imati mnogo šire temelje."
Jedan od najčešćih razloga za glasanje protiv ustava u Francuskoj je bio strah od konkurencije slabije plaćenih radnika iz istočne Europe, koji bi – navodno – preplavili zemlju. Problem je i u tome što Britanija, skandinavske zemlje, Nizozemska i dobar dio nekdašnje istočne Europe žele da se europska tržišta potpuno otvore, dok se Francuska, Njemačka i Italija zalažu za više protekcionističku politiku, s izdašnim socijalnim beneficijama – koje je doduše sve teže priuštiti.
Čiji će ekonomski model prevladati? Dominique Moisi, znanstvenik koji radi u francuskom Institutu za međunarodne odnose, smatra da će svaka država slijediti vlastiti model: "Takozvana Nova Europa – na istoku kontinenta – najdinamičniji je dio kontinenta, puna energije. Po tome su recimo Poljska i baltičke zemlje vrlo slične azijskom ekonomskom modelu. Slična je situacija možda i u Britaniji. U starim članicama Unije – Francuskoj, Njemačkoj, Italiji – žele pak održati društveni model koji zapravo više nije moguć, više niti ne postoji."
Diplomati u Briselu upozoravaju da će zbog odbijanja ustava u Francuskoj možda trpiti i vanjskopolitičke inicijative Unije – poput pregovora s Iranom, o njegovom nuklearnom programu, te odnosi s Kinom, koja želi da se ukine embargo na uvoz europskog naoružanja. No, to se ne bi smjelo dogoditi – rekao nam je jedan diplomat, prisjećajući se raspada Jugoslavije, prije petnaestak godina. Tada je Unija bila zabavljena definiranjem monetarne unije, te je dugo ignorirala krvoproliće na Balkanu – rekao je ovaj diplomat.
