Reakcije iz Washingtona i Brisela na tenzije u BiH: SAD se moraju više uključiti

Iako za sada sve uglavnom ostaje na prijetnjama, a analize, poput one koju je napravila Balkanska istraživačka mreža BiH, pokazuju da Dodikove riječi nisu utemeljene na činjenicama, sagovornici Glasa Amerike kažu da njegovo ponašanje predstavlja prijetnju po sigurnost i stabilnost u BiH.

Analitičari iz Washingtona i Brisela koji pažljivo prate dešavanja u BiH navode da je najnovija eskalacija zapravo samo nastavak problema koji već dugo traju.

„Dodik radi ono što je godinama obećavao da će učiniti. Gura državu ka podjeli“, kaže Daniel Serwer, profesor škole naprednih međunarodnih studija na Univerzitetu Johns Hopkins u Washingtonu.

Paul McCarthy, regionalni direktor za Evropu američke organizacije International Republican Institute, ima slično mišljenje: „Već smo gledali ovu predstavu. Dodik je uputio mnogo prijetnji o odcjepljenju, koje naravno nisu dobrodošle.“

Toby Vogel, viši suradnik organizacije Democratization Policy Council, za Glas Amerike je govorio iz Brisela. Kao uzrok problema vidi to što se Zapad ranije nije oštrije suprotstavljao prijetnjama po BiH: “Mislim da je neposredni razlog ovome to što ni Sjedinjene Države (SAD) ni Evropska unija (EU) nisu potiskivale eskalirajuće napade na jedinstvo BiH u posljednjih nekoliko godina. Ovo je dugoročan trend, mislim da je vidljiv otkad je EU od SAD i OHR-a preuzela vođenje takozvane međunarodne zajednice u BiH.“

Uloga Srbije i Rusije u regionalnim krizama

Uprkos oštroj Dodikovoj retorici, posebno protiv SAD, McCarthy ukazuje na značajnu kontradiktornost: „Njegova stranka SNSD je glasala za obnovu mandata na državnom nivou, oružanim snagama, pravosuđu itd. A ovdje Dodik govori da želi da se povuče iz vojske na državnom nivou, iz pravosuđa, iz poreske uprave. Tako da to pomalo izgleda kao šizofreno ponašanje.“

Prema McCarthyevim riječima, primjetno je da Dodik nema apsolutnu podršku: „Ali ono što mi je također bilo zanimljivo je izjava predsjednika Vučića da se ne može raditi ništa što bi bilo protivno ustavu Bosne, na državnom nivou.“

Ipak, Serwer navodi da Dodik osim iz Rusije dobija poticaje upravo iz Srbije, dodajući da se čini kako ga je Beograd nekada sputavao jer je smatrao da mu ovakvo ponašanje može ugroziti članstvo u EU. „Međutim, Vučić je ocijenio da su izgledi Srbije za pristupanje EU predaleko u budućnosti da bi se on brinuo oko toga“, zaključuje Serwer. „Tako da nema više motiva da zaustavi Dodika i njegova ideja o srpskom svijetu, o velikoj Srbiji, to je ista ideja.“

Takve ideje, kaže Serwer, znače „uništenje nekoliko država na Balkanu, znače rat, znače smrt, znače izbjeglice. Zapadne države to ne bi trebale željeti, Evropa i SAD bi se trebali čvrsto tome protiviti i planirati kako će to izbjeći.“

Analitičari se slažu u stavu da su tenzije u regionu povezane međusobno, ali i sa zaoštravanjem odnosa između NATO-a i Rusije.

„Ne sumnjam da su događaji koje smo proteklih sedmica i mjeseci vidjeli na Cetinju u Crnoj Gori ili na sjeveru Kosova i u RS povezani“, kaže Vogel. „Svi oni imaju primarnu i sekundarnu stranu koja ima koristi od toga: Srbiju i predsjednika Vučića i Rusiju. Tako da mi je teško povjerovati da su to samo neke vrste spontanih manifestacija lokalnih nezadovoljstava ili nešto slično.“

Kao poseban problem Vogel navodi to što mu se čini da određene članice EU, poput Mađarske i Slovenije, „ohrabruju Vučića u pokušajima da ponovo stvori neku vrstu srpskog svijeta, kako god to izgledalo u praksi“.

McCarthy posebno ističe ulogu Moskve u dešavanjima u regionu: „Ovo je jeftin način za Rusiju da posije razdor i potkopa poziciju Zapada, EU i Washingtona na Zapadnom Balkanu. (…) Rusija nikada neće propustiti priliku da podijeli međunarodnu zajednicu, posebno Vijeće za implementaciju mira, o načinima na koje stvari mogu krenuti naprijed u Bosni.“

Moskva je bila protiv toga da Christian Schmidt postane visoki predstavnik u BiH, napominje McCarthy, dodajući da su zbog toga Rusi ljuti, te „sada traže priliku da među sve unesu podjele, te potaknu Dodika da učini ono što trenutno radi.“

Sagovornici Glasa Amerike upozoravaju na mogućnost da upravo zbog toga Rusija ili Kina ulože veto u Vijeću sigurnosti UN-a kada se u novembru bude odlučivalo o produženju mandata EUFOR/ALTHEA misije u BiH.

„To bi bio vrlo ozbiljan udarac za međunarodnu ulogu u BiH, i mislim, što je i važnije, za sigurno i zaštićeno okruženje za čije održavanje EUFOR ima mandat“, navodi Vogel, dodajući da ova misija ni sada nije dovoljno snažna. Prema njegovim riječima, u ovom trenutku se ne može znati da li će do veta doći, ali opasnost od toga nikada nije bila veća.

Vogel i Serwer se slažu da u ovom trenutku ne vide jasan rezervni plan, ali i da bi za dugoročno održavanje mira bilo važno rasporediti NATO trupe u Brčkom, koje spaja dva dijela RS.

EU nema volju da se suprotstavi

Analitičari kao značajan problem ističu blage reakcije iz EU, ali i činjenicu da u EU ne postoji jedinstven stav kada je riječ o Zapadnom Balkanu i BiH.

Kao primjer, Vogel navodi nedavnu izjavu ministara vanjskih poslova zemalja članica EU „u kojoj žale zbog političke krize u zemlji i pozivaju sve političke lidere da se odreknu provokativne retorike i podjela, uključujući i dovođenje u pitanje teritorijalnog integriteta BiH.“

„Kao da se radi o apstraktnim prijetnjama“, nastavlja Vogel. „Postoje konkretni lideri koji upućuju ove prijetnje - Milorad Dodik, uz podršku predsjednika Vučića. A EU ih čak i ne uspijeva spomenuti u saopštenju. Tako da ne vidim veliku volju da se tome suprotstavi. Mislim da se u Briselu nadaju da je ovo samo lokalizirana kriza koja će se smiriti.“

Serwer kaže da je važna saradnja SAD i EU, navodeći kao primjer zajedničko saopštenje nakon sastanka državnog sekretara SAD Antonyja Blinkena i visokog predstavnika EU Josepa Borrella. „To ni u kom slučaju nije savršena izjava, jasno je razvodnjena u odnosu na ono što se možda Amerikancima sviđalo, ali je bolje nego ništa. Važno je da Evropljani i Amerikanci budu na istoj valnoj dužini i da na odgovarajući način reagiraju na stvarne prijetnje.“

Prema Vogelovim riječima, problem EU je u tome što nikada nije koristila moći koje su joj na raspolaganju: „Nikada nije koristila restriktivne mjere protiv ljudi, protiv lidera u BiH iako već deset godina ima načine za to. Prije deset godina je najavila da će to učiniti ako dođe do prijetnje miru, suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Ako Dodikove prijetnje nisu takva prijetnja, ne znam šta bi drugo bilo. Ipak, EU nije voljna djelovati.“

„Mislilo se da će politika proširenja EU stvoriti poticaj za političke lidere da se ponašaju na konstruktivan način, ali imamo 15 godina akumuliranih dokaza da to nije slučaj“, dodaje Vogel. „Ipak, nikada nije bilo revizije politike, nikada nije bilo korekcije kursa.“

SAD trebaju imati konkretan plan

McCarthy kaže da je neophodna veća uključenost SAD: „Nadam se da ćemo to vidjeti, s obzirom na činjenicu da je proširenje EU za zemlje kandidatkinje Zapadnog Balkana prilično zaustavljeno. Tako da su ovdje potrebne SAD, ne samo diplomatski, nego i kroz stalni vojni angažman, te veća američka ulaganja.“

Kao primjer postojanja želje da se poveća uloga SAD, McCarthy vidi to što su u proteklim sedmicama za veoma važne pozicije kandidovane diplomate sa velikim iskustvom u regionu. Gabriel Escobar postao je specijalni predstavnik SAD za Zapadni Balkan, dok je James O’Brien u State Departmentu nominovan za mjesto koordinatora za sankcije. Za novog američkog ambasadora u BiH nominovan je Michael Murphy, a u Srbiji – Cristopher Hill.

Ostali sagovornici Glasa Amerike to također vide kao ohrabrujući znak. Ipak, Serwer navodi da nisu dovoljna samo imenovanja.

„Bidenova administracija je jasno postavila svoje ciljeve: suverenitet i teritorijalni integritet svih zemalja Zapadnog Balkana, uključujući posebno Kosovo i BiH, kao i perspektiva NATO-a i EU za one zemlje koje to žele“, objašnjava Serwer. „Ono što nije jasno je kako će oni doći do tih ciljeva sa mjesta na kojem se sad nalazimo. To im je sada potrebno, ozbiljan plan, operativni plan koji će nas približiti tim ciljevima u narednih nekoliko godina. To je vrlo težak zadatak.“

Vogel kaže da Washington još uvijek pitanja o Balkanu prepušta EU: „I dalje se nadaju da će EU i SAD zajedno riješiti situaciju bez da se moraju baviti temeljnim uzrocima i problematičnim ličnostima i liderima koji pokreću pogoršanje i eskalaciju.“

„Bio bih vrlo oprezan u predviđanju da SAD imaju plan i da će ga uskoro implementirati“, pesimističan je Vogel. „Mislim da Washington nema plan. Mislim da Washington želi tišinu na Zapadnom Balkanu kako bi se mogao usredotočiti na ono što vidi kao najhitnija pitanja u vezi sa svojim nacionalnim interesima. A Zapadni Balkan nije među njima.“