Djed joj je bio ribar, a baka i majka prerađivale su ribu. Poput generacija žena, ona sada pomaže uzdržavati svoju obitelj u maloj zajednici Bargny sušenjem, soljenjem i fermentacijom ulova koji su kući donosili muški seljani. Krstile su ih ribe, kažu ove žene.
No kad je pandemija pogodila, čamci koji su jnekad u more nosili čak 50 ljudi prevozili su samo nekoliko. Mnogi stanovnici bili su previše prestravljeni da napuste svoje kuće, i love ribu, iz straha da će uhvatiti virus. Kad su lokalne žene ipak uspjele doći do ribe za preradu, nedostajalo im je uobičajenih kupaca, jer su se tržišta zatvarala, a susjedne zemlje bez izlaza na more zatvarale svoje granice. Bez ušteđevine, mnoge su obitelji s tri obroka dnevno prešle na jedan ili dva.
Dieng je među više od hiljadu žena u Bargnyju, a još puno više u ostalim selima na pješčanoj obali Senegala, koje prerađuju ribu - presudnu kariku u lancu koji predstavlja jedan od najvećih izvoza te zemlje i zapošljava stotine hiljada stanovnika.
"Bilo je katastrofalno - sav se naš život promijenio", rekla je Dieng. Ali, napomenula je, "Naša zajednica je zajednica solidarnosti."
Taj duh zvuči u čitavom Senegalu s motom "Teranga", riječju na Wolof jeziku za gostoljubivost, zajedništvo i solidarnost. Širom zemlje ljudi jedni drugima govore: "on est ensemble", francuska fraza koja znači "mi smo u ovome zajedno".
Ova je priča dio cjelogodišnje serije o tome kako pandemija utječe na žene u Africi, najoštrije u najmanje razvijenim zemljama. AP-ovu seriju financira program Europskog novinarskog potpora Europskog novinarskog centra, koji podržava Zaklada Bill & Melinda Gates. AP je odgovoran za sav sadržaj.
Prošli mjesec započela je prva istinska ribolovna sezona otkako je pandemija uništila industriju, donijevši obnovljenu nadu prerađivačima, njihovim obiteljima i selu. Živopisno obojeni golemi drveni ribarski čamci zvani piroge ponovno nose na desetke ljudi na more, a ljudi se roje plažom kako bi pomogli ribarima da nose svoj tovar na prodaju.
Ali izazovi od koronavirusa - i još puno više - ostaju. Rastuća mora i klimatske promjene ugrožavaju egzistenciju i domove onih duž obale, a mnogi si ne mogu priuštiti izgradnju novih domova ili preseljenje u unutrašnjost. Postrojenje za preradu čelika koje se uzdiže u blizini Bargnyjeve plaže budi strah od zagađenja i pridružit će se tvornici cementa koja je također u blizini, iako zagovornici tvrde da su oni potrebni kako bi nadomjestili resurse osiromašene pretjeranim ribolovom.
"Budući da postoji COVID, živimo u strahu", rekla je Dieng (64) koja ima sedmero odrasle djece. "Većina ljudi ovdje i žene prerađivačice živjele su težak život ... Iscrpljeni smo. Ali sada, pomalo, postaje sve bolje."
Dieng i njezine kolege prerađivači prebrodili su pandemiju oslanjajući se jedni na druge. Navikli su na prehranu - jedan stručnjak procijenio je da svaka zaposlena žena u Senegalu hrani sedam ili osam članova obitelji. Prije pandemije, dobra sezona mogla bi Diengu donijeti 500 000 FCFA (1000 USD). Prošle je godine, rekla je, zarafdila skoro ništa.
Diengin suprug predaje Kur'an u džamiji do njihove kuće, a par je udružio novac sa svojom djecom, dok je jedan sin našao posao popravljajući televizore. Druge su žene dobile pomoć od obitelji u inozemstvu ili su dijelove svojih hladnjaka iznajmljivale na čuvanje.
Preživjeli su, ali nedostajao im je posao, koji nije samo posao - to je njihovo nasljeđe. "Obrada je ponos", kaže Dieng.
Većina ribolova u Senegalu je malog obima i izvodi se pomoću tradicionalnih, generacijama starih metoda, starih koliko i načini na koje Dieng i drugi seljani obrađuju ribu. Oni ga nazivaju zanatskim ribolovom. Jednom obrađena, riba se prodaje domaćim i međunarodnim kupcima, a ako je sačuvate, znači da traje dulje od svježe i da je jeftinija za sve koji je kupe. Samo u Senegalu riba čini više od polovice proteina koje je pojelo njezinih 16 milijuna stanovnika - što je ključno za sigurnost hrane u ovoj zapadnoafričkoj zemlji.
Industrijski ribolov obavlja se i u vodama Senegala, motoriziranim brodovima i koćama, umjesto tradicionalnih piroga, a više od dvije desetina tvrtki također se specijaliziralo za industrijsku preradu u zemlji, zajedno s tvornicama ribljeg brašna i tvornicama konzervi. Tvornice ribljeg brašna cijene žene poput Dienga plaćajući više za ribu i iscrpljujući resurse - potrebno je 5 kilograma ribe za 1 kilogram ribljeg brašna, nižeg praškastog proizvoda koji se koristi za domaće životinje i kućne ljubimce.
Vlada Senegala također ima sporazume s drugim zemljama kojima im dopuštaju loviti ribu s obale te nameću ograničenja u onome što mogu izvući, ali nadgledanje onoga što ovi veliki brodovi iz Europe, Kine i Rusije ubiru pokazalo se teškim. Sela kažu da autsajderi uništavaju lokalnu opskrbu.
Dieng je postala lokalna vođa i mentorica čiji joj susjedi sve češće dolaze po savjete o svemu, od novčanih nevolja do brakova, a ona i drugi sada su dio rastućeg kolektivnog glasa žena u Senegalu koje rade na promjenama duž obale i šire.
Senegal je zemljište u blizini Bargnyja odredilo kao ekonomsku zonu u svojim naporima da ulaže u ponovnu izgradnju. Diengina susjeda Fatou Samba gradska je vijećnica i predsjednica Udruženja žena prerađivača ribljih proizvoda te je svjedočila o izazovima u zanatskom ribolovu. Nada se zaustaviti veći dio širenja velike industrije jer tvrtke s ribljim brašnom skupljaju ribu i proizvode šalju u Europu i Aziju.
"Ako dopustimo da nas nadmaše, u roku od dvije ili tri godine, žene više neće imati posla", rekla je Samba.
"Mi nismo protiv stvaranja projekta koji će razviti Senegal. Ali mi smo protiv projekata zbog kojih žene gube pravo na rad."
Samba također upozorava na učinke klimatskih promjena, sve jače plime erodiraju obalu Senegala i prisiljavaju ribare da svoj ulov traže dalje prema moru. Samba i Dieng izgubili su barem polovicu svojih primorskih domova jer je voda kišila u sobe tijekom kišnih sezona proteklog desetljeća.
Uz naporan posao prerade ribe, Samba i druge žene glavninu posla rješavaju kod kuće.
"Pogotovo u Africi, žene su borkinje. Žene su radnice. Žene su vođe obitelji", rekla je Samba. "Stoga žene moraju biti osnažene."
Dieng, Samba i druge žene žele da ih saslušaju - vlada i tvrtke koje grade projekte u njihovoj blizini. Žele bolje financiranje, zaštitu ribe i mjesta za preradu te poboljšane zdravstvene propise.
Te žene otvaraju vrata obitelji, prijateljima, susjedima, pa čak i strancima koji su željni čuti za posao kojim se ponose i koji žele sačuvati - kako bi pomogli svojim obiteljima staviti hranu na stol i platiti školarinu za svoju djecu kako bi mogli imati budućnost koja možda ne uključuje ribu. No dok rado razgovaraju o poslu, oklijevaju se usredotočiti na sebe. Zajednica je ono s čim im je najprijatnije.
Krajem prošlog mjeseca, kad se proširila vijest da se ribari napokon vraćaju u Bargny s ulovom, Dieng i drugi požurili su u susret pirogama, privezani konopcima za plažu. Bilo je to najduže što je Dieng bila daleko od ulova. Kupila je dovoljno da je vuku kolima s konjskim zapregama do zemljišta do kojeg su ona i prijatelji polagali duž hektara crnog pijeska. Tada je započela posao koji poznaje desetljećima.
Jednom kad su ribu naslagali na zemlju, žene su ih izravnale malim, ravnim komadom drveta. Prekrili su ih svijetlo smeđim ljuskama kikirikija, a zatim su u zdjeli zapalili žar i stavili one na ljuske koje su počele gorjeti. Svuda je kuljao dim, znak napretka. Još je teže disati za vrijeme Ramazana, kada žene poste.
Žene su potpirivale vatru i nakon što su se uvjerile da će satima pušiti, odmakle su se. Nakon otprilike jednog dana, vratile su se da okrenu ribu i puste je da se osuši na suncu. Prošao je još jedan dan, a žene su se vratile da je očiste. Konačno, riba je pakirana u goleme mreže, prodana i odvožena u kamionima.
Pandemija je seljane naučila ključnoj lekciji: Novac od ribe možda neće uvijek biti tu, pa je važno pokušati uštedjeti dio njihove zarade.
Pandemija također nije gotova, pa Dieng i druge žene od vrata do vrata podižu svijest i potiču ljude na vakcinaciju. Kao i mnoge druge zemlje u podsaharskoj Africi, Senegal je na početku pandemije uveo stroge mjere. Vlada je široko pohvaljena za cjelokupno rješavanje pandemije, a policijski čas je ukinut i ograničenja su u velikoj mjeri ublažena. No, zemlja je imala više od 40.000 slučajeva, a i dobrovoljne i vladine kampanje imaju za cilj zadržati još jedan val.
Na kraju dugog radnog dana, i prije nego što krene kući kako bi iftarila sa porodicom, Dieng stoji ispred svoje pušeće ribe i snima video za koji se nada da će motivirati žene koje rade u industriji.
"To je naše zlato. Ovo mjesto je sve, ovo mjesto je sve za nas", rekla je Dieng o obali i njenoj vitalnoj važnosti za Bargny. "Sve žene moraju ustati. ... Moramo raditi, da uvijek radimo i radimo opet za svoja sutra, za svoju budućnost."
