Richard Armitage je za prvog mandata predsjednika Georgea Busha bio zamjenik državnog tajnika, odnosno drugi čovjek američke diplomacije. Richard Armitage nedavno je u studiju Glasa Amerike razgovarao s Carol Castiel i Garyjem Thomasom.
Richard Armitage bio je jedan od glavnih aktera američke diplomatske ofenzive protiv režima Saddama Husseina, neposredno pred američku invaziju na Irak, kraljem 2002. i početkom 2003. godine. Carol Castiel upitala je veleposlanika Armitagea – kakva su prije napada bila vladina očekivanja u vezi Iraka, te na koji je način današnja stvarnost drugačija od tih prognoza?
Richard Armitage: Smatrali smo da će Irak biti ključni zamašnjak u širenju demokracije u regiji. Iako se tamo demokratski proces odvija prilično dobro, situacija u Iraku je ipak još uvijek prilično nedorečena – tako da se čini da je nemoguće da će Irak zaista i postati ključni pokretač demokracije. Očito je da ćemo s Irakom imati posla još izvjesno vrijeme. Pogotovo ćemo biti angažirani na tome da Irak ostane čitav, integralan.
Na početku intervencije, u Sjedinjenim Državama bilo je dosta optimizma. No u uvjetima prilično snažne pobune, mnogi se danas pribojavaju kolapsa zemlje, odnosno građanskog rata.
Richard Armitage: Očito je da demokratski proces sam po sebi, nije dovoljan u pokretanju zemlje naprijed. Moraju se postići i politički uspjesi. Upravo na tom planu se kasni, kao i na području sigurnosti. Po mom mišljenju, situacija u Iraku bit će prilično kaotična još izvjesno vrijeme.
Često se smatra da je ključ uspjeha, barem djelomično, u jačoj međunarodnoj nazočnosti. Da li bi situacija možda bila bolja da je u Iraku prisutniji NATO savez – upitali smo Richarda Armitagea.
Richard Armitage: Svi spominju NATO, međutim upitajmo se tko čini NATO? Britanci su članovi NATO saveza. Oni su u Iraku od početka. Francuzi imaju izvjesne snage koje bi nam mogle pomoći, no sumnjam da će nam ih dati. Isto vrijedi za Njemačku. Činjenica je da, osim postrojbi iz ovih zemalja, NATO savez ne raspolaže snagama kakve nama u Iraku zaista trebaju.
Gary Thomas upitao je Richarda Armitagea da li i koliko iračka stvarnost mijenja koncepciju Bijele kuće o širenju demokracije u islamskom svijetu.
Richard Armitage: Treba reći da doktrina o globalnom širenju demokracije nije počela s ovom administracijom. Svaki je američki predsjednik, od kraja drugog svjetskog rata na ovamo, vjerovao da će svijet biti stabilniji i bolji jedino ako se Sjedinjene Države angažiraju u zaštiti ljudskih prava, demokracije i slobode. To je jedno od temeljnih američkih načela. Srednji istok neće biti imun na demokratske trendove. No, kako sam već rekao, za demokraciju je potrebna određena infrastruktura – potrebna je politička volja za sporazumijevanjem, stabilnost na planu sigurnosti te ekonomski napredak.
Upitan koje pouke Washington može izvući iz svog angažmana u Iraku, Armitage je odgovorio.
Richard Armitage: Prva pouka odnosi se na snagu invazionog kontingenta. Vojske je bilo dovoljno da se dobije rat, međutim nije bilo dovoljno vojnika da se uspostavi mir. Druga pouka odnosi se na činjenicu da je potrebna kvalitetnija analiza pretpostavki za demokraciju. Jer, nije dovoljno organizirati izbore, potrebna je određena politička, ekonomska i sigurnosna nadgradnja. Treća pouka, po mom mišljenju je – treba staloženije analizirati sve vojne opcije, načine izvođenja operacija, i to prije no što pošaljemo vojnike na bojišnicu.
Sjedinjene su Države intervenirale u Iraku jer je – kako se tada tvrdilo – režim Saddama Husseina posjedovao oružje za masovno uništavanje. Dokazi za ovu tvrdnju nikad nisu pronađeni. Carol Castiel upitala je Richarda Armitagea da li ova činjenica slabi sposobnost Washingtona da reagira u budućim kriznim situacijama – recimo u Iranu – zbog nepovjerenja svjetske, ali i američke javnosti?
Richard Armitage: Mislim da Iran predstavlja potpuno drugačiju situaciju. Iranska je vlada svojim ponašanjem sama upozorila svjetsku javnost na opasnost koja prijeti iz Teherana. Iran je sam priznao da vara kada su u pitanju međunarodne obveze u vezi tamošnjeg nuklearnog projekta. Međunarodna agencija za atomsku energiju od Teherana traži pristup nuklearnom programu, traži dokumentaciju, ali je Iran ne da. Prema tome, kriza s Iranom nije stvar nečijih obavještajnih procjena, već jasnih izjava koje dolaze s jedne strane iz Teherana, a s druge strane iz Beča, iz Međunarodne agencije za atomsku energiju.
Iran međutim tvrdi da njegov nuklearni program ima isključivo mirnodopsku namjenu. Gary Thomas je upitao bivšeg zamjenika državnog tajnika – zbog čega Iran ne bi imao pravo razviti svoje potencijale na ovom planu. Zbog čega se na Zapadu pretpostavlja da je u pitanju vojni projekt?
Richard Armitage: Iran ima pravo na razvoj nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Međutim, međunarodna zajednica je svjesna da je Iran u prošlosti često varao na ovom području, nije ispunjavao svoje međunarodne obveze. Ako se to zna, onda je normalno da je Međunarodna agencija za atomsku energiju zainteresirana za ovaj projekt, te da traži da se slučaj ispita.
Na kraju, Richard Armitage je zamoljen da prognozira razvoj odnosa Amerike i Kine, koje u ovom trenutku karakterizira i suradnja, ali i suparništvo.
Richard Armitage: Uspon Kine na svjetskoj sceni bit će glavno pitanje američke vanjske politike u prvoj polovici ovog stoljeća. Kineski rast se može usporediti s usponom Njemačke na svjetskoj sceni u 19. stoljeću, odnosno s usponom Sjedinjenih Država u 20. stoljeću. Pitanje je – hoće li se Kina ponašati odgovorno ili ne. Tu je i druga zemlja u usponu, Indija, koja se – za razliku od Kine – može pohvaliti dinamičnim demokratskim sustavom. Svijet je znači svjedok uspona dvije velike zemlje, od kojih je jedna demokracija. Ja sam osobno vrlo optimističan. Siguran sam da će Sjedinjene Države izvrsno surađivati i s Japanom i s Indijom i s Kinom, te da će globalni uspjeh jedne od tih zemalja predstavljati uspjeh za sve spomenute zemlje.
Richard Armitage danas vodi vlastitu konzultantsku tvrtku Armitage International.
