Ljetni kampovi za djecu u Sjedinjenim Drzavama nude najraznoraznije programe – od aerobika do Zena. Samo jedan, medjutim, nudi ucenje hebrejskog jezika. Vodi ga doseljenica iz Izraela – Dorit Schwartz...
Dok je na sveucilistu George Washington, pripremala magisterij na temu Obrazovanje i ljudski razvoj, dugogodisnja nastavnica Dorit Schwartz postavila je zanimljivu hipotezu da ucenje stranog jezika moze biti zabavno za djecu, da se jezik moze uciti i kroz igru: Trazeci neku ideju za svoju disertaciju shvatila sam da sam svih ovih godina, kao nastavnik, uvijek bila nezadovoljna nacinom na koji se predaje u skolama. Djeci govorimo da moraju ovo, da moraju ono, govorimo im i kako to moraju ciniti i kada nesto moraju zavrsiti, da domacu zadacu treba raditi.... a ja sam uvijek htjela s djecom se i zabaviti, pokazati im da ucenje hebrejskog, recimo, ne mora biti nista jako ozbiljno ili tesko, a ni dugotrajno. Pripremila sam program i odlucila ga isprobati u ljetnom kampu.”
Rezultat je dnevni kamp Sabra, za ucenje hebrejskog jezika. Ovo je njegova druga godina. Prijaviti se mogu predskolska djeca i oni do sestog razreda, za tecajeve koji traju od jednog do sest tjedana. Djeca hebrejski uce kroz razne aktivnosti – sport, umjetnost, dramu, yogu, karate, kuhanje, ples...Djeca ne moraju hebrejskim govoriti, ali su jeziku izlozeni cijeli dan i jednostavno ga upijaju, bez problema.
Dorit Schwartz kaze da je svoju disertaciju temeljila na obilju dokumentiranog materijala koji je prikupila na kraju proslogodisnjeg ljetnog kampa. Njen interes za jedan drugi nacin poducavanja jezika rezultat je njenog vlastitog iskustva, kad je, kao djevojcica u Izraelu, pohadjala privatnu francusku skolu.
“Nacin na koji se jezik ucio.....nije imao nikakvog efekta. Ja francuski NE govorim, a znam ga pisati, cak vrlo dobro, znam strukturu jezika, znam gramatiku, ali – ne mogu francuski govoriti. To strasno nervira.”
Dorit Schwartz nije imala lako djetinjstvo i zivot u Izraelu. Otac joj je bio porijeklom Libanonac, majka madjarska Zidovka, s teskim iskustvom holokausta. Dorit kaze da je uvijek neku opasnost osjecala, da je uvijek u njoj neka napetost vladala. Kad je napunila 20 godina i zavrsila vojnu sluzbu izbio je Yom Kippur rat, u listopadu 1973. Cim je rat zavrsio, udala se za covjeka kojega je znala od 13. godine svog zivota i koji je u izraelskoj vojsci bio padobranac. Za vrijeme rata, bila je u velikom strahu i brizi za njega. Ubrzo, Dorit i njen suprug iselili su u Englesku; trinaest godina kasnije i u Ameriku.
U Engleskoj, Izrael joj je nedostajao, bio je u njenim mislima svakog dana; dolazak u Ameriku, prica Dorit, bio je kao povratak kuci... "Mislim da su Amerikanci vrlo tolerantni, prihvacaju svakoga, ne sude o njima, ne omalovazavaju stranca. U Engleskoj, od drugih vas dijeli vec i vas akcent, ovdje to nije nikakva prepreka i odmah sam se dobro osjecala. Mogucnosti su bile posvuda i odjednom sam osjetila da je dosao trenutak za ostvarenje nekih mojih snova.”
Zahvaljujuci svom dugogodisnjem iskustvu nastavnice hebrejskog jezika, Dorit je brzo nasla posao u Zidovskoj skoli u Washingtonu. Njena specijalnost je bila rad s djecom koja nisu imala nikakvog prethodnog znanja jezika. Uzivala je, kaze, neizmjerno u tom poslu, no na kraju protekle skolske godine odlucila se ipak za mirovinu: "Jednog sam se dana probudila sa saznanjem da nastavnici u Americi, Engleskoj takodjer, i Izraelu, posvuda, nisu dovoljno cijenjena ni dovoljno placena profesija. Kad samo pomislim koliko se vremena trosi na ispravljanje zadaca, pripremanje nastavnog materijala, razgovore s roditeljima... za to vrijeme moglo bi se stosta konkretnog napraviti s djecom. Nikad zbog svih tih obaveza nisam stizala razmisljati o tome sto sam i tko sam ja, sto mogu dati. Odjednom, otvorio se preda mnom cijeli svijet mogucnosti i htjela sam probati nesto novo, vidjeti mogu li ja nesto promijeniti.”
I tako se rodio ljetni kamp Sabra, za ucenje hebrejskog jezika. Dorit Schwartz kani nastaviti sa svojim radom u kampu, zeli i sama dalje studirati, a mozda ce i knjigu napisati.
