Linkovi

Sva ta plastika u nama


Greenpeace recently found one microplastic piece per liter in snow and seawater samples taken at Antarctica.
Greenpeace recently found one microplastic piece per liter in snow and seawater samples taken at Antarctica.

U prvoj studiji ovakve vrste, austrijski naučnici su pratili kretanje mikroplastike u ljudskom organizmu. Rezultati, prikazani na sastanku Europskog gastroenterološkog udruženja (United European Gastroenterology – UEA) ove sedmice u Beču, pokazali su kako je plastika praktično postala stalni konstituent našeg organizma.

Šta je mikroplastika?

Pod ovim pojmom podrazumijevaju se čestice plastike koje su ili nevidljive golom oku ili su vidljive, ali im prečnik dostiže svega nekoliko milimetara, maksimalno 5 mm. Čestice mikroplastike mogu nastati raspadanjem većih plastičnih predmeta koji dospiju u mora i oceane pod dejstvom UV zraka ili dospijevaju tamo kao sastavne komponente nekih kozmetičkih proizvoda. Zbog veličine, ovakve čestice plastike lako ulaze lanac ishrane te ih ljudi tako mogu unijeti. Ova mikroplastika može završiti u planktonu, odatle u ribi i morskim plodovima.

Vrlo često kozmetički proizvodi koji sadrže granule, na pakovanjima označene kao „microbeads“ sadrže određene plastične supstance. Ujedinjeno Kraljevstvo, Južna Koreja i SAD su već zabranile upotrebu ovakvih oblika plastike, no nažalost, mora i oceani su preplavljeni ovim česticama i one su već dio lanaca ishrane.

Procjena UN je da godišnje oko 8 miliona tona plastike završi i svjetskim morima i oceanima i upravo je ova plastika još jedan izvor stvaranje mikročestica koje se mogu naći u živim organizmima. Dio ove plastike tone u vodu, a dio, veličine Aljaske, pluta po morima i oceanima.

Studija

Dr. Philipp Schwabl sa Medicinskog univerziteta u Beču i dr. Bettina Liebmann iz Austrijske agencije za okoliš, bili su voditelji spomenute studije o prisustvu mikroplastike u ljudskom organizmu. Sama studija je obuhvatila širok geografski izbor učesnika – oni su dolazili iz Finske, Austrije, Japana, Nizozemske, Italije, Poljske, Rusije i Ujedinjenog Kraljevstva.

Učesnici studije su zamoljeni da vode dnevnik ishrane prije nego što pristupe testiranju. Zatim su naučnici ispitivali uzorke stolice učesnika studije. Ono što je šokantno jeste to da su svi uzorci bili pozitivni na prisustvo plastike te da je identificirano devet različitih tipova plastike.

Pronađene vrste plastike uključuju polietilen (od njega se prave plastične kese), polivinilklorid („PVC“ – od njega se izrađuju PVC cijevi za vodu), polipropilen (od njega se izrađuju čepovi na flašama). Međutim, Schwabl naglašava da je iz ove studije nemoguće utvrditi porijeklo ove mikroplastike. Naime, iako je plastika mogla doći i iz ambalaže, poput plastičnih folija za hranu ili plastičnih boca za vodu, dosta učesnika je jelo ribu te je moguće da je i riba bila kontaminirana plastikom. Buduće studije bi trebale suziti i identificirati potencijalne izvore plastike.

Koliko je mikroplastika štetna po organizam?

Da li se možemo razboljeti usljed prisustva mikroplastike, bez obzira na to koje je njeno porijeklo? Schwabl kaže kako nema definitivnih i jednoznačnih studija na ljudima koje bi ovo pokazale, ali kaže kako su „studije na životinjama pokazale da mikroplastika uzrokuje oštećenja crijeva, remodelira crijevne resice, remeti apsorpciju željeza i djeluje negativno na rad jetre“.

Glavni razlog za brigu jeste „kako ova plastika utiče na nas, naročita na ljude sa gastrointestinalnim bolestima“, kaže Schwabl i nastavlja: „Premda su najveći nivoi plastike u studijama na životinjama pronađeni u crijevima, najmanje čestice mogu proći i u krv, limfni sistem, pa čak doći i do jetre“. Bio je, kako kaže, šokiran saznanjem da se u nama nalaze čestice mikroplastike te da će ta količina i dalje rasti osim u slučaju da svijet promijeni način upotrebe plastike.

Metoda infracrvene mikrospektroskopije koja je korištena u ovoj studiji ne može detektovati čestice plastike manje od 20 mikrona. Korištenje jedne druge metode, zvane Ramanova spektroskopija, moglo bi identificirati i ove čestice te pokazati kako u organizmu modernog čovjeka ima možda još više plastike nego što je austrijska studija utvrdila.

Treba istaći da je ovo bila mala-pilot studija na 8 dobrovoljaca - tri muškarca i pet žena u dobi 33-65 godina i da je potrebno napraviti sveobuhvatniju studiju prisustva mikroplastike u ljudskom organizmu.

  • 16x9 Image

    Jelena Kalinić

    Biolog, dopisnik Glasa Amerike za nauku, i dobitnica EurekaAlert (AAAS) Felowship 2020. za naučne novinare. Vodi blog Quantum of Science od 2015.

XS
SM
MD
LG