Linkovi

Ženska strana

Prof. dr Milena Karapetrović za VOA: Borba za prava žena traje i danas i dobrim dijelom se odigrava upravo na tržištu rada

Prof. dr. Milena Karapetrović

U BiH, kao i najvećem dijelu regiona, osnovna znanja o rodnoj (ne)ravnopravnosti i dalje se stiču u okviru neformalnog obrazovanja.

“Zahvaljujući organizovanom djelovanju ženskih pokreta u svijetu kroz prethodnih sto godina pokazalo se u kojoj mjeri je moguće promijeniti položaj žena u društvu. Od toga da imaju pravo na obrazovanje, da imaju pravo glasa i da imaju pravo na vlastito tijelo, pa do mogućnosti da u većoj mjeri odlučuju o svom životu. Sve te promjene u svijetu su se odvijale u prethodnom periodu i na ovim prostorima, te možemo reći da su i žene u Bosni i Hercegovini dostigle određeni stepen prava. Ono o čemu i dalje najčešće raspravljamo jeste ključno pitanje: “Zašto žene i dalje nisu u potpunosti ravnopravne sa muškarcima?”, kaže u intervjuu za Glas Amerike, Milena Karapetrović, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.

Ova feministička teoretičarka i filozofkinja predaje kurseve Ontologije, Pragmatističke filozofije, Demokratije i ljudskih prava, a posebno polje interesovanja joj je feministička i rodna teorija, te je iz ove oblasti predavala na kursevima “Rod, civilno društvo i mediji” na master programu Centra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu, te “Studije roda” na prvom ciklusu i “Rod, identitet i razvoj” na trećem ciklusu Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci. Predaje i Feminističku filozofiju, a osim naučnih i stručnih tekstova objavila je i knjige: “Ona ima ime. O feminizmu i filozofiji” (2007.), “Čežnja za Evropom. Filozofske osnove ideje Evrope i evropskog identiteta” (2010.) i “U lavirintima bića. Ontološka rasprava” (2015.).

Povodom obilježavanja 8. marta razgovarali smo upravo o položaju žena u bh. društvu. Da li danas postoji ekonomska, politička i socijalna ravnopravnost i koliko se u praksi poštuju zakoni koji zabranjuju diskriminaciju na osnovu polu.

VOA: Šta ženama u bh. društvu danas predstavlja obilježavanje 8. marta?

Prof. dr. Milena Karapetrović
Prof. dr. Milena Karapetrović

Međunarodni dan žena većina žena i muškaraca na našim prostorima doživljava kao dan kada se razmišlja o tome koji poklon odabrati. Jednostavno rečeno, u prvom planu je komercijalni aspekt 8. marta. Iza njega se, čak i ako ga vidimo na takav način, ipak, krije zrno svojevrsne ženske solidarnosti. Kupci nisu samo muškarci, već dobrim dijelom žene koje žele taj dan obradovati svoje majke, bake, kćerke, prijateljice. Istovremeno, na mjestima gdje se kupuju ti pokloni, kao što su ulični štandovi, cvjećare, parfimerije, skoro po pravilu rade žene. To nam upravo govori u kojoj mjeri i dalje ovaj datum važan za obilježavanje, ali na drugačiji način. To možemo primjetiti kroz akcije koje se najčešće odvijaju na inicijativu ženskih nevladinih organizacija i različitih udruženja koja se bave problemima rodne neravnopravnosti – tako što priređuju izložbe, javne tribine i predavanja, te na različite načine prikazuju uspjehe i dostignuća žena, ali i njihove probleme, na taj način ukazuju i na pravi smisao 8. marta, podsjećaju na borbu za prava žena koja traje i danas i koja se dobrim dijelom odigrava upravo na tržištu rada.

VOA: Koliko se zakoni koji zahtijevaju zabranu diskriminacije na osnovu pola poštuju u našem društvu?

Mogu da se usvoje zakoni ili da se promijene postojeći, ali to neće odmah značiti i sveukupnu promjenu u društvu. Ta promjena se gradi tek promjenom svijesti o tome šta uistinu znači rodna ravnopravnost. Ona se ne događa za nekoliko dana, nekad je potrebno i nekoliko godina i decenija da bi se promijenilo dotadašnje usvojeno ponašanje temeljeno na stereotipima i predrasudama o ženama. Zakon o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini usvojen je 2003. godine, a izmijenjen i dopunjen 2010. godine. U tom relativno kratkom periodu do danas uspostavljeni su brojni institucionalni mehanizmi kojima se nastoji, od opštinskog preko entitetskog do državnog nivoa, da taj zakon bude i implementiran. Rezultati su vidljivi, ali to tek predstavlja prve korake. Kao što stalno naglašavam, stvar je u tome da se promijeni svijest ljudi i da se o diskriminaciji žena ne govori tek formalno ili kroz šale i pošalice. Ta diskriminacija je najvidljivija na tržištu rada pri zapošljavanju žena, kada je riječ o raspodjeli imovine, pri brakorazvodnim parnicama, u predstavljanju određenje slike žene u javnosti.

Žene za ljudska prava
Žene za ljudska prava

VOA: Koliko žene u bh. društvu učestvuju u političkom odlučivanju i upravljanju u institucijama vlasti, i uopšte koliko su prisutne kada su u pitanju ozbiljne pozicije u poslovnom okruženju? Da li su i dalje manje plaćene od muškaraca i sa ograničenim mogućnostima za profesionalno usavršavanje?

U kojoj mjeri se primjenjuje Zakon o ravnopravnosti polova upravo nam najbolje ilustruje član 20 ovog Zakona koji utvrđuje da treba biti najmanje 40 posto manje zastupljenog pola na svim nivoima vlasti i u upravljačkoj strukturi.

Prve analize i nakon održanih Opštih izbora 2018. godine pokazale su da broj žena u vlasti sada iznosi oko 27 posto. Žene su prisutne kao značajan dio članstva u političkim partijama, veoma često njihova imena stoje tek formalno na kandidatskim listama, a to pokazuje podatak da je na istim izborima bilo i 41 posto kandidatkinja. One se prikazuju prije kao lijepa lica, nego kao sposobne ličnosti, a dobar dio partija ne bavi se istinskim zalaganjem za rodnu ravnopravnost. S obzirom da je danas i u Bosni i Hercegovini podjednak broj fakultetski obrazovanih žena i muškaraca, takođe bi očekivali da se to odražava i na podjelu rukovodećih mjesta u različitim institucijama, ustanovama i preduzećima, ali to i dalje nije slučaj. Žene već odavno pokazuju da su u mogućnosti i da steknu najviša zvanja i da pokažu da imaju iste sposobnosti kao muškaraci kada je riječ o obavljanju najodgovornijih poslova, ali i dalje se to ne vidi u stvarnosti.

VOA: Prema zvaničnim podacima, svaka druga žena u BiH je doživjela neki oblik nasilja? Prema vašem mišljenju šta je uzrok ovakvog položaja žena u bh. društvu i porodici?

Sadržaj crnih hronika u medijima se već godinama ne mijenja, u tim tekstovima i prilozima možemo vidjeti šta znači kada govor o diskriminaciji žena nije dovoljno prisutan u javnom prostoru, kada se prećutno odobrava i onaj jedan šamar, kada je loš brak društvu važniji od zdrave partnerske veze, kada institucije nisu do kraja odlučne u rješavanju ovako krupnog i kompleksnog problema. Nasilje nije obilježje samo ovog društva u kome živimo, ono postoji i u razvijenim i manje razvijenim zemljama, a muškarci-počinioci mogu biti iz različitih društvenih slojeva i iz različitih profesija. Razlika u odnosu na zapadna društva je u tome što se na Zapadu daleko više odmaklo u samoj primjeni

zakona i što je rodna ravnopravnost ono o čemu se govori od najranijeg perioda obrazovanja, te postoje nešto bolji mehanizmi zaštite žena i djece. Mnogo truda je i u Bosni i Hercegovini, i opet uglavnom na inicijativu ženskih nevladinih organizacija, uloženo da bismo i ovdje imali sigurne kuće za žene. Ali to nije dovoljno, neophodno je da zaista u potpunosti sarađuju i policija i tužilaštvo i centri za socijalni rad i zdravstvene ustanove i škole i nadležni sudovi. Tek kad svako u tom sistemu u potpunosti radi svoj dio posla moguće je obezbijediti pravovremenu zaštitu. Ono što je daleko važnije jeste da se još više radi preventivno odnosno na edukaciji mladih ljudi kako bi oni u potpunosti razumjeli uzroke i posljedice nasilja i nasilnih činova. U najkraćem, modrica nije znak ljubavi.

VOA: Da li je po tom pitanju u BiH više prisutno utapanje u već postojeće društvene stereotipe ili ljudi zaista ne znaju šta je rodna diskriminacija? Koliko se ovom tematikom bave obrazovne institucije?

Društva su napredovala i modernizovala se tako što su ljudi kroz istoriju učili kako da mijenjaju svoje loše stavove i ponašanje, tako što su usvajali nova znanja i primjenjivali ih u praksi. Zato se nadam i vjerujem da su promjene moguće ako uložimo dovoljno vremena, truda i u edukaciju o rodnoj ravnopravnosti. Danas u BiH, kao i najvećem dijelu regiona, osnovna znanja o rodnoj (ne)ravnopravnosti stiču se u okviru neformalnog obrazovanja. U osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju ove teme i dalje su rijetke ili se spomenu tek usput, a na univerzitetima promjene u kurikulumima zavise od entuzijazma pojedinih profesorica i profesora koji se bave feminističkim i rodnim teorijama.

VOA: Kao profesorica smatrate li da su mlađe generacije studenti i studentkinje, zaintresovani za ovu tematiku, shvataju li ozbiljno rodnu ravnopravnost?

Ako imaju mogućnosti, naravno, da su studentkinje i studenti zainteresovani da više saznaju kako o istoriji borbe za ženska prava tako i o ulozi žene u savremenom društvu. Kao što je već naglašeno, i na unverzitetima u BiH i dalje je tek mali broj kurseva na ovu temu, a stereotipni odnos prema ženama i u nauci na indirektan način se može vidjeti prema izboru literature i načinu na koji se predstavljaju djela autorki. I dalje jedan od najefikasnijih načina tog marginalizovanja doprinosa žena jeste puko prećutkivanje njihovih imena.

VOA: Koliko mediji u BiH utiču na kreiranje rodnih uloga i na koji način?

Kao i u obrazovanju tako i u medijima vidimo u kojoj mjeri zapravo ne postoji stvarna ravnopravnost žena i muškaraca. Samo kada se prati posljednjih godina kako se obilježava i 8. mart pokazuje se da je to tek usputna tema. Najčešće se upravo prenose slike kada se kupuje cvijeće, dok različiti portali donose jedan isti skraćeni tekst o istoriji borbe za ženska prava. Ostalih dana u godini bitnije je da se i dalje istakne, na jednoj strani, ili tradicionalna uloga žene kao majke i supruge ili, na drugoj strani, kao one koja uljepšava i zabavlja. Ono što se vidi u takvim prilozima zapravo samo je posljedica i samog položaja žena u medijskoj industriji gdje su i one same često suočene sa problemom ostvarivanja vlastitih prava, prećutanim seksualnim uznemiravanjem, gdje su uredničke i upravljačke pozicije i dalje rezervisane za muškarace, a uređivačka politika nije temeljena i na principima rodne osjetljivosti. Ako ženu ubije muž ili partner nasilnik, a onda u medijima iz dana u dan, možemo gledati ili čitati o svim detaljima njenog života. Kada fotografije žrtve i počinioca idu iste veličine jedna pored druge, kada se direktno ili indirektno opravdava čin nasilnika, a žrtva ni tokom života, ni poslije smrti nema pravo na dostojanstvo, to nam dobrim dijelom govori o tome kako mediji vide ravnopravnost žena i muškaraca.

See all News Updates of the Day

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:37 0:00

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:56 0:00

Pandemija pogoršala položaj djevojčica širom svijeta

Djevojčice u Pakistanu

U svijetu je 11. oktobra obilježen Međunarodni dan djevojčica, a ove godine su pandemija i ekonomska kriza stvorile dodatne poteškoće za djevojčice širom svijeta.

UN su ovaj dan odredile 2011. kako bi promovisale prava djevojčica. Među problemima koje je ove godine pandemija pogoršala su obrazovanje, dječiji brakovi, nasilje u porodici, ekonomski položaj.

UN procjenjuju da će do kraja sljedeće godine 435 miliona žena i djevojčica živjeti sa manje od 2 dolara dnevno, a 47 miliona njih pandemija je gurnula u siromaštvo.

Povećano siromaštvo i manjak obrazovanja su povezani i sa porastom nasilja, a čak i prije pandemije, prema podacima UN, svaka treća žena na svijetu bila je žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja.

Dječiji brakovi

Tokom humanitarne krize, prioritet su druge stvari poput hrane i skloništa, kaže Lirik Tompson, ekspertkinja u organizaciji Međunarodni centar za istraživanja o ženama. Zbog toga je, ocjenjuje, borba protiv rodnog nasilja i dečijih brakova, slabija.

Dječiji brakovi su u porastu tokom pandemije koronavirusa. Djeca nisu išla u školu, što može da znači da su izloženija nasilju i seksualnim predatorima. Zbog pandemije, neke porodice pokušavaju da udome djevojčice u ekonomski stabilnija domaćinstva i tako olakšaju sebi teret.

Kako širom sveta žive udate devojčice?
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:06 0:00

Procjenjuje se da je pola miliona djevojčica više u opasnosti da uđe u prerani brak zbog pandemije, pokazuje oktobarski izvještaj organizacije Save the Children.

Iako su borci za prava djevojčica lobirali da se odvoje sredstva za borbu protiv dječijih brakova, većina sredstava je ove godine otišla na prevenciju i kontrolu koronavirusa.

Malo opcija

U izjbegličkim kampovima Rohinja u Bangladešu tokom pandemije je porastao broj dječjih brakova.

Jedan od stanovnika tog kampa koji je želio da ostane anoniman, rekao je za Glas Amerike da neke porodice žive u pretrpanim šatorima i da udaju ćerke koje su još djeca da bi napravili malo mjesta.

"Nijedan roditelj ne bi dao svoju ćerku drugima, ali oni to moraju da rade jer su okolnosti takve."

Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu
Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu

Vai Vai Nu, koonsnivačica i direktorka Ženske mirovne mreže rekla je za Glas Amerike da je porast dječjih brakova u izbegličkim kampovima alarmantan i da ih roditelji udaju jer vjeruju da im na taj način pružaju sigurnost.

"Vjeruju da će ih muževi štititi bolje nego oni", kaže Nu.

Rodno nasilje "pandemija u senci"

Zbog većeg društvenog distanciranja usljed pandemije, u porastu je i digitalno nasilje.

Istraživanje organizacije Plan International pokazalo je da je 32 odsto djevojčica u Indoneziji bilo zlostavljano na društvenim mrežama, dok je 55 odsto tome svjedočilo.

"U Indoneziji, djevojčice nisu žrtve samo jedne vrste rodnog nasilja, već je 395 od 500 devojčica reklo da su iskusile nekoliko formi naslja", kaže Nazla Marisa, direktorka te organzacije.

Zlostavljanje se događa u svim zemljama na svijetu. Tokom marta u SAD, maloljetnici su činili polovinu onih koji su pozivali telefon Nacionalna linije za sprječavanje seksualnog zlostavljanja. Čak 67 odsto njih je tvrdilo da je zlostavljač član porodice.

Organizacija UN za žene je opisala rodno nasilje tokom pandemije kao "pandemiju u sjenci".

Obrazovanje

Obrazovanje je još jedna oblast pogođena pandemijom. Istraživanja Malala fonda pokazuju da se čak 20 miliona djevojčica nikada neće vratiti u školu kada se kriza završi.

Školovanje devojčica u Avganistanu
Školovanje devojčica u Avganistanu

Fond Malala pokrenula je Malala Jusufzai koja je preživjela ranjavanje u glavu u Pakistanu, a upucana je zbog toga što je propagirala obrazovanje djevojčica. Ona je dobitnica Nobelove nagrade za mir 2014.

Školovanje djevojčica je ključno za postizanje rodne ravnopravnosti, prema novom izvještaju UNESCO-a. Kako se navodi, djevojčice su i dalje iza dječaka po broju onih koje se školuju, što je pandemija dodatno pogoršala.

Širom svijeta, trenutno 132 miliona djevojčica ne ide u školu, a svaka treća iz najsiromašnijih porodica, nikada nije ni počela školovanje.

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:26 0:00

Amerika obilježava 100 godina od kako su žene dobile pravo glasa

Pravo glasa za žene: Borba koja traje 100 godina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:42 0:00

Od trenutka kada je Amandman predstavljen u Kongresu 1878. godine, bilo je potrebno više od 40 godina da ga usvoje, a da ga zatim tri četvrtine država ratifikuje.

Feministkinje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća vodile žestoku kampanju da žene dobiju pravo glasa u Sjedinjenim Državama i to organizovanjem, podnošenjem peticija i skupljanjem potpisa.

Prije stotinu godina, ovog mjeseca, konačno im je dodijeljeno pravo glasa nakon što je prošao 19. Amandman Ustava Sjedinjenih Država.

Borba za glasanjem seže od prve konvencije o ženskim pravima u Seneca Fallsu u New Yorku 1848. Održana je u crkvi Weslyan Methodist, a na konvenciji je učestvovalo oko 300 ljudi, uključujući abolicionistu Fredericka Douglassa. Nisu bile prisutne tamnopute žene.

This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.
This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.

Crkva je sada dio Nacionalnog istorijskog parka ženskih prava u Seneca Fallsu, koji predstavlja mjesto rođenja pokreta za ženska prava.

Među delegatima je bila i Elizabeth Cady Stanton, glavna autorica Deklaracije o osjećajima, dokumenta koji je pisan za konvenciju, a koji je pozivao na jednakost sa muškarcima, uključujući i pravo glasa.

Andrea DeKoter, vršiteljica dužnosti upravnika parka, rekla je za VOA da je Deklaracija osjećaja kreirana po uzoru na američku Deklaraciju o neovisnosti. Ali su riječi - "svi su muškarci stvoreni jednaki" - promijenjene u "svi muškarci i žene su stvoreni jednaki."

DeKoter ističe da su samo muškarci Afroamerikanci dobili pravo glasa 1870. godine usvajanjem 15. Amandmana. Ali dok su se žene borile za vlastito pravo glasa, postojao je "ogroman raskol i rasizam u pokretu za ženska prava", jer su isključivane crne žene, rekla je DeKoter.

"Dakle, tokom dva stoljeća, crne žene formirale su paralelni pokret unutar svojih organizacija,“ rekla je Martha S. Jones, profesorica istorije na Univerzitetu Johns Hopkins i autorica knjige "Vanguard: Kako su crne žene probile barijere, osvojile glas i insistirale na jednakosti za sve." Jones je rekla da je ovo uključivalo "crkvene konferencije, organizacije za građanska prava i društva protiv robstva".

Neke države usvojle su svoje zakone o biračkom pravu žena, ali aktivistkinje za ženska prava željele su nacionalni Amandman koji kaže da "prava građana Sjedinjenih Država neće biti uskraćena niti umanjena od strane Sjedinjenih Država ili neke od država na osnovu pola."

Nove aktivnosti

Kako su se uloge žena mijenjale početkom 20. stoljeća, nova generacija mladih, odlučnih žena nastavila je borbu.

"One su imale završene fakultete i predstavljale su četvrtinu radne snage", rekla je Ellen Carol DuBois, istoričarka biračkih prava žena i autorica "Žensko biračko pravo: Duga bitka žena za glas".

"One su bile nagrađivane književnice, pjesnikinje i umjetnice", dodala je DuBois.

Do 1916. aktivistkinje za žensko pravo glasa pojačale su svoje proteste - organizujući parade, mirne šetnje i štrajkove glađu. One su bile uznemiravane i podsmijavali su im se.

"One su održavale govore o biračkim pravima žena u javnosti i to uglavnom muškoj publici, odlazeći među grupe muškaraca ispred tvorničkih kapija za vrijeme ručka, i često su ih uspjevale pridobiti", rekla je DuBois.

Obnovljeni pokret, zajedno s predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji je promijenio svoj stav i podržao Amandman 1918. godine, na kraju je doveo do njegovog usvajanja dvije godine kasnije.

A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.
A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.

Sto godina kasnije, mnoge žene se i dalje suočavaju sa suzbijanjem ženskog prava na glasanje, kažu u Ligi ženskih birača, to uključuje "forsiranje biračkog tijela na diskriminaciju, dokazom o ograničenjima državljanstva biračima koji imaju pravo glasa, smanjenjem broja biračkih mjesta u obojenim zajednicama i ilegalnim čišćenjem birača sa biračkih mjesta".

Nejednakosti poput ovih i drugih mogu se ublažiti, tvrde zagovornici, usvajanjem Amandmana na jednaka prava, koji je u Kongresu predstavljen 1923., tri godine nakon što su žene stekle pravo glasa. ERA je odobren od strane Predstavničkog doma 1971. godine, a od strane Senata 1972. Ratificirale su ga tri četvrtine država u januaru 2020. - godinama nakon krajnjeg roka.

Eleanor Smeal, predsjednica Fondacije feminističke većine, tvrdi da je krajnji rok ukinut, amandman koji kaže da "jednaka prava prema zakonu Sjedinjenih Država ili bilo koje države ne mogu biti uskraćena ili umanjena na osnovu pola", mogao je postati dio Ustava.

Kao i žene koje su se borile za pravo glasa, Smeal je rekla, "Amandman o jednakim pravima je veoma važan jer prema našem Ustavu, određuje da žene moraju da budu tretirane jednako".

Između ostalog, objašnjava ona, zaustaviće diskriminaciju kada su u pitanju plate, obrazovanje i osiguranje, te pomoći u sprječavanju nasilja nad ženama

Učitajte još

XS
SM
MD
LG