“Zahvaljujući organizovanom djelovanju ženskih pokreta u svijetu kroz prethodnih sto godina pokazalo se u kojoj mjeri je moguće promijeniti položaj žena u društvu. Od toga da imaju pravo na obrazovanje, da imaju pravo glasa i da imaju pravo na vlastito tijelo, pa do mogućnosti da u većoj mjeri odlučuju o svom životu. Sve te promjene u svijetu su se odvijale u prethodnom periodu i na ovim prostorima, te možemo reći da su i žene u Bosni i Hercegovini dostigle određeni stepen prava. Ono o čemu i dalje najčešće raspravljamo jeste ključno pitanje: “Zašto žene i dalje nisu u potpunosti ravnopravne sa muškarcima?”, kaže u intervjuu za Glas Amerike, Milena Karapetrović, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci.
Ova feministička teoretičarka i filozofkinja predaje kurseve Ontologije, Pragmatističke filozofije, Demokratije i ljudskih prava, a posebno polje interesovanja joj je feministička i rodna teorija, te je iz ove oblasti predavala na kursevima “Rod, civilno društvo i mediji” na master programu Centra za interdisciplinarne studije Univerziteta u Sarajevu, te “Studije roda” na prvom ciklusu i “Rod, identitet i razvoj” na trećem ciklusu Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjaluci. Predaje i Feminističku filozofiju, a osim naučnih i stručnih tekstova objavila je i knjige: “Ona ima ime. O feminizmu i filozofiji” (2007.), “Čežnja za Evropom. Filozofske osnove ideje Evrope i evropskog identiteta” (2010.) i “U lavirintima bića. Ontološka rasprava” (2015.).
Povodom obilježavanja 8. marta razgovarali smo upravo o položaju žena u bh. društvu. Da li danas postoji ekonomska, politička i socijalna ravnopravnost i koliko se u praksi poštuju zakoni koji zabranjuju diskriminaciju na osnovu polu.
VOA: Šta ženama u bh. društvu danas predstavlja obilježavanje 8. marta?
Međunarodni dan žena većina žena i muškaraca na našim prostorima doživljava kao dan kada se razmišlja o tome koji poklon odabrati. Jednostavno rečeno, u prvom planu je komercijalni aspekt 8. marta. Iza njega se, čak i ako ga vidimo na takav način, ipak, krije zrno svojevrsne ženske solidarnosti. Kupci nisu samo muškarci, već dobrim dijelom žene koje žele taj dan obradovati svoje majke, bake, kćerke, prijateljice. Istovremeno, na mjestima gdje se kupuju ti pokloni, kao što su ulični štandovi, cvjećare, parfimerije, skoro po pravilu rade žene. To nam upravo govori u kojoj mjeri i dalje ovaj datum važan za obilježavanje, ali na drugačiji način. To možemo primjetiti kroz akcije koje se najčešće odvijaju na inicijativu ženskih nevladinih organizacija i različitih udruženja koja se bave problemima rodne neravnopravnosti – tako što priređuju izložbe, javne tribine i predavanja, te na različite načine prikazuju uspjehe i dostignuća žena, ali i njihove probleme, na taj način ukazuju i na pravi smisao 8. marta, podsjećaju na borbu za prava žena koja traje i danas i koja se dobrim dijelom odigrava upravo na tržištu rada.
VOA: Koliko se zakoni koji zahtijevaju zabranu diskriminacije na osnovu pola poštuju u našem društvu?
Mogu da se usvoje zakoni ili da se promijene postojeći, ali to neće odmah značiti i sveukupnu promjenu u društvu. Ta promjena se gradi tek promjenom svijesti o tome šta uistinu znači rodna ravnopravnost. Ona se ne događa za nekoliko dana, nekad je potrebno i nekoliko godina i decenija da bi se promijenilo dotadašnje usvojeno ponašanje temeljeno na stereotipima i predrasudama o ženama. Zakon o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini usvojen je 2003. godine, a izmijenjen i dopunjen 2010. godine. U tom relativno kratkom periodu do danas uspostavljeni su brojni institucionalni mehanizmi kojima se nastoji, od opštinskog preko entitetskog do državnog nivoa, da taj zakon bude i implementiran. Rezultati su vidljivi, ali to tek predstavlja prve korake. Kao što stalno naglašavam, stvar je u tome da se promijeni svijest ljudi i da se o diskriminaciji žena ne govori tek formalno ili kroz šale i pošalice. Ta diskriminacija je najvidljivija na tržištu rada pri zapošljavanju žena, kada je riječ o raspodjeli imovine, pri brakorazvodnim parnicama, u predstavljanju određenje slike žene u javnosti.
VOA: Koliko žene u bh. društvu učestvuju u političkom odlučivanju i upravljanju u institucijama vlasti, i uopšte koliko su prisutne kada su u pitanju ozbiljne pozicije u poslovnom okruženju? Da li su i dalje manje plaćene od muškaraca i sa ograničenim mogućnostima za profesionalno usavršavanje?
U kojoj mjeri se primjenjuje Zakon o ravnopravnosti polova upravo nam najbolje ilustruje član 20 ovog Zakona koji utvrđuje da treba biti najmanje 40 posto manje zastupljenog pola na svim nivoima vlasti i u upravljačkoj strukturi.
Prve analize i nakon održanih Opštih izbora 2018. godine pokazale su da broj žena u vlasti sada iznosi oko 27 posto. Žene su prisutne kao značajan dio članstva u političkim partijama, veoma često njihova imena stoje tek formalno na kandidatskim listama, a to pokazuje podatak da je na istim izborima bilo i 41 posto kandidatkinja. One se prikazuju prije kao lijepa lica, nego kao sposobne ličnosti, a dobar dio partija ne bavi se istinskim zalaganjem za rodnu ravnopravnost. S obzirom da je danas i u Bosni i Hercegovini podjednak broj fakultetski obrazovanih žena i muškaraca, takođe bi očekivali da se to odražava i na podjelu rukovodećih mjesta u različitim institucijama, ustanovama i preduzećima, ali to i dalje nije slučaj. Žene već odavno pokazuju da su u mogućnosti i da steknu najviša zvanja i da pokažu da imaju iste sposobnosti kao muškaraci kada je riječ o obavljanju najodgovornijih poslova, ali i dalje se to ne vidi u stvarnosti.
VOA: Prema zvaničnim podacima, svaka druga žena u BiH je doživjela neki oblik nasilja? Prema vašem mišljenju šta je uzrok ovakvog položaja žena u bh. društvu i porodici?
Sadržaj crnih hronika u medijima se već godinama ne mijenja, u tim tekstovima i prilozima možemo vidjeti šta znači kada govor o diskriminaciji žena nije dovoljno prisutan u javnom prostoru, kada se prećutno odobrava i onaj jedan šamar, kada je loš brak društvu važniji od zdrave partnerske veze, kada institucije nisu do kraja odlučne u rješavanju ovako krupnog i kompleksnog problema. Nasilje nije obilježje samo ovog društva u kome živimo, ono postoji i u razvijenim i manje razvijenim zemljama, a muškarci-počinioci mogu biti iz različitih društvenih slojeva i iz različitih profesija. Razlika u odnosu na zapadna društva je u tome što se na Zapadu daleko više odmaklo u samoj primjeni
zakona i što je rodna ravnopravnost ono o čemu se govori od najranijeg perioda obrazovanja, te postoje nešto bolji mehanizmi zaštite žena i djece. Mnogo truda je i u Bosni i Hercegovini, i opet uglavnom na inicijativu ženskih nevladinih organizacija, uloženo da bismo i ovdje imali sigurne kuće za žene. Ali to nije dovoljno, neophodno je da zaista u potpunosti sarađuju i policija i tužilaštvo i centri za socijalni rad i zdravstvene ustanove i škole i nadležni sudovi. Tek kad svako u tom sistemu u potpunosti radi svoj dio posla moguće je obezbijediti pravovremenu zaštitu. Ono što je daleko važnije jeste da se još više radi preventivno odnosno na edukaciji mladih ljudi kako bi oni u potpunosti razumjeli uzroke i posljedice nasilja i nasilnih činova. U najkraćem, modrica nije znak ljubavi.
VOA: Da li je po tom pitanju u BiH više prisutno utapanje u već postojeće društvene stereotipe ili ljudi zaista ne znaju šta je rodna diskriminacija? Koliko se ovom tematikom bave obrazovne institucije?
Društva su napredovala i modernizovala se tako što su ljudi kroz istoriju učili kako da mijenjaju svoje loše stavove i ponašanje, tako što su usvajali nova znanja i primjenjivali ih u praksi. Zato se nadam i vjerujem da su promjene moguće ako uložimo dovoljno vremena, truda i u edukaciju o rodnoj ravnopravnosti. Danas u BiH, kao i najvećem dijelu regiona, osnovna znanja o rodnoj (ne)ravnopravnosti stiču se u okviru neformalnog obrazovanja. U osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju ove teme i dalje su rijetke ili se spomenu tek usput, a na univerzitetima promjene u kurikulumima zavise od entuzijazma pojedinih profesorica i profesora koji se bave feminističkim i rodnim teorijama.
VOA: Kao profesorica smatrate li da su mlađe generacije studenti i studentkinje, zaintresovani za ovu tematiku, shvataju li ozbiljno rodnu ravnopravnost?
Ako imaju mogućnosti, naravno, da su studentkinje i studenti zainteresovani da više saznaju kako o istoriji borbe za ženska prava tako i o ulozi žene u savremenom društvu. Kao što je već naglašeno, i na unverzitetima u BiH i dalje je tek mali broj kurseva na ovu temu, a stereotipni odnos prema ženama i u nauci na indirektan način se može vidjeti prema izboru literature i načinu na koji se predstavljaju djela autorki. I dalje jedan od najefikasnijih načina tog marginalizovanja doprinosa žena jeste puko prećutkivanje njihovih imena.
VOA: Koliko mediji u BiH utiču na kreiranje rodnih uloga i na koji način?
Kao i u obrazovanju tako i u medijima vidimo u kojoj mjeri zapravo ne postoji stvarna ravnopravnost žena i muškaraca. Samo kada se prati posljednjih godina kako se obilježava i 8. mart pokazuje se da je to tek usputna tema. Najčešće se upravo prenose slike kada se kupuje cvijeće, dok različiti portali donose jedan isti skraćeni tekst o istoriji borbe za ženska prava. Ostalih dana u godini bitnije je da se i dalje istakne, na jednoj strani, ili tradicionalna uloga žene kao majke i supruge ili, na drugoj strani, kao one koja uljepšava i zabavlja. Ono što se vidi u takvim prilozima zapravo samo je posljedica i samog položaja žena u medijskoj industriji gdje su i one same često suočene sa problemom ostvarivanja vlastitih prava, prećutanim seksualnim uznemiravanjem, gdje su uredničke i upravljačke pozicije i dalje rezervisane za muškarace, a uređivačka politika nije temeljena i na principima rodne osjetljivosti. Ako ženu ubije muž ili partner nasilnik, a onda u medijima iz dana u dan, možemo gledati ili čitati o svim detaljima njenog života. Kada fotografije žrtve i počinioca idu iste veličine jedna pored druge, kada se direktno ili indirektno opravdava čin nasilnika, a žrtva ni tokom života, ni poslije smrti nema pravo na dostojanstvo, to nam dobrim dijelom govori o tome kako mediji vide ravnopravnost žena i muškaraca.
