Linkovi

Ženska strana

Osmomartovski marš u Banjaluci: Žene u BiH traže pravo na život bez straha i nasilja!

Osmomartovski marš u Banjaluci

„Solidarne protiv institucionalnog nasilja prema ženama“ ovogodišnja je parola Osmomartovskog marša koji se već osmu godinu održava u Banjaluci.

Brojne organizacije i udruženja, kao nosioci cjelokupnog događaja, insistiraju na dopuni Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u RS. Ovogodišnjom parolom prvenstveno žele da ukažu na institucionalno nasilje koje žene preživljavaju kada se odluče da isto prijave nadležnim organima. Marš u Banjaluci dio je regionalne mape osmomartovshih marševa kao i internacionalne kampanje „Balance for better“ povodom Međunarodnog dana žena.

Ovaj praznik obilježava se više od 100 godina odnosno od Druge međunarodne konferencije socijalistkinja održane u Kopenhagenu 1910. godine kada je Clara Zetkin predložila da se 8. mart proglasi Međunarodnim danom žena. Kada je riječ o našim prostorima prošlo je i više od 60 godine od kada su se žene u Jugoslaviji, među prvima u Evropi, izborile za pravo glasa.

Šta se u međuvremenu promijenilo?

Jedan od načina prodaje cvijeća za Osmi mart u Banjaluci
Jedan od načina prodaje cvijeća za Osmi mart u Banjaluci

Zbog stereoptipa i duboko usađenih tradicionalnih vrijednosti, BiH u odnosu na druge evropske zemlje sporije napreduje u pogledu položaja žena u društvu.

Mnoge žene u bh. društvu i danas traže osnova ljudska prava, pravo na život bez nasilja, ekonomsku, socijalnu i političku ravnopravnost, radnička, ekološka, ženska ljudska prava. I dalje su manje plaćene od muškaraca sa ograničenim mogućnostima za profesionalno usavršavanje.

Organizacije i stručnjaci koji se bave ovom problematikom, saglasni su da je ključ problema patrijarhalno ustrojstvo društva u kome se žena posmatra isključivo kao majka, supruga i stub porodice čije je mjesto u kući, a ne u javnom životu. Takođe, nekažnjavanje nasilnika u skladu sa zakonskom regulativom, izricanjem kazni za nasilje ispod zakonskog minimuma i nereagovanje institucija u sprečavanju nasilja u skladu sa zakonskom regulativom svakako ne doprinosi slanju poruke da je nasilje nad ženama zabranjeno i nedozvoljeno.

8. mart – nekad i sad

Osmomartovski marš u Banjaluci
Osmomartovski marš u Banjaluci

​Lana Jajčević iz Fondacije Udružene žene Banja Luka smatra da većina žena u bh. društvu posmatra 8. mart isključivo kao komercijalni praznik, te da se na taj dan jako malo govori o borbi žena za bolji položaj u vezi sa radničkim pravima, lakšem pristupu radnim mjestima, podsticajima za majke i trudnice, ne govori se ni o poboljšanju položaja mladih djevojaka u našem društvu, niti o nasilju koje žene trpe od svojih partnera ili na radnom mjestu.

Njeno mišljenje dijeli i aktivistkinja Milica Pralica iz udruženja građana „Oštra nula“ koja kaže da se 8. mart u BiH ne obilježava već slavi.

„To je postao konzumeristički praznik, ajde samo nešto da slavimo da potrošimo novac, a većina građana/ki nije upoznato šta u stvari simbolizuje 8. mart. Ovakvim pristupom se šalje poruka da žena treba da bude lijepa, vesela i da je njeno mjesto pored šporeta i u kući i time se samo produbljuju stereotipi i ustaljene patrijahalne norme“, objašnjava Pralica.

Iako su se brojne nevladine organizacije zalagale za uvođenje predmeta rodne ravnopravnosti u školske programe, edukacija u tom kontekstu nikad nije zaživjela u BiH.

Pravnica Jajčević naglašava da se tema rodne ravnopravnosti u obrazovnom sistemu obrađuje u okviru razredne nastave ili predmeta demokratija. Kada se govpri o edukaciji građana, prema njenjim riječima, ni javni servisi u BiH ne obavljaju svoju ulogu na adekvatan način.

„Mediji posvećuju pažnju ženama u ulozi majke i to pogotovo majke sa puno djece ili žene koja podržava supruga u njegovoj karijeri. U medijima o tome kako bi trebala izgledati uloga žene u našem društvu često govore religijski predvodnici. O ženi kao o žrtvi nasilja se govori, ali se kroz te priloge provlači neka nit koja navodi da je žena ipak nešto kriva zbog toga što trpi nasilje“, objašnjava pravnica Fondacije Udružene žene.

Pravo na život bez straha i nasilja u BiH

Osmomartovski marš u Banjaluci - Bori se kao zenško!
Osmomartovski marš u Banjaluci - Bori se kao zenško!

​Najteži oblik borbe žena u BiH je onaj koji se odnosi na nasilje i diskriminaciju odnosno na pravo na život bez straha i nasilja. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše, ovi slučajevi rijetko se prijavljuju nadležnim institucijama, i često ostaju nekaženjeni.

„Žene i dalje ne prijavljuju nasilje, jer nemaju povjerenja u institucije pa i dalje imamo „sivu brojku“ da na jedan prijavljeni slučaj nasilja dolaze još najmanje tri neprijavljena. Uloga religijskih zajednica koje retradicionalizuju ulogu žene u društvu takođe doprinosi povećanom broju žena koje trpe nasilje“, kaže Lana Jajčević.

Prema podacima ankete koju je sproveo Helsinški parlament građana Banja Luka o diskriminaciji na radnom mjestu, gotovo polovina žena (50,9%) nisu prijavile seksualno uznemiravanje na poslu i smatraju da se same trebaju pobrinuti za to, 26,4% žena se bojalo da će ako prijavi slučaj seksualnog uznemiravanja ostati bez posla, dok 24,5% žena je osjetilo sramotu jer su seksualno uznemiravane. Oni upozoravaju da se slučajevi nasilja rijetko prijavljuju, upravo zbog prakse nadležnih institucija da institiraju na pomirenju sa počiniocima nasilja šaljući tako poruku nepovjerenja, obeshrabrenja i minimiziranja iskustva žena koje su preživjele nasilje - umjesto da se za nasilno ponašanje okrivi i kazni počinitelj nasilja.

„Ženama žrtvama nasilja treba omogućiti prisustvo osobe od povjerenja tokom svih procedura pred institucijama koje su subjekti zaštite od nasilja u porodici, od prijave nasilja do okončanja postupka pred sudom. Ovaj zahtjev su žene iz Fondacije Udružene žene iz Banjaluke podnijele Ministarstvu porodice, omladine i sporta Republike Srpske, a ovom prilikom i mi ostale organizacije organizatorice marša ćemo se pridružiti slanju ovog zahtjeva“, kaže Milica Pralica.

Zahtjevi udruženja okupljenih oko Osmomartovskog marša u Banjaluci su i da se službena lica ponašaju nediskriminirajuće u odnosu na žene, da se ženama vjeruje zbog nasilnog iskustva koje su hrabro preživjele. Da se protiv počinitelja nasilja pokrene krivični postupak i da se kazni u skladu sa kaznom propisanom za djelo koje je počinio. Da se ustanovi obaveza sudova da kontinuirano vode podatke razvrstane po polu u vezi sa predmetima nasilja prema ženama. Da se pri policijskim intervencijama u slučajevima nasilja u porodici iz kuće uklanja počinilac nasilja, a ne žene i djeca koji su preživjeli nasilje.

Zahtjevi se odnose i na efikasnijz primjenu zakona u oblasti zaštite od nasilja bez mješanja ličnih uvjerenja službenih lica, te da se počinitelju nasilja izrekne dosljedna primjena hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici RS i Krivičnim zakonom RS.

Takođe, ono što je naglašeno je i edukacija službenika i službenica o specifičnosti nasilja prema ženama i da se spriječi njihovo postupanje po ustaljenim patrijarhalnim normama i običajima - gdje žrtvu prisiljavaju da se vrati počiniocu nasilja po cijenu očuvanja porodice u kojoj opet trpe žena i djeca.

„Bh. društvo je nakon 23. godine od završetka rata još uvijek u fazi tranzicije u demokratsko društvo. Stanje ljudskih prava iako dosta dobro uređeno zakonskim okvirima u praksi još uvijek nije zaživjelo. Ovo najbolje pokazuje indiferentan/ponižavajući odnos društva i institucija prema marginalizovanim grupama u koje spadaju i žene, a koje čine 51% stanovništva BiH“, kaže Pralica.

Tokom Osmomartovskog marša od parola formirano srce na Davidovom trgu
Tokom Osmomartovskog marša od parola formirano srce na Davidovom trgu

Radna diskriminacija počinje oglasom za posao

Kada je riječ o BiH, prema podacima UN Women Bosna i Hercegovina iz 2017. godine prosječna satnica za muškarce iznosi 3.9 KM, dok je za žene 3.5 KM. Samo 27.3 % kompanija u BiH je u vlasništvu žena, a među ženama je i veća stopa nezaposlenosti.

Milica Pralica iz „Oštre nule“ ističe da diskriminacija na osnovu pola u našem društvu počinje još od rođenja, jer se rođenje muškog djeteta slavi, a kada se rodi žensko dijete uglavnom se kaže „neka je samo živo i zdravo“. Kasnije se ta diskriminacija nastavlja kroz odgoj, obrazovanje, prilikom zaposlenja i u drugim sferama života, a prema nekim istraživanjima diskriminacija na osnovu pola u BiH najviše je prisutna prilikom zaposlenja i radnog odnosa.

„Sama diskriminacija počinje oglasom za posao, koji su često diskriminišući na osnovu pola, godina, a ponekad su i seksistični. Zatim se diskriminacija nastavlja na razgovoru za posao gdje su pod lupom uvijek ženska reproduktivna prava, a ne znanje i sposobnosti žene. A onda dolazimo do plata, gdje za isti posao muškarci i žene nisu jednako plaćeni“, kaže Pralica.

Prema podacima kojima raspolaže Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2016. godine, žene svakog dana u prosjeku imaju 4,5 sata neplaćenog rada. Ekonomska neravnopravnost ogleda se i u značajno manjem broju zaposlenih žena u BiH u odnosu na mušku populaciju. Nepostojanje sistemskih programa zapošljavanja žena, takođe, pridonosi tome da se žene puno teže zapošljavaju od muškaraca, te su na taj način ekonomski zavisne od svojih partnera i k tome podložnije trpljenju nasilja obzirom na ekonomsku ovisnost.

„Tradicionalna uloga žena u našem društvu i društveno posmatrana uloga majke ograničava ženama mogućnost za profesionalno usavršavanje. Na primjer, u slučaju da žena dobije mogućnost stručnog usavršavanja u inostranstvu neće moći iskoristiti tu mogućnost, jer se od nje očekuje da brine o djeci naročito ako su djeca manja. Društvena stigma u takvim slučajevima je veoma jaka jer će cijela okolina biti spremna da kaže da je majka radi svojih ličnih prohtjeva ostavila djecu samo da bi ona napredovala u karijeri“, objašnjava pravnica Lana Jajčević.

Stalno smanjivanje visine socijalne pomoći za različite kategorije žena pridonosi nepovoljnom socijalnom položaju žena u našem društvu. Nemogućnost naplate alimentacije nakon razvoda braka, nepostojanje programa socijalnog stanovanja za žene sa više djece, za žene žrtve nasilja i samohrane majke utiču na veoma loš socijalni položaj žena u BH društvu.

Zakon o zabrani diskriminacije u BiH

Osmomartovski marš u Banjaluci
Osmomartovski marš u Banjaluci

Iako je Zakon o zabrani diskriminacije na snazi od 2009. godine on se ne primjenjuje iz razloga što žene koje su izložene diskriminaciji, naročito u oblasti zapošljavanja i rada, nisu spremne da prijave diskriminaciju i da se upuste u komplikovane sudske postupke čiji ishod je vrlo neizvjestan. U BiH ne postoji ekonomska, politička i socijalna ravnopravnost žena i to se, prema mišljenju naših sagovornica, vidi na svakom koraku.

Prema istraživanju nevladinih organizacija, žena na listama političkih partija nema onoliko koliko je propisano Zakonom o ravnopravnosti polova BiH i Izbornim zakonom. Ako ih i ima ne zauzimaju visoka mjesta na listama, a nakon izbora veoma mali broj žena završi u parlamentima na nivou BiH.

„Vrh izbornih lista zauzimaju muškarci, a žene su tek na petom, osmom, jedanaestom mjestu, odnosno na sredini ili na kraju liste, pa iako imamo povećan broj žena koje se nalaze na listama postoji razlika između broja žena koje su se kandidovale i broja žena koje su izabrane. Kada govorimo o učešću žena u politici u BiH, uvijek se sjetim Sonje Lokar koja je rekla, da kad malo žena uđe u politiku - politika mijenja žene, a kada više žena uđe u politiku - žene mijenjaju politiku. Nažalost živimo u patrijahalnom društvu koje i dalje percipira da je politika muški posao“, objašnjava Milica Pralica.

Ona naglašava da je svaki pokušaj feminizma, emancipacije i zagovaranja rodne ravnopravnosti u našem društvu predstavljen kao udar na muškarce ili nešto loše.

„Možemo sumirati i reći da muškarci i žene u BiH nemaju jednake mogućnosti za napredovanje, jer u našoj državi bar koliko sam ja upoznata nemamo političke platforme koje bi radile na izradi politika društvene jednakosti. Stoga bi ovaj problem trebalo da prepoznamo kao veoma bitan i da pristupimo njegovom rješavanju kako bi dobili društvo jednako za sve!“, zaključuje Milica Pralica.

Ona upozorava žene da trebaju da znaju da im u ovom društvu ništa neće biti poklonjeno, a prava koja i sada imaju, vrlo lako im mogu biti oduzeta. Zato je ženska borba - neprestana borba dok se ne sruši patrijarhat kao najveći neprijatelj našeg društva.

See all News Updates of the Day

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:37 0:00

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:56 0:00

Pandemija pogoršala položaj djevojčica širom svijeta

Djevojčice u Pakistanu

U svijetu je 11. oktobra obilježen Međunarodni dan djevojčica, a ove godine su pandemija i ekonomska kriza stvorile dodatne poteškoće za djevojčice širom svijeta.

UN su ovaj dan odredile 2011. kako bi promovisale prava djevojčica. Među problemima koje je ove godine pandemija pogoršala su obrazovanje, dječiji brakovi, nasilje u porodici, ekonomski položaj.

UN procjenjuju da će do kraja sljedeće godine 435 miliona žena i djevojčica živjeti sa manje od 2 dolara dnevno, a 47 miliona njih pandemija je gurnula u siromaštvo.

Povećano siromaštvo i manjak obrazovanja su povezani i sa porastom nasilja, a čak i prije pandemije, prema podacima UN, svaka treća žena na svijetu bila je žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja.

Dječiji brakovi

Tokom humanitarne krize, prioritet su druge stvari poput hrane i skloništa, kaže Lirik Tompson, ekspertkinja u organizaciji Međunarodni centar za istraživanja o ženama. Zbog toga je, ocjenjuje, borba protiv rodnog nasilja i dečijih brakova, slabija.

Dječiji brakovi su u porastu tokom pandemije koronavirusa. Djeca nisu išla u školu, što može da znači da su izloženija nasilju i seksualnim predatorima. Zbog pandemije, neke porodice pokušavaju da udome djevojčice u ekonomski stabilnija domaćinstva i tako olakšaju sebi teret.

Kako širom sveta žive udate devojčice?
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:06 0:00

Procjenjuje se da je pola miliona djevojčica više u opasnosti da uđe u prerani brak zbog pandemije, pokazuje oktobarski izvještaj organizacije Save the Children.

Iako su borci za prava djevojčica lobirali da se odvoje sredstva za borbu protiv dječijih brakova, većina sredstava je ove godine otišla na prevenciju i kontrolu koronavirusa.

Malo opcija

U izjbegličkim kampovima Rohinja u Bangladešu tokom pandemije je porastao broj dječjih brakova.

Jedan od stanovnika tog kampa koji je želio da ostane anoniman, rekao je za Glas Amerike da neke porodice žive u pretrpanim šatorima i da udaju ćerke koje su još djeca da bi napravili malo mjesta.

"Nijedan roditelj ne bi dao svoju ćerku drugima, ali oni to moraju da rade jer su okolnosti takve."

Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu
Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu

Vai Vai Nu, koonsnivačica i direktorka Ženske mirovne mreže rekla je za Glas Amerike da je porast dječjih brakova u izbegličkim kampovima alarmantan i da ih roditelji udaju jer vjeruju da im na taj način pružaju sigurnost.

"Vjeruju da će ih muževi štititi bolje nego oni", kaže Nu.

Rodno nasilje "pandemija u senci"

Zbog većeg društvenog distanciranja usljed pandemije, u porastu je i digitalno nasilje.

Istraživanje organizacije Plan International pokazalo je da je 32 odsto djevojčica u Indoneziji bilo zlostavljano na društvenim mrežama, dok je 55 odsto tome svjedočilo.

"U Indoneziji, djevojčice nisu žrtve samo jedne vrste rodnog nasilja, već je 395 od 500 devojčica reklo da su iskusile nekoliko formi naslja", kaže Nazla Marisa, direktorka te organzacije.

Zlostavljanje se događa u svim zemljama na svijetu. Tokom marta u SAD, maloljetnici su činili polovinu onih koji su pozivali telefon Nacionalna linije za sprječavanje seksualnog zlostavljanja. Čak 67 odsto njih je tvrdilo da je zlostavljač član porodice.

Organizacija UN za žene je opisala rodno nasilje tokom pandemije kao "pandemiju u sjenci".

Obrazovanje

Obrazovanje je još jedna oblast pogođena pandemijom. Istraživanja Malala fonda pokazuju da se čak 20 miliona djevojčica nikada neće vratiti u školu kada se kriza završi.

Školovanje devojčica u Avganistanu
Školovanje devojčica u Avganistanu

Fond Malala pokrenula je Malala Jusufzai koja je preživjela ranjavanje u glavu u Pakistanu, a upucana je zbog toga što je propagirala obrazovanje djevojčica. Ona je dobitnica Nobelove nagrade za mir 2014.

Školovanje djevojčica je ključno za postizanje rodne ravnopravnosti, prema novom izvještaju UNESCO-a. Kako se navodi, djevojčice su i dalje iza dječaka po broju onih koje se školuju, što je pandemija dodatno pogoršala.

Širom svijeta, trenutno 132 miliona djevojčica ne ide u školu, a svaka treća iz najsiromašnijih porodica, nikada nije ni počela školovanje.

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:26 0:00

Amerika obilježava 100 godina od kako su žene dobile pravo glasa

Pravo glasa za žene: Borba koja traje 100 godina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:42 0:00

Od trenutka kada je Amandman predstavljen u Kongresu 1878. godine, bilo je potrebno više od 40 godina da ga usvoje, a da ga zatim tri četvrtine država ratifikuje.

Feministkinje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća vodile žestoku kampanju da žene dobiju pravo glasa u Sjedinjenim Državama i to organizovanjem, podnošenjem peticija i skupljanjem potpisa.

Prije stotinu godina, ovog mjeseca, konačno im je dodijeljeno pravo glasa nakon što je prošao 19. Amandman Ustava Sjedinjenih Država.

Borba za glasanjem seže od prve konvencije o ženskim pravima u Seneca Fallsu u New Yorku 1848. Održana je u crkvi Weslyan Methodist, a na konvenciji je učestvovalo oko 300 ljudi, uključujući abolicionistu Fredericka Douglassa. Nisu bile prisutne tamnopute žene.

This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.
This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.

Crkva je sada dio Nacionalnog istorijskog parka ženskih prava u Seneca Fallsu, koji predstavlja mjesto rođenja pokreta za ženska prava.

Među delegatima je bila i Elizabeth Cady Stanton, glavna autorica Deklaracije o osjećajima, dokumenta koji je pisan za konvenciju, a koji je pozivao na jednakost sa muškarcima, uključujući i pravo glasa.

Andrea DeKoter, vršiteljica dužnosti upravnika parka, rekla je za VOA da je Deklaracija osjećaja kreirana po uzoru na američku Deklaraciju o neovisnosti. Ali su riječi - "svi su muškarci stvoreni jednaki" - promijenjene u "svi muškarci i žene su stvoreni jednaki."

DeKoter ističe da su samo muškarci Afroamerikanci dobili pravo glasa 1870. godine usvajanjem 15. Amandmana. Ali dok su se žene borile za vlastito pravo glasa, postojao je "ogroman raskol i rasizam u pokretu za ženska prava", jer su isključivane crne žene, rekla je DeKoter.

"Dakle, tokom dva stoljeća, crne žene formirale su paralelni pokret unutar svojih organizacija,“ rekla je Martha S. Jones, profesorica istorije na Univerzitetu Johns Hopkins i autorica knjige "Vanguard: Kako su crne žene probile barijere, osvojile glas i insistirale na jednakosti za sve." Jones je rekla da je ovo uključivalo "crkvene konferencije, organizacije za građanska prava i društva protiv robstva".

Neke države usvojle su svoje zakone o biračkom pravu žena, ali aktivistkinje za ženska prava željele su nacionalni Amandman koji kaže da "prava građana Sjedinjenih Država neće biti uskraćena niti umanjena od strane Sjedinjenih Država ili neke od država na osnovu pola."

Nove aktivnosti

Kako su se uloge žena mijenjale početkom 20. stoljeća, nova generacija mladih, odlučnih žena nastavila je borbu.

"One su imale završene fakultete i predstavljale su četvrtinu radne snage", rekla je Ellen Carol DuBois, istoričarka biračkih prava žena i autorica "Žensko biračko pravo: Duga bitka žena za glas".

"One su bile nagrađivane književnice, pjesnikinje i umjetnice", dodala je DuBois.

Do 1916. aktivistkinje za žensko pravo glasa pojačale su svoje proteste - organizujući parade, mirne šetnje i štrajkove glađu. One su bile uznemiravane i podsmijavali su im se.

"One su održavale govore o biračkim pravima žena u javnosti i to uglavnom muškoj publici, odlazeći među grupe muškaraca ispred tvorničkih kapija za vrijeme ručka, i često su ih uspjevale pridobiti", rekla je DuBois.

Obnovljeni pokret, zajedno s predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji je promijenio svoj stav i podržao Amandman 1918. godine, na kraju je doveo do njegovog usvajanja dvije godine kasnije.

A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.
A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.

Sto godina kasnije, mnoge žene se i dalje suočavaju sa suzbijanjem ženskog prava na glasanje, kažu u Ligi ženskih birača, to uključuje "forsiranje biračkog tijela na diskriminaciju, dokazom o ograničenjima državljanstva biračima koji imaju pravo glasa, smanjenjem broja biračkih mjesta u obojenim zajednicama i ilegalnim čišćenjem birača sa biračkih mjesta".

Nejednakosti poput ovih i drugih mogu se ublažiti, tvrde zagovornici, usvajanjem Amandmana na jednaka prava, koji je u Kongresu predstavljen 1923., tri godine nakon što su žene stekle pravo glasa. ERA je odobren od strane Predstavničkog doma 1971. godine, a od strane Senata 1972. Ratificirale su ga tri četvrtine država u januaru 2020. - godinama nakon krajnjeg roka.

Eleanor Smeal, predsjednica Fondacije feminističke većine, tvrdi da je krajnji rok ukinut, amandman koji kaže da "jednaka prava prema zakonu Sjedinjenih Država ili bilo koje države ne mogu biti uskraćena ili umanjena na osnovu pola", mogao je postati dio Ustava.

Kao i žene koje su se borile za pravo glasa, Smeal je rekla, "Amandman o jednakim pravima je veoma važan jer prema našem Ustavu, određuje da žene moraju da budu tretirane jednako".

Između ostalog, objašnjava ona, zaustaviće diskriminaciju kada su u pitanju plate, obrazovanje i osiguranje, te pomoći u sprječavanju nasilja nad ženama

Učitajte još

XS
SM
MD
LG