Linkovi

Ženska strana

Osmomartovski marš u Banjaluci: Žene u BiH traže pravo na život bez straha i nasilja!

Osmomartovski marš u Banjaluci

„Solidarne protiv institucionalnog nasilja prema ženama“ ovogodišnja je parola Osmomartovskog marša koji se već osmu godinu održava u Banjaluci.

Brojne organizacije i udruženja, kao nosioci cjelokupnog događaja, insistiraju na dopuni Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u RS. Ovogodišnjom parolom prvenstveno žele da ukažu na institucionalno nasilje koje žene preživljavaju kada se odluče da isto prijave nadležnim organima. Marš u Banjaluci dio je regionalne mape osmomartovshih marševa kao i internacionalne kampanje „Balance for better“ povodom Međunarodnog dana žena.

Ovaj praznik obilježava se više od 100 godina odnosno od Druge međunarodne konferencije socijalistkinja održane u Kopenhagenu 1910. godine kada je Clara Zetkin predložila da se 8. mart proglasi Međunarodnim danom žena. Kada je riječ o našim prostorima prošlo je i više od 60 godine od kada su se žene u Jugoslaviji, među prvima u Evropi, izborile za pravo glasa.

Šta se u međuvremenu promijenilo?

Jedan od načina prodaje cvijeća za Osmi mart u Banjaluci
Jedan od načina prodaje cvijeća za Osmi mart u Banjaluci

Zbog stereoptipa i duboko usađenih tradicionalnih vrijednosti, BiH u odnosu na druge evropske zemlje sporije napreduje u pogledu položaja žena u društvu.

Mnoge žene u bh. društvu i danas traže osnova ljudska prava, pravo na život bez nasilja, ekonomsku, socijalnu i političku ravnopravnost, radnička, ekološka, ženska ljudska prava. I dalje su manje plaćene od muškaraca sa ograničenim mogućnostima za profesionalno usavršavanje.

Organizacije i stručnjaci koji se bave ovom problematikom, saglasni su da je ključ problema patrijarhalno ustrojstvo društva u kome se žena posmatra isključivo kao majka, supruga i stub porodice čije je mjesto u kući, a ne u javnom životu. Takođe, nekažnjavanje nasilnika u skladu sa zakonskom regulativom, izricanjem kazni za nasilje ispod zakonskog minimuma i nereagovanje institucija u sprečavanju nasilja u skladu sa zakonskom regulativom svakako ne doprinosi slanju poruke da je nasilje nad ženama zabranjeno i nedozvoljeno.

8. mart – nekad i sad

Osmomartovski marš u Banjaluci
Osmomartovski marš u Banjaluci

​Lana Jajčević iz Fondacije Udružene žene Banja Luka smatra da većina žena u bh. društvu posmatra 8. mart isključivo kao komercijalni praznik, te da se na taj dan jako malo govori o borbi žena za bolji položaj u vezi sa radničkim pravima, lakšem pristupu radnim mjestima, podsticajima za majke i trudnice, ne govori se ni o poboljšanju položaja mladih djevojaka u našem društvu, niti o nasilju koje žene trpe od svojih partnera ili na radnom mjestu.

Njeno mišljenje dijeli i aktivistkinja Milica Pralica iz udruženja građana „Oštra nula“ koja kaže da se 8. mart u BiH ne obilježava već slavi.

„To je postao konzumeristički praznik, ajde samo nešto da slavimo da potrošimo novac, a većina građana/ki nije upoznato šta u stvari simbolizuje 8. mart. Ovakvim pristupom se šalje poruka da žena treba da bude lijepa, vesela i da je njeno mjesto pored šporeta i u kući i time se samo produbljuju stereotipi i ustaljene patrijahalne norme“, objašnjava Pralica.

Iako su se brojne nevladine organizacije zalagale za uvođenje predmeta rodne ravnopravnosti u školske programe, edukacija u tom kontekstu nikad nije zaživjela u BiH.

Pravnica Jajčević naglašava da se tema rodne ravnopravnosti u obrazovnom sistemu obrađuje u okviru razredne nastave ili predmeta demokratija. Kada se govpri o edukaciji građana, prema njenjim riječima, ni javni servisi u BiH ne obavljaju svoju ulogu na adekvatan način.

„Mediji posvećuju pažnju ženama u ulozi majke i to pogotovo majke sa puno djece ili žene koja podržava supruga u njegovoj karijeri. U medijima o tome kako bi trebala izgledati uloga žene u našem društvu često govore religijski predvodnici. O ženi kao o žrtvi nasilja se govori, ali se kroz te priloge provlači neka nit koja navodi da je žena ipak nešto kriva zbog toga što trpi nasilje“, objašnjava pravnica Fondacije Udružene žene.

Pravo na život bez straha i nasilja u BiH

Osmomartovski marš u Banjaluci - Bori se kao zenško!
Osmomartovski marš u Banjaluci - Bori se kao zenško!

​Najteži oblik borbe žena u BiH je onaj koji se odnosi na nasilje i diskriminaciju odnosno na pravo na život bez straha i nasilja. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše, ovi slučajevi rijetko se prijavljuju nadležnim institucijama, i često ostaju nekaženjeni.

„Žene i dalje ne prijavljuju nasilje, jer nemaju povjerenja u institucije pa i dalje imamo „sivu brojku“ da na jedan prijavljeni slučaj nasilja dolaze još najmanje tri neprijavljena. Uloga religijskih zajednica koje retradicionalizuju ulogu žene u društvu takođe doprinosi povećanom broju žena koje trpe nasilje“, kaže Lana Jajčević.

Prema podacima ankete koju je sproveo Helsinški parlament građana Banja Luka o diskriminaciji na radnom mjestu, gotovo polovina žena (50,9%) nisu prijavile seksualno uznemiravanje na poslu i smatraju da se same trebaju pobrinuti za to, 26,4% žena se bojalo da će ako prijavi slučaj seksualnog uznemiravanja ostati bez posla, dok 24,5% žena je osjetilo sramotu jer su seksualno uznemiravane. Oni upozoravaju da se slučajevi nasilja rijetko prijavljuju, upravo zbog prakse nadležnih institucija da institiraju na pomirenju sa počiniocima nasilja šaljući tako poruku nepovjerenja, obeshrabrenja i minimiziranja iskustva žena koje su preživjele nasilje - umjesto da se za nasilno ponašanje okrivi i kazni počinitelj nasilja.

„Ženama žrtvama nasilja treba omogućiti prisustvo osobe od povjerenja tokom svih procedura pred institucijama koje su subjekti zaštite od nasilja u porodici, od prijave nasilja do okončanja postupka pred sudom. Ovaj zahtjev su žene iz Fondacije Udružene žene iz Banjaluke podnijele Ministarstvu porodice, omladine i sporta Republike Srpske, a ovom prilikom i mi ostale organizacije organizatorice marša ćemo se pridružiti slanju ovog zahtjeva“, kaže Milica Pralica.

Zahtjevi udruženja okupljenih oko Osmomartovskog marša u Banjaluci su i da se službena lica ponašaju nediskriminirajuće u odnosu na žene, da se ženama vjeruje zbog nasilnog iskustva koje su hrabro preživjele. Da se protiv počinitelja nasilja pokrene krivični postupak i da se kazni u skladu sa kaznom propisanom za djelo koje je počinio. Da se ustanovi obaveza sudova da kontinuirano vode podatke razvrstane po polu u vezi sa predmetima nasilja prema ženama. Da se pri policijskim intervencijama u slučajevima nasilja u porodici iz kuće uklanja počinilac nasilja, a ne žene i djeca koji su preživjeli nasilje.

Zahtjevi se odnose i na efikasnijz primjenu zakona u oblasti zaštite od nasilja bez mješanja ličnih uvjerenja službenih lica, te da se počinitelju nasilja izrekne dosljedna primjena hitnih mjera zaštite i zaštitnih mjera propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici RS i Krivičnim zakonom RS.

Takođe, ono što je naglašeno je i edukacija službenika i službenica o specifičnosti nasilja prema ženama i da se spriječi njihovo postupanje po ustaljenim patrijarhalnim normama i običajima - gdje žrtvu prisiljavaju da se vrati počiniocu nasilja po cijenu očuvanja porodice u kojoj opet trpe žena i djeca.

„Bh. društvo je nakon 23. godine od završetka rata još uvijek u fazi tranzicije u demokratsko društvo. Stanje ljudskih prava iako dosta dobro uređeno zakonskim okvirima u praksi još uvijek nije zaživjelo. Ovo najbolje pokazuje indiferentan/ponižavajući odnos društva i institucija prema marginalizovanim grupama u koje spadaju i žene, a koje čine 51% stanovništva BiH“, kaže Pralica.

Tokom Osmomartovskog marša od parola formirano srce na Davidovom trgu
Tokom Osmomartovskog marša od parola formirano srce na Davidovom trgu

Radna diskriminacija počinje oglasom za posao

Kada je riječ o BiH, prema podacima UN Women Bosna i Hercegovina iz 2017. godine prosječna satnica za muškarce iznosi 3.9 KM, dok je za žene 3.5 KM. Samo 27.3 % kompanija u BiH je u vlasništvu žena, a među ženama je i veća stopa nezaposlenosti.

Milica Pralica iz „Oštre nule“ ističe da diskriminacija na osnovu pola u našem društvu počinje još od rođenja, jer se rođenje muškog djeteta slavi, a kada se rodi žensko dijete uglavnom se kaže „neka je samo živo i zdravo“. Kasnije se ta diskriminacija nastavlja kroz odgoj, obrazovanje, prilikom zaposlenja i u drugim sferama života, a prema nekim istraživanjima diskriminacija na osnovu pola u BiH najviše je prisutna prilikom zaposlenja i radnog odnosa.

„Sama diskriminacija počinje oglasom za posao, koji su često diskriminišući na osnovu pola, godina, a ponekad su i seksistični. Zatim se diskriminacija nastavlja na razgovoru za posao gdje su pod lupom uvijek ženska reproduktivna prava, a ne znanje i sposobnosti žene. A onda dolazimo do plata, gdje za isti posao muškarci i žene nisu jednako plaćeni“, kaže Pralica.

Prema podacima kojima raspolaže Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2016. godine, žene svakog dana u prosjeku imaju 4,5 sata neplaćenog rada. Ekonomska neravnopravnost ogleda se i u značajno manjem broju zaposlenih žena u BiH u odnosu na mušku populaciju. Nepostojanje sistemskih programa zapošljavanja žena, takođe, pridonosi tome da se žene puno teže zapošljavaju od muškaraca, te su na taj način ekonomski zavisne od svojih partnera i k tome podložnije trpljenju nasilja obzirom na ekonomsku ovisnost.

„Tradicionalna uloga žena u našem društvu i društveno posmatrana uloga majke ograničava ženama mogućnost za profesionalno usavršavanje. Na primjer, u slučaju da žena dobije mogućnost stručnog usavršavanja u inostranstvu neće moći iskoristiti tu mogućnost, jer se od nje očekuje da brine o djeci naročito ako su djeca manja. Društvena stigma u takvim slučajevima je veoma jaka jer će cijela okolina biti spremna da kaže da je majka radi svojih ličnih prohtjeva ostavila djecu samo da bi ona napredovala u karijeri“, objašnjava pravnica Lana Jajčević.

Stalno smanjivanje visine socijalne pomoći za različite kategorije žena pridonosi nepovoljnom socijalnom položaju žena u našem društvu. Nemogućnost naplate alimentacije nakon razvoda braka, nepostojanje programa socijalnog stanovanja za žene sa više djece, za žene žrtve nasilja i samohrane majke utiču na veoma loš socijalni položaj žena u BH društvu.

Zakon o zabrani diskriminacije u BiH

Osmomartovski marš u Banjaluci
Osmomartovski marš u Banjaluci

Iako je Zakon o zabrani diskriminacije na snazi od 2009. godine on se ne primjenjuje iz razloga što žene koje su izložene diskriminaciji, naročito u oblasti zapošljavanja i rada, nisu spremne da prijave diskriminaciju i da se upuste u komplikovane sudske postupke čiji ishod je vrlo neizvjestan. U BiH ne postoji ekonomska, politička i socijalna ravnopravnost žena i to se, prema mišljenju naših sagovornica, vidi na svakom koraku.

Prema istraživanju nevladinih organizacija, žena na listama političkih partija nema onoliko koliko je propisano Zakonom o ravnopravnosti polova BiH i Izbornim zakonom. Ako ih i ima ne zauzimaju visoka mjesta na listama, a nakon izbora veoma mali broj žena završi u parlamentima na nivou BiH.

„Vrh izbornih lista zauzimaju muškarci, a žene su tek na petom, osmom, jedanaestom mjestu, odnosno na sredini ili na kraju liste, pa iako imamo povećan broj žena koje se nalaze na listama postoji razlika između broja žena koje su se kandidovale i broja žena koje su izabrane. Kada govorimo o učešću žena u politici u BiH, uvijek se sjetim Sonje Lokar koja je rekla, da kad malo žena uđe u politiku - politika mijenja žene, a kada više žena uđe u politiku - žene mijenjaju politiku. Nažalost živimo u patrijahalnom društvu koje i dalje percipira da je politika muški posao“, objašnjava Milica Pralica.

Ona naglašava da je svaki pokušaj feminizma, emancipacije i zagovaranja rodne ravnopravnosti u našem društvu predstavljen kao udar na muškarce ili nešto loše.

„Možemo sumirati i reći da muškarci i žene u BiH nemaju jednake mogućnosti za napredovanje, jer u našoj državi bar koliko sam ja upoznata nemamo političke platforme koje bi radile na izradi politika društvene jednakosti. Stoga bi ovaj problem trebalo da prepoznamo kao veoma bitan i da pristupimo njegovom rješavanju kako bi dobili društvo jednako za sve!“, zaključuje Milica Pralica.

Ona upozorava žene da trebaju da znaju da im u ovom društvu ništa neće biti poklonjeno, a prava koja i sada imaju, vrlo lako im mogu biti oduzeta. Zato je ženska borba - neprestana borba dok se ne sruši patrijarhat kao najveći neprijatelj našeg društva.

See all News Updates of the Day

Prva pilotkinja Afromerikanka u američkoj mornarici

Poručnica Madeline Swegle prva je Afroamerikanka pilotkinja taktičkog aviona (Foto: Mornarica SAD)

Mornarica SAD je saopštila da ima svoju prvu Afroamerikanku pilotkinju borbenog aviona.

Mornarička vazduhoplovna trenažna komanda na Twitteeru je objavila je da je poručnica Madeline Swegle mornarička "prva crna žena - pilotkinja (taktičkog aviona)".

Diplomirala 2017. godine, ona je nedavno okončala svoj trening na taktičkim avionima i osvojila svoje obilježje "Zlatna krila".

Na sajtu military.com kaže se da je istraživanje koje je sprovedeno 2018. godine na osnovu podataka koje je obezbjedila mornarica, pokazalo da Afroamerikanke čine samo 1,9 odsto ukupnog broja pilota.

Swegle je dodijeljena Redhawks trenažnom 21. eskadronu u Kingsvilleu, Texas.

Košarkašica Indira Kaljo: Kako smo se izborile za hidžab u FIBA-i

Košarkašica Indira Kaljo: Izborile smo se za hidžab u FIBA-i
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:43 0:00

Njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u SAD.

Prije tri godine Indira Kaljo izborila se, s nekoliko drugih sportašica i aktivistica i aktivista, za hidžab u Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA), a sad i njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u Sjedinjenim Američkim Državama.

U rodni grad Sarajevo tokom maja i juna došla je iz SAD-a na odmor, ali i poslovno, s obzirom na to da upravlja udruženjem Global Aktivne koja za cilj ima osnaživanje djevojčica i žena, u sportu i općenito.

Bosnu i Hercegovinu napustila je početkom rata 1992. i nakon kratkog boravka u Njemačkoj, s porodicom, kao šestogodišnjakinja, izbjegla u Kaliforniju u SAD-u. U intervjuu za RSE ispričala je da je košarka iako druga sportska ljubav, ipak najveća.

"Mama je nekako odmah htjela da živimo 'američki' i upisala me na softball, košarku, plivanje… nekako američke sportove, tako je ona to vidjela. Ja sam bila bolja u plivanju, nego u košarci, ali mamina bolest i smrt su me u tome omeli. Košarka mi je upravo bila izazov jer nisam bila toliko dobra na početku, htjela sam da budem bolja i bolja i bolja", prisjetila se Indira.

Uspješno igranje omogućilo joj je stipendiju za fakultet i igranje za univerzitetski tim.

"Htjela sam igrati na WNBA (Ženska nacionalna košarkaška asocijacija SAD-a), ali na posljednjoj godini fakulteta sam se jako povrijedila i rezultati su mi bili nešto lošiji nego ranije, a potrebno je da je upravo ta 4. godina najbolja za WNBA. Poslije sam dvije sezone radila kao trenerica, ali i dalje sam željela igrati, jer bila sam mlada, tek 22 godine. Tadašnji trener mi je rekao da idem i da igram profesionalno i poslušala sam ga. Dobila sam ugovor u Irskoj, međutim nakon godinu dana nana u Sarajevu se razboljela i ja sam morala da dođem i pazim na nju, ali i da igram."

'Ti hoćeš hidžab, ali FIBA ne da'

U rodnom gradu je Indira zaigrala košarku za domaći tim Željezničar 2014. godine, za koji je navijala njena porodica. Uspješnu sezonu željela je završiti tako što će se pokriti, odnosno staviti hidžab. Nekoliko puta je trenerici to rekla, međutim podršku nije dobila.

Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav
Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav

"Trenerica mi je rekla - ti hoćeš, ali FIBA ne da. Pomislila sam tad – šta nema da da i tad nije bilo pravila o tome da je hidžab zabranjen, ali je bilo pravilo o tome da ne možemo nositi ništa šire od trake za glavu. Završila sam sezonu, jer košarka je moja ljubav, nisam htjela tako prekinuti sezonu. Zbog lošeg zdravstvenog stanja moje nana, morali smo se vratiti u Kaliforniju. I nekako me sve to, smrt mame ranije kad sam imala 13 godina i nanina bolest, osvijestilo da su neke stvari važnije od drugih. Mislim da sam tad odlučila definitivno da nosim maramu. Znala sam odmah, ja Indira Kaljo ću se morati boriti za to kao i što sam se ranije mnogo puta borila u životu", ispričala je Indira.

Borila se, kako kaže, ne samo za sebe, nego sa sve djevojke i djevojčice koje hoće da nose maramu, ali ih nešto u tome sprečava. Kontaktirala je Vijeće za američko-islamske odnose CAIR (The Council on American-Islamic Relations), najveću organizaciju za muslimane u SAD-u kako bi se posavjetovala i zatražila podršku.

Na njihov zahtjev Olimpijski komitet SAD-a je uputio pismo u kojem su objasnili da dvije djevojke, profesionalne košarkašice nose maramu i da u slučaju da trebaju igrati za SAD, ne mogu jer ih ograničava FIBA.

Pokrenuta je velika kampanja na društvenim mrežama 2014. godine i peticija na Change.org. Indira i druga košarkašica Bilqis Abdul-Qaadir ispričale su svoje priče, skupile su brojne potpise i priključili su im se brojni aktivisti koji su željeli pomoći.

FIBA je već tad najavila da će razmotriti pravilo, a nepune tri godine kasnije FIBA je definitivno, u maju 2017. godine, promijenila odluku i dozvoljeno je da košarkašice nose hidžab.

"Naprimjer, za fudbal je trebalo čak sedam godina da promijene pravilo. Mislim da je nekako u tom periodu bilo dosta više medijskih akcija i kampanja za hidžab i bilo je lakše. Međutim, ako se malo bolje pogleda, bez obzira na to što su pravila promijenjena, nema djevojaka s hidžabom koje igraju profesionalno u, da kažem, zapadnim zemljama. Ima ih tamo gdje je obaveza da se nosi hidžab, u muslimanskim zemljama, Katar, Saudijska Arabija i sl.", kazala je Indira, napominjući da je brojnim klubovima i dalje "problem" kad igračica nosi maramu.

Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.
Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.

Stvarna promjena se tek treba desiti

Kad je kasnije htjela profesionalno igrati u Turskoj srela se upravo s negodovanjem zbog marame. Rečeno je joj je da bi zbog toga mogli izgubiti sponzore.

"FIBA je promijenila pravila, super, međutim ljudi moraju više otvoriti svoj mozak, moraju razmišljati drugačije. Ako sam ja drugačija nego ti, kakve to ima veze kad ja i dalje mogu zabijati koševe kao ti, možda i bolje", kaže Indira i objašnjava koliko je zapravo teško padalo njoj da nakon borbe za hidžab ipak u stvarnosti ne vidi učinke promjene.

Nakon nekoliko odbijenica u klubovima i razočaranja, zaigrala je u Saudijskoj Arabiji, gdje se ženska košarka igra tek nekoliko godina. Ispričala je da je iskustvo bilo zanimljivo, ali da ipak nije pronašla sebe u toj vrsti igre i da je joj je nedostajao "američki način" košarke.

"Nagovaraju me da opet pokušam u WNBA, ali teško se vratiti u pravu formu. Razmišljam mogu li to sad, imam li snage… da opet dođem na taj nivo. I onda strah da mi opet neko kaže nešto u vezi s maramom. Vidjet ćemo šta će biti", kazala je Indira.

Životna priča na TV ekranu?

Priču o Indiri vidjela je i Polly Cole, scenaristica, koja s ekipom planira snimanje dokumentarne serije o djevojkama koje su na putu do svoga cilja imale neke prepreke, ali su ih uspješno savladale.

"Pozvala me i pitala me želim li sudjelovati u nastanku tog projekta koji bi se trebao zvati 'Girls can do that'. Ideja je da pokaže više priča djevojaka kojima je neko rekao da nešto ne mogu jer su žene, jer su pokrivene, jer su ovakve ili onakve… ali su one pokazale da mogu sve. Prvo je bila ideja da to budu samo sportašice, ali onda smo vidjeli da treba proširiti na sve žene", ispričala je Indira.

Za RSE je ispričala i bi seriju mogla produkcijski podržati i neka značajna imena iz svijeta košarke, ali da je o tome još uvijek rano govoriti.

Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.
Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.

Najteži trenuci

Podrška koju je imala u SAD-u kad je riječ o marami jako joj je nedostajala u rodnoj zemlji. Ispričala je da je svojevremeno dobila poziv da igra za reprezentaciju BiH, ali i za B tim SAD-a.

"U bh. reprezentaciji u tom vremenu bila je jedna žena s kojom sam razgovarala. Rekla sam joj, prije nego sam stavila hidžab, da želim igrati za svoju zemlju iako ne živim tu, želim svoje vještine da pokažem u BiH. Međutim, kad sam se pokrila, ta ista žena me pitala: 'Pa, Indira, šta ćemo mi s tom tvojom maramom?'.

"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."
"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."

Rekla mi je da ne mogu igrati za BiH pokrivena. Pogodilo me to jer je to moja rodna zemlja. U SAD-u su me pitali želim li igrati za B tim, i tad me je trener pitao mogu li ja igrati bez marame, a poslije staviti kad završim… To me nije toliko pogodilo, više mi je bilo smiješno, jer je riječ o neznanju", prisjetila se Indira.

Govorila je i o iskustvu života u Saudijskoj Arabiji, gdje je svjedočila velikim promjenama za žene.

"Ženama je dozvoljeno da voze, mnogo toga se promijenilo, za 180 stepeni, reklo bi se. Žene sad mogu da se bave sportom bez problema. Osjetila sam te promjene tamo, vidjela sam svojim očima te stvari. Žene su tamo košarki igrale godinama u ilegali, skriveno i onda kad su dozvolili, odjednom imate spreman tim, preko noći.

Morate razumjeti i da tamo živi mnogo žena koje su se obrazovale vani, koje govore savršeni engleski jezik. U Džedi, gdje sam ja živjela, na momente mi je bilo kao da sam u Los Angelesu. Dosta je slobodnije sve tu, žene imaju sve slobode. Naravno, govorim o mjestu gdje sam ja živjela, znam da postoje dijelovi zemlje gdje je dosta konzervativno i dalje", kazala je Indira.

Muslimanke poput Indire nerijetko se susreću s osudama konzervativnih muslimana koji smatraju da je pogrešno to što one rade. Košarkašica je osjetila takve kritike, ali nisu je pretjerano zanimale, kaže.

"Bilo je toga, ali ne strašno, očekivala sam mnogo više. Postoje dvije strane za svaku priču, pitali su me je li zaista dozvoljeno u islamu da igraš pred muškarcima… Da li dajem pravi primjer i sl.

"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."
"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."

Uvijek kažem, meni je dao Allah košarku kroz najteže trenutke i Bog daje svakome nešto što treba da preživi. Ja osjećam da je meni dao košarku. Ako neko misli da je to haram, ok, ali ja osjećam da nije i neću to ostaviti. Reći ću svakako da sam ipak dobila mnogo više pozitivnih komentara", kaže Indira.

Dosta žena joj se i danas obraća i u BiH i šire i traži savjete kad je riječ o marami. Indira kaže da je ključ prave promjene u tome da se prestanemo čuditi što neko nosi maramu i radi bilo što.

"Hajde da bude normalno, isto kao što je normalno što nisi pokrivena, da bude normalno i što jesi. Ja sam ista Indira, i otkrivena i pokrivena i jednako pogađam koš", poručuje.

Prava promjena uslijedit će, smatra Indira, kad ne bude neobično da djevojčica, djevojka ili žena, bilo koja, može bilo šta i bilo gdje.

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:35 0:00

Zahtjevi da Biden za potpredsjedničkog kandidata izabere Afroamerikanku

Zahtjevi da Biden za potpredsjedničkog kandidata izabere Afroamerikanku
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:34 0:00

SAD: Katarina i Rašeljka inspirirale više od 1.000 osoba da pomognu drugima

SAD: Katarina i Rašeljka inspirirale više od 1.000 osoba da pomognu drugima
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:22 0:00

Učitajte još

XS
SM
MD
LG