Linkovi

Ženska strana

Šta je Osmi mart ženama?

Sa Osmomartovskog marša u Sarajevu, fotoarhiv

Osmi mart u BiH već davno se pretvorio u pomodni praznik, lišen ideje zbog koje se zapravo proslavlja, borbe za prava radnica.

Osmi je mart, Međunarodni dan žena. Na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine vidljivo je da je praznik. Žene užurbano hitaju kući sa cvijećem u rukama.

Za žene zaposlene u Kantonu Sarajevo premijer Edin Forto je zatražio neradni dan, ali ne i za one u realnom sektoru. One u realnom sektoru rade. Baš kao i žene koje promrzle na ulici prodaju cvijeće ili one u trgovinama u kojima je nesnosna gužva, jer svi kupuju poklone za Dan žena.

Osmi mart u BiH već davno se pretvorio u pomodni praznik, lišen ideje zbog koje se zapravo proslavlja, borbe za prava radnica, koje se ostatak godine suočavaju sa mobingom, diskriminacijom na radnom mjestu, verbalnim i seksualnim nasiljem i ugnjetavanjem.

Radnice u Bosni i Hercegovini, naročito one u realnom sektoru, i ove su godine praznik su dočekale sa nagomilanim problemima od onog da se 40-satna radna sedmica, propisana Zakonom o radu ne poštuje, da im je prekovremeni rad neplaćen, te da nema regulisanog porodiljskog statusa.

"Još jedan od velikih problema radnica u tom sektoru je i slobodni dani i godišnji odmor. Zakon je to regulisao i to je minimalno 20 dana regulisao, ali žene dobiju jedva deset dana. Odnos prema porodiljama je također problematičan u realnom sektoru. Od 1999 godine porodiljsko bolovanje iz zdravstvenog osiguranja je prešlo u socijalnu zaštitu. Zamislite žene porodilje dobijaju socijalnu pomoć. To je strašno. Tu je velika razlika između žena radnica u realnom i u javnom sektoru u kojem je to jako dobro regulisano", kaže Suada Karić, predsjednica sekcije žena Sindikata srednjeg obrazovanja nauke i kulture Kantona Sarajevo.

Infografika - Nasilje nad ženama: Žrtve bez podrške, počinioci bez kazne

​Problema je mnogo i za žene zaposlene u javnom sektoru, rečeno je tokom razgovora koji su na temu "Radnice nekad i sad", organizovali Fondacija Friedrich Ebert u BiH i Sarajevski otvoreni centar.

"Žene radnice u javnom sektoru obrazovanje, kultura, uprava, kao da ne trebaju da imaju pravo glasa, jer imaju radno vrijeme koje je fiksno, imaju sigurnu i redovnu plaću i dodatke na plaću. A šta se krije iza svega toga? Da li te radnice imaju problema? Mnogo. Ono sa čim je suočena žena u javnom sektoru je mobing, ugrožavanje njenog dostojanstva, njenog integriteta kao osobe", kaže Karić.

Iako Zakon o radu definiše i mobing i ugrožavanje dostojanstva na radnom mjestu, zbog straha od gubitka radnog mjesta i činjenice da se osjećaju nezaštićeno, rijetke su žene koje o ovim problemima govore. Suada Karić vjeruje da je zbog svega toga potrebno prije svega govoriti o osnaživanju žena kako bi javno govorile o problemima na poslu.

Lejla Gačanica, pravnica koja se bavi istraživačkim radom, tokom prošle godine radila je istraživanje koje se bavi diskriminacijom žena na tržištu rada.

Ona kaže da je stopa zaposlenosti dvostruko veća kada su u pitanju muškarci, no i da se njihova radna prava krše jednako kao i kod žena. Kada je riječ o ženama radnicama posljednji podatak iz njenog istraživanja je da nema prijava za rodno zasnovanu diskriminaciju.

"To je rezultat mnogih faktora, najviše straha ne samo za radno mjesto, već i straha od reakcije sredine, straha od toga da se više nikada neće naći zaposlenje, a zapravo i vrlo niskog povjerenja kako u sindikate tako i u institucije koje bi trebalo da pruže zaštitu radnicima i radnicama", navodi ona.

Rad u sivoj ekonomiji je nešto što najviše obilježava naročito višestruko marginalizirane žene, poput Romkinja, LGBT žena, povratnica, samohranih majki.

"Rad u sivoj zoni nije njihov izbor, takav rad poznatiji kao rad na crno, je nerijetko jedina opcija koja se nudi ovim ženama. S druge strane imamo još nekoliko segmenata koji prave dugotrajnu posljedicu o kojoj još nismo ni počeli da razmišljamo, poput razlika u penzijama i zapravo na koji ćemo način uopšte govoriti o penzijama kada su radnice u pitanju. Imamo onda razlike u platama, stereotipe o muškim i ženskim zanimanjima vrlo prisutne i ugovore o radu na određeno vrijeme koji su postali legalan način za otpuštanje i zloupotrebu radničkih prava", kaže Gačanica.

Gačanica postavlja pitanje čija su zapravo radnička prava i odgovara: "Rekla bih da su radnička prava naprosto otuđena od radnika".

"Radnici ih ne prepoznaju kao svoja. Ona su jedan normativ koji je propisan zakonom, koji postoji kao apstraktni pojam i koji se nerijetko tumači kao ostatak prošlosti", dodaje Lejla Gačanica.

Osmi mart vezuje se za početke industrijalizacije i 1857. godinu, kada su se tekstilne radnice u Njujorku organizovale da bi skrenule pažnju na loše uslove rada i niske plate. Policija je razbila njihove demonstracije, ali je to rezultiralo osnivanjem prvog sindikata radnica.

Protesti 8. marta su se događali i narednih decenija, a najmasovniji i najpoznatiji je bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo Njujorkom tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.

Upravo kroz primjer tekstilnih radnica u BiH Lejla Gačanica pravi poređenje statusa radnica nekada i sada u BiH.

"Radno mjesto nekada nije bilo samo mjesto na kojem se zarađuje plata. Ono je bilo bitno i sa društvenog aspekta, predstavljalo je dio identiteta i društvenu ulogu i cijeli jedan život se odvijao u tvornicama", objašnjava ona i kao primjer navodi najuspješniju fabriku tadašnjeg vremena u toj grani industrije.

Riječ je o fabrici Sana iz tadašnjeg Bosanskog Novog, danas Novog Grada. Bio je to veliki prozvodni kombinat sa nizom pogona i više od 4.000 radnika. Ova, kao i brojne druge fabrike u kojima su prije rata radile žene danas zarasta u korov.

Žene Bosne i Hercegovine organizovale su prvi masovni javni skup 8. marta 1913. godine, na Međunarodni dan žena. Taj skup se pretvorio u protestni skup na kojem su okupljene zahtijevale, prije svega, ekonomsko i političko oslobađanje žena.

Bosna i Hercegovina ima istoriju ženskih pobuna i štrajkova kaže Besima Borić, osnivačica je i dugogodišnja predsjednica Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP-a BiH.

"Pomenuću samo prvi štrajk koji su organizovale žene u tvornici Ćilima u Sarajevu, kada su se pobunile protiv niskih nadnica. Izdržale su mjesec i po dana, uspjele su čak da im se plata poveća 20 posto. Više od 50 njih je završilo u zatvoru, kazna im je bila tri dana zatvora. Navodim ovaj primjer, ima sigurno i boljih, zbog toga što su se te žene neorganizirane, bez ikakvih sindikalnih organizacija jednostavno pobunile jer su bile strašno eksploatisane, jako slabo plaćene i izdržale su sve torture i ostale kod svog stava", podsjeća Borić na prvi štrajk koje su organizovale žene u BIH početkom 20. vijeka.

Ujedinjene nacije su 1977. godine donijeli rezoluciju o redovnom obilježavanju 8. marta kao Međunarodnog dana žena.

See all News Updates of the Day

Košarkašica Indira Kaljo: Kako smo se izborile za hidžab u FIBA-i

Priča o Indiri Kaljo bit će ekranizirana u Sjedinjenim Američkim Državama

Njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u SAD.

Prije tri godine Indira Kaljo izborila se, s nekoliko drugih sportašica i aktivistica i aktivista, za hidžab u Međunarodnoj košarkaškoj federaciji (FIBA), a sad i njena životna priča služi kao jedan od primjera da "djevojka sve može" u dokumentarnoj seriji koja uskoro treba početi sa snimanjem u Sjedinjenim Američkim Državama.

U rodni grad Sarajevo tokom maja i juna došla je iz SAD-a na odmor, ali i poslovno, s obzirom na to da upravlja udruženjem Global Aktivne koja za cilj ima osnaživanje djevojčica i žena, u sportu i općenito.

Bosnu i Hercegovinu napustila je početkom rata 1992. i nakon kratkog boravka u Njemačkoj, s porodicom, kao šestogodišnjakinja, izbjegla u Kaliforniju u SAD-u. U intervjuu za RSE ispričala je da je košarka iako druga sportska ljubav, ipak najveća.

"Mama je nekako odmah htjela da živimo 'američki' i upisala me na softball, košarku, plivanje… nekako američke sportove, tako je ona to vidjela. Ja sam bila bolja u plivanju, nego u košarci, ali mamina bolest i smrt su me u tome omeli. Košarka mi je upravo bila izazov jer nisam bila toliko dobra na početku, htjela sam da budem bolja i bolja i bolja", prisjetila se Indira.

Uspješno igranje omogućilo joj je stipendiju za fakultet i igranje za univerzitetski tim.

"Htjela sam igrati na WNBA (Ženska nacionalna košarkaška asocijacija SAD-a), ali na posljednjoj godini fakulteta sam se jako povrijedila i rezultati su mi bili nešto lošiji nego ranije, a potrebno je da je upravo ta 4. godina najbolja za WNBA. Poslije sam dvije sezone radila kao trenerica, ali i dalje sam željela igrati, jer bila sam mlada, tek 22 godine. Tadašnji trener mi je rekao da idem i da igram profesionalno i poslušala sam ga. Dobila sam ugovor u Irskoj, međutim nakon godinu dana nana u Sarajevu se razboljela i ja sam morala da dođem i pazim na nju, ali i da igram."

'Ti hoćeš hidžab, ali FIBA ne da'

U rodnom gradu je Indira zaigrala košarku za domaći tim Željezničar 2014. godine, za koji je navijala njena porodica. Uspješnu sezonu željela je završiti tako što će se pokriti, odnosno staviti hidžab. Nekoliko puta je trenerici to rekla, međutim podršku nije dobila.

Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav
Rođena Sarajka u SAD je izbjegla kad je imala nepunih šest godina. Košarka joj je, kaže, druga, ali najveća sportska ljubav

"Trenerica mi je rekla - ti hoćeš, ali FIBA ne da. Pomislila sam tad – šta nema da da i tad nije bilo pravila o tome da je hidžab zabranjen, ali je bilo pravilo o tome da ne možemo nositi ništa šire od trake za glavu. Završila sam sezonu, jer košarka je moja ljubav, nisam htjela tako prekinuti sezonu. Zbog lošeg zdravstvenog stanja moje nana, morali smo se vratiti u Kaliforniju. I nekako me sve to, smrt mame ranije kad sam imala 13 godina i nanina bolest, osvijestilo da su neke stvari važnije od drugih. Mislim da sam tad odlučila definitivno da nosim maramu. Znala sam odmah, ja Indira Kaljo ću se morati boriti za to kao i što sam se ranije mnogo puta borila u životu", ispričala je Indira.

Borila se, kako kaže, ne samo za sebe, nego sa sve djevojke i djevojčice koje hoće da nose maramu, ali ih nešto u tome sprečava. Kontaktirala je Vijeće za američko-islamske odnose CAIR (The Council on American-Islamic Relations), najveću organizaciju za muslimane u SAD-u kako bi se posavjetovala i zatražila podršku.

Na njihov zahtjev Olimpijski komitet SAD-a je uputio pismo u kojem su objasnili da dvije djevojke, profesionalne košarkašice nose maramu i da u slučaju da trebaju igrati za SAD, ne mogu jer ih ograničava FIBA.

Pokrenuta je velika kampanja na društvenim mrežama 2014. godine i peticija na Change.org. Indira i druga košarkašica Bilqis Abdul-Qaadir ispričale su svoje priče, skupile su brojne potpise i priključili su im se brojni aktivisti koji su željeli pomoći.

FIBA je već tad najavila da će razmotriti pravilo, a nepune tri godine kasnije FIBA je definitivno, u maju 2017. godine, promijenila odluku i dozvoljeno je da košarkašice nose hidžab.

"Naprimjer, za fudbal je trebalo čak sedam godina da promijene pravilo. Mislim da je nekako u tom periodu bilo dosta više medijskih akcija i kampanja za hidžab i bilo je lakše. Međutim, ako se malo bolje pogleda, bez obzira na to što su pravila promijenjena, nema djevojaka s hidžabom koje igraju profesionalno u, da kažem, zapadnim zemljama. Ima ih tamo gdje je obaveza da se nosi hidžab, u muslimanskim zemljama, Katar, Saudijska Arabija i sl.", kazala je Indira, napominjući da je brojnim klubovima i dalje "problem" kad igračica nosi maramu.

Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.
Zbog marame više puta nije dobila ugovor s klubom.

Stvarna promjena se tek treba desiti

Kad je kasnije htjela profesionalno igrati u Turskoj srela se upravo s negodovanjem zbog marame. Rečeno je joj je da bi zbog toga mogli izgubiti sponzore.

"FIBA je promijenila pravila, super, međutim ljudi moraju više otvoriti svoj mozak, moraju razmišljati drugačije. Ako sam ja drugačija nego ti, kakve to ima veze kad ja i dalje mogu zabijati koševe kao ti, možda i bolje", kaže Indira i objašnjava koliko je zapravo teško padalo njoj da nakon borbe za hidžab ipak u stvarnosti ne vidi učinke promjene.

Nakon nekoliko odbijenica u klubovima i razočaranja, zaigrala je u Saudijskoj Arabiji, gdje se ženska košarka igra tek nekoliko godina. Ispričala je da je iskustvo bilo zanimljivo, ali da ipak nije pronašla sebe u toj vrsti igre i da je joj je nedostajao "američki način" košarke.

"Nagovaraju me da opet pokušam u WNBA, ali teško se vratiti u pravu formu. Razmišljam mogu li to sad, imam li snage… da opet dođem na taj nivo. I onda strah da mi opet neko kaže nešto u vezi s maramom. Vidjet ćemo šta će biti", kazala je Indira.

Životna priča na TV ekranu?

Priču o Indiri vidjela je i Polly Cole, scenaristica, koja s ekipom planira snimanje dokumentarne serije o djevojkama koje su na putu do svoga cilja imale neke prepreke, ali su ih uspješno savladale.

"Pozvala me i pitala me želim li sudjelovati u nastanku tog projekta koji bi se trebao zvati 'Girls can do that'. Ideja je da pokaže više priča djevojaka kojima je neko rekao da nešto ne mogu jer su žene, jer su pokrivene, jer su ovakve ili onakve… ali su one pokazale da mogu sve. Prvo je bila ideja da to budu samo sportašice, ali onda smo vidjeli da treba proširiti na sve žene", ispričala je Indira.

Za RSE je ispričala i bi seriju mogla produkcijski podržati i neka značajna imena iz svijeta košarke, ali da je o tome još uvijek rano govoriti.

Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.
Indirina životna i sportska priča kao ideja za dokumentarnu seriju u SAD-u.

Najteži trenuci

Podrška koju je imala u SAD-u kad je riječ o marami jako joj je nedostajala u rodnoj zemlji. Ispričala je da je svojevremeno dobila poziv da igra za reprezentaciju BiH, ali i za B tim SAD-a.

"U bh. reprezentaciji u tom vremenu bila je jedna žena s kojom sam razgovarala. Rekla sam joj, prije nego sam stavila hidžab, da želim igrati za svoju zemlju iako ne živim tu, želim svoje vještine da pokažem u BiH. Međutim, kad sam se pokrila, ta ista žena me pitala: 'Pa, Indira, šta ćemo mi s tom tvojom maramom?'.

"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."
"Košarka u Saudijskoj Arabiji je mlada i drugačija. Dok sam igrala tamo, nedostajala mi je američka košarka."

Rekla mi je da ne mogu igrati za BiH pokrivena. Pogodilo me to jer je to moja rodna zemlja. U SAD-u su me pitali želim li igrati za B tim, i tad me je trener pitao mogu li ja igrati bez marame, a poslije staviti kad završim… To me nije toliko pogodilo, više mi je bilo smiješno, jer je riječ o neznanju", prisjetila se Indira.

Govorila je i o iskustvu života u Saudijskoj Arabiji, gdje je svjedočila velikim promjenama za žene.

"Ženama je dozvoljeno da voze, mnogo toga se promijenilo, za 180 stepeni, reklo bi se. Žene sad mogu da se bave sportom bez problema. Osjetila sam te promjene tamo, vidjela sam svojim očima te stvari. Žene su tamo košarki igrale godinama u ilegali, skriveno i onda kad su dozvolili, odjednom imate spreman tim, preko noći.

Morate razumjeti i da tamo živi mnogo žena koje su se obrazovale vani, koje govore savršeni engleski jezik. U Džedi, gdje sam ja živjela, na momente mi je bilo kao da sam u Los Angelesu. Dosta je slobodnije sve tu, žene imaju sve slobode. Naravno, govorim o mjestu gdje sam ja živjela, znam da postoje dijelovi zemlje gdje je dosta konzervativno i dalje", kazala je Indira.

Muslimanke poput Indire nerijetko se susreću s osudama konzervativnih muslimana koji smatraju da je pogrešno to što one rade. Košarkašica je osjetila takve kritike, ali nisu je pretjerano zanimale, kaže.

"Bilo je toga, ali ne strašno, očekivala sam mnogo više. Postoje dvije strane za svaku priču, pitali su me je li zaista dozvoljeno u islamu da igraš pred muškarcima… Da li dajem pravi primjer i sl.

"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."
"Ja sam ista i s maramom i bez nje. Jednako zabijam koševe."

Uvijek kažem, meni je dao Allah košarku kroz najteže trenutke i Bog daje svakome nešto što treba da preživi. Ja osjećam da je meni dao košarku. Ako neko misli da je to haram, ok, ali ja osjećam da nije i neću to ostaviti. Reći ću svakako da sam ipak dobila mnogo više pozitivnih komentara", kaže Indira.

Dosta žena joj se i danas obraća i u BiH i šire i traži savjete kad je riječ o marami. Indira kaže da je ključ prave promjene u tome da se prestanemo čuditi što neko nosi maramu i radi bilo što.

"Hajde da bude normalno, isto kao što je normalno što nisi pokrivena, da bude normalno i što jesi. Ja sam ista Indira, i otkrivena i pokrivena i jednako pogađam koš", poručuje.

Prava promjena uslijedit će, smatra Indira, kad ne bude neobično da djevojčica, djevojka ili žena, bilo koja, može bilo šta i bilo gdje.

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu

Albright: Zabrinuta sam za ulogu SAD u svijetu
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:35 0:00

Zahtjevi da Biden za potpredsjedničkog kandidata izabere Afroamerikanku

Zahtjevi da Biden za potpredsjedničkog kandidata izabere Afroamerikanku
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:34 0:00

SAD: Katarina i Rašeljka inspirirale više od 1.000 osoba da pomognu drugima

SAD: Katarina i Rašeljka inspirirale više od 1.000 osoba da pomognu drugima
please wait

No media source currently available

0:00 0:04:22 0:00

Heroji rata protiv virusa: Jovanka, vozačica kamiona

Jovanka Mišurić

Život bh. vozača kamiona u vrijeme pandemije može se opisati u tri riječi - kamion, put, izolacija. Radni dan na cesti nekad traje i do 35 sati, a iako su neispavani, iscrpljeni i odvojeni od porodice na posao se ne žale. Najviše im, kako kažu, smeta diskriminacija kojoj su izloženi u svom okruženju.

Jovanka Mišurić jedna je od rijetkih žena u BiH kojima je životna profesija vožnja kamiona. Ovaj posao radi četiri godine i stalno je na relaciji Austrija, Njemačka, Belgija, Holandija, Mađarska, Slovačka, Češka,Slovenija i Hrvatska.

Zaista sam zavoljela ovaj posao i radim ga prvenstveno iz ljubavi. Međutim, počela sam da ga radim, jer mi je dosadilo da zarađujem 500 do 600 maraka mjesečno koliko iznosi prosječna plata u BiH. Sada mogu da zaradim mnogo više.
Jovanka Mišurić

Njen radni dan u normalnim uslovima traje i do 15 sati, ali tokom pandemije na putu je znala provesti i do 35 sati. Kako kaže, nakon ukidanja odluke da kroz Hrvatsku prolaze u konvojima uz policijsku pratnju, bh. vozačima kamiona je sada mnogo lakše da obavljaju svoj posao.

“Satima smo prelazili granicu, čekali da se konvoj formira i prolazili kroz Hrvatsku za koju nam inače treba 3-4 sata. Mjere opreza moraju postojati, ali zbog tih zadržavanja ljudi su bili totalno iscrpljeni, nenaspavani i nervozni. Sada mnogo manje čekamo”, objašnjava ona.

Kada konačno stignu u BiH, vozači kamiona dužni su da se jave epidemiologu, nakon čega dobijaju rješenje o kućnoj izolaciji.

“Kad završimo sa istovarom robe idemo u kućnu izolaciju i tu ostajemo sve do ponovnog odlaska na utovar odnosno do ponovnog kretanja na put. Bukvalno živimo na toj relaciji”, kaže Jovanka, koja je tokom boravka u kućnoj izolaciji iz mjera predostrožnosti odvojena od porodice.“Poštujem sve mjere maksimalno i dok ovo bude trajalo nema šanse da se viđamo. Imamo internet, društvene mreže, pa se za sada samo gledamo preko kamere”, kaže ona.

Nakon kućne izolacije Jovanka ponovo kreće na put i vrijeme provodi sama u kabini kamiona. Kaže da joj to ne smeta i da joj nije teško da radi svoj posao u novim okolnostima, ali najteže se nosi s diskriminacijom kojoj su izloženi vozači kamiona u BiH. Na mnogim marketima posebno su istaknuta obavještenja koja se odnose na zabranu ulaska vozačima kamiona, a često su suočeni s verbalnim napadima i negativnim reakcijama u najbližem okruženju.

“Bježe ljudi od nas kao da smo kliconoše. Neke od kolega su vraćali sa auto-praona samo zato što su vozači kamiona. Na tri pumpe sam pokušavala da kupim flašu vode, čim vide da sam izašla iz kamiona, radnici pumpe izađu i kažu mi da pumpa ne radi. U ostalim zemljama ljudi funkcionišu normalno, ali uz pojačane mjere opreza, sa maskama, rukavicama, radi se dezinfekcija ruku i poštuje distanca između ljudi. Samo kod nas su vozači kamiona posebno obilježeni”, priča Jovanka, koja je i u komšiluku doživjela neprijatnu situaciju.

A police officer talks to a truck driver who left a ferry arriving from Italy to Split, Croatia, March 11, 2020. REUTERS/Antonio Bronic
A police officer talks to a truck driver who left a ferry arriving from Italy to Split, Croatia, March 11, 2020. REUTERS/Antonio Bronic

“Po povratku sa puta, otišla sam u kućnu izolaciju, međutim, na ulazu u zgradu komšinica me vidjela i prijavila policiji. Vjerujem da nije znala da imam rješenje da se mogu kretati od firme do stana i obrnuto, ali najviše su me zaboljele njene riječi: ‘Ona je bolesna, ona je vozač, vodite je odavde’”, priča Jovanka svoje iskustvo.

Ona kaže da nije jednostavno tako često putovati kroz zemlje pogođene pandemijom, ali da je roba koju vozači kamiona dostavljaju u uslovima krize neophodna kako bi se život građana odvijao koliko-toliko normalno.

“Mi moramo na put, jer je važno da prevezemo i isporučimo robu. Mislim da oni koji ne moraju da izlaze, treba da ostanu u kući. Moramo da pazimo na sebe, ali i na svoje najbliže”, ističe Jovanka.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG