Linkovi

Ženska strana

Čarobnice nauke: Barbara McClintock, Vera Rubin i Rachel Carlson

Američke žene u nauci

Marie Curie je postala arhetip naučnice, ali, vrlo često zaboravljamo niz drugih žena koje su uradile fantastične stvari za nauku i napredak ljudskog roda. Od Hipatije preko Sophie Brahe, Ade Lovelace, do prošlogodišnje dobitnice Nobelove nagrade iz hemije, Frances Arnold, istorija bilježi niz Wonder Women. Na današnji dan, upoznajmo se sa djelićima života i značajem nekoliko američkih naučnica, slaveći uspjehe žena širom svijeta u borbi za ravnopravnost, ne samo u nauci, nego i u svim drugim oblastima ljudskog djelovanja.

Barbara McClintock (1902. - 1992.): „skočigeni“

Barbara je otkrila nešto što još nije dio naših srednjoškolskih kurikuluma, a u vrijeme kada je to otkrila, saznanje da postoje dijelovi genoma koji mogu „skakati“ bila je toliko šokantno da je morala obustaviti istraživanja, zbog skepticizma akademske zajednice prema njenim rezultatima.

O čemu se radi? Mi zamišljamo genom tj. sav genetički materijal u našim ćelijama, kao nešto manje-više statično, jednom kada na lutriji spajanja spolnih stanica dobijemo set gena. Geni su raspoređeni linearno i ne bi se trebali premještati.

Međutim, onda 50-tih godina prošlog stoljeća McClintock uviđa kako neki geni mogu uskočiti na neko mjesto u genomu i tako stvoriti jednu novu kombinaciju, osobinu koja će se ispoljiti na organizmu. Ove mobilne genetičke elemente ćemo poslije nazvati transposoni ili „jumping-genes“. Možda bi najsimpatičniji prevod za ovu pojavu na naš jezik bio „skočigeni“.

Međutim, genetička naučna misao je tek dvadesetak godina nakon ovog otkrića počela razumijevati Barbaru McClintock i transposone. Do tog trenutka, Barbari su uskraćivani javni nastupi i njenom radu nije pridavano previše pažnje.

Ipak, ova malena žena je bila dovoljno jakog duha da ne odustane, nego se dalje posveti izučavanju „skočigena“ te da u inat poživi dovoljno dugo da primi Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju 1983.

Mala remarka o radu Barbare McClintock je da njen rad nije mogao biti „američkiji“: osim što dolazi iz porodice prvih doseljenika sa Mayflowera, transposone je otkrila na kukuruzu. Cijeli njen rad je bio praktično vezan za ovu biljku Novog svijeta i ideja za istraživanje te hipoteze o postojanju mobilnih genetičkih elemenata su joj došle proučavajući kukuruz.

McClintock je učinila ovu biljku, naučnog naziva Zea mays, vrlo bitnim objektom genetičkih istraživanja. Da stvar bude još više cool, McClintock je gene kukuruza važne sa traslokaciju nazvala Ac (aktivator) i Ds (disocijator) tj. Ac/Ds, što zvuči skoro kao AC/DC.

Osim Nobelove nagrade, Barbara je još prije toga postala nositeljica Nacionalne medalje nauke 1970. te Medalje Thomasa Hunta Morgana.

Vera Rubin (1928. – 2016.): 100 nijansi tamne materije

Glavnina rada Vere Rubin bila je vezana za istraživanje rotacije galaksija. Ona se naslonila na istraživanja švicarskog astronoma Fritza Zwickyja i zaključila kako je Zwicky zaista bio u pravu kada je govorio da se galaksije ne rotiraju onako kako bismo predvidjeli računajući rotaciju i brzinu prema masi galaksija.

Rubin je pružila podatke o tome kako spiralne galaksije rotiraju toliko brzo da bi se trebale „raspršiti“, ali to se ne događa. Ako je gravitacija ono što galaksije drži zajedno, to bi značilo da postoji još nešto, velika količina neke nevidljive materije, koja drži galaksije „u komadu“ jer gravitacija iz mase koju sada možemo detektovati, nije dovoljna za to.

Sve to je dovelo do stvaranje hipoteze kako postoji neki "višak mase" u kosmosu koji mijenja proračun i taj višak mase su naučnici nazvali "tamna materija" (eng. dark matter“). Do danas, nije potvrđeno da li tamna materija postoji jer ju je teško detektovati, kako direktno, tako i indirektno. Ipak, doprinos Rubin u istraživanju rotacije galaksija je neizmjeran i velika je nepravda što nije dobila Nobelovu nagradu.

Neki bi rekli da Rubin nije ni mogla dobiti ovu nagradu jer nismo potvrdili postojanje tamne materije, međutim, ona nije ni morala dobiti nagradu za ovo, nego upravo za istraživanje rotacije galaksija.

Rubin je jako željela studirati astronomiju na Princetonu, ali, koliko god to nevjerovatno zvučalo, ovaj prestižni univerzitet nije dozvoljavao ženama upis na diplomski program astronomije. Rubin zato bira Univerzitet Cornell, a potom odlazi i na doktorski studij na Univerzitet Georgetown. Za skoro sve to vrijeme radi, pomaže porodicu i odgaja 4 djece, uz pomoć supruga.

Aktivno se bavila promocijom žena u nauci i ohrabrivala djevojke da postanu naučnice. Pokazala je kako naučni rad nije definiran spolom i rodom, ali je znala i reći „...moji brojevi znače mnogo više nego moje moje ime. Ako astronomi budu koristili moje podatke i u budućnosti, to bi mi bila najveća pohvala“.

Rachel Carlson (1907. – 1964.): ne čuje se pjesma ptica

Kada pomislimo na Rachel Carlson, svako ko je čitao njena djela, poput „Pod morskim vjetrom („Under the Sea Wind“) ili, još poznatiju „Nijemo proljeće“ („Silent Spring“), ne može a da se ne zapita kako neko istovremeno može biti i tako dobar naučnik, ali i vrstan pisac te aktivist i lobista. Jer Rachel je bila upravo to: bavila se marinskom biologijom i ekologijom, a u svojim knjigama je naučno-popularnim i veoma lakim jezikom objašnjavala problematiku uništavanja okoliša i skretala pažnju javnosti na degradaciju i zagađenje ekosistema.

Kada je 1962. izašla njena knjiga „Nijemo proljeće“, Carlsonova nije ni mogla sanjati kakav će biti utjecaj ove knjiga. U njoj, Carlsonova skreće pažnju javnosti na sintetičke pesticide, posebno DDT, koji su se u to vrijeme počeli masovno koristiti, kao glavne krivce za smanjenje broja insekata i ptica. Ona je ovdje objasnila da su pesticidi koji su se tada koristili u poljoprivredi izazivali mutacije te da svakodnevni kontakt sa ovim tvarima, putem vode, zemljišta i hrane predstavlja opasnost po sav živi svijet i napose, po čovjeka.

Ona se osvrće i na problem bioakumulacije toksičnih materija u živim organizmima i u lancima ishrane, pri čemu najviši članovi u piramidi ishrane – veliki predatori i čovjek – unose u organizam i najveće koncentracije toksičnih tvari. To sve ima dalekosežne posljedice – ljuske jaja ptica postaju tanje i mladi se ne mogu izleći, javljaju se sterilitet i maligna oboljenje. Također, predvidjela je i stvaranje rezistencije na pesticide kao realnu opasnost, čak i ako ove tvari nemaju negativan utjecaj na okoliš.

Rachel Carlson je prva upozorila na globalne razmjere čovjekovog uticaja na živi svijet i njen rad će utemeljiti pokret zaštitara okoliša, ali i udariti temelje američkoj Agenciji za zaštitu životne sredine (US Environmental Protection Agency – EPA), koja će postati uzor i za osnivanje sličnih državnih agencija u drugim zemljama.

2012. godine, na 50-tu godišnjicu izdavanja knjige, izvedena je premijera simfonijske poeme „Nijemo proljeće“ američkog kompozitora Stevena Stuckyja u znak sjećanja na ovu vrsne naučnicu.

Sve tri žene su bile pioniri svojih oblasti i sve tri su se suočile sa nerazumijevanjem, nepriznavanjem njihovih rezultata i zaključaka, ali su ostale ustrajne u argumentiranju svojih hipoteza na naučan način – potkrepljujući svoje nalaze novim, još robusnijim podacima. Sve tri su također utjecale na promjenu percepcije žena u nauci – kao jednako sposobnih, visprenih i jednako vrijednih članova akademske zajednice.

See all News Updates of the Day

Završeno 16 dana kampanje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama

Završeno 16 dana kampanje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:41 0:00

Žene koje su doprinijele razvoju Banjaluke nepravedno zaboravljene

Dragana Dardić izvršna direktorica HPBL

Bh. umjetnica za koju je slavni Richard Strauss rekao da je čekao cijeli život, prva diplomirana inženjerka u Njemačkom carstvu, prve bh. doktorice i borkinje za ljudska i ženska prava krajem 19. vijeka, samo su neki od primjera žena koje su ostavile neizbrisiv trag u Banjaluci, a koje su većinom zaboravljene.

Ukoliko prošetate Banjalukom primijetićete mnoštvo spomen bista posvećenih uglednim muškarcima - od Svetislava Tise Milosavljevića, Puškina, Njegoša, pa sve do ruskog cara Nikolaja Drugog. Žene kao da nisu živjele, radile i stvarale u gradu.

Takvu sliku u narednom periodu mogla bi da promijeni Feministička tura koju realizuje Helsinški parlament Banja Luka (HPBL), a koja predstavlja aktivistički odgovor na zanemarivanje značajnih žena. Ovaj vid turističko-edukativne šetnje prati život, borbe, uspjehe i stradanja više od 30 žena, a obuhvata istraživački rad, podatke, sugestije i entuzijazam brojnih osoba.

Tura počinje pričama o banjalučkim legendama. Najpoznatija je ona o ljubavi lijepe Safikade i vojnika (turskog/austrougarskog), koji gine na ratištu, nakon čega se Safikada, koja se zaklela na vječnu ljubav, ubija. Manje su poznata imena Bilbije Petronije Petre koja je učestvovala u podizanju ustanka na turske dahije u Hercegovini, te hajdučice Mare koja se odmetnula u hajduke, a koja se spominje u pjesmama Vuka Karadžića i Ivana Franje Jukića. Prva žena koja se povezuje sa istorijom grada na Vrbasu je Šemska – Kaduna, rođena sestra Mehmed-paše Sokolovića, koja je bila zadužbinarka jednog od četiri mosta koje je Banjaluka imala u 16. vijeku.

Banjalučka Koko Šanel

Malo je onih koji znaju da je Banjaluka prije Drugog svjetskog rata imala svoju Koko Šanel – Ravijojlu Jovetić Ravku, koja je držala prestižni krojački salon u Gospodskoj ulici. Nakon što je banici Nadeždi Lazarević sašila haljinu za bal, koja je, prema svjedočenjima, prisutne „ostavila bez daha“, počinje njena uspješna karijera. Imućnije Banjalučanke počele su da posjećuju Ravkin salon, a za njene kreacije pročulo se i van granica grada na Vrbasu. Istoričarka Dragojla Tošić opisala je Ravku kao „umjetnicu koja je Banjaluci udahnula smisao za modu i estetiku zbog čega je prozvana banjalučkom Koko Šanel“. Ravka je u svom salonu zapošljavala pet krojačica i jednog šegrta i bila je vrlo rijedak primjer mlade žene koja samostalno vodi sopstveni posao. Početkom Drugog svjetskog rata napušta Banjaluku i otvara salon u Beogradu, koji su posjećivale brojne domaće i svjetske ugledne dame.

Malo je poznata i činjenica da iza idejnog rješenja izgleda Banskog dvora stoje dvije žene Jovanka Bončić Katerinić i Anđelija Pavlović, te jedan muškarac Jovan Ranković. Inače, Jovanka je bila prva žena koja je stekla diplomu arhitekte na Visokoj tehničkoj školi u Darmštatu u Njemačkoj. Tom izuzetnom događaju, predaji diplome inženjera prvoj ženi, berlinske „Ilustrovane novine“ posvetile su naslovnu stranu, a nagrada koju dodjeljuje Univerzitet u Darmštatu, kao i jedna ulica u studentskom kampusu ovog grada nose ime ove izuzetne žene. Nijemci nisu zaboravili prvu školovanu arhitekticu, dok u Banjaluci niko ne zna da je ona uopšte postojala, iako je osmislila jedan od najreprezentativnijih objekata u gradu.

Feministička tura vodi nas i do Palate Republike ispred koje se nalaze dva kipa koja predstavljaju Krajišnike u narodnjoj nošnji. Figura žene sa srpom simbolizuje domaćinsto, a muškarca s kantarom u ruci trgovinu, te je ovo jedan od rijetkih prikaza oba pola ravnopravno.

Mimo ove figure, one rijetke ženske biste u gradu pripadaju narodnim heroinama Vahidi Maglajlić i Radi Vranješević, a nalaze se na Trgu palih boraca.

Spomen bista Vahide Maglajlić
Spomen bista Vahide Maglajlić

Uprkos patrijarhalnim stavovima Vahida Maglajlić je nakon završene Ženske stručne školu nastavila da ide na javna predavanja u Radnički dom i da od braće, koji su bili aktivni u društveno-političkom životu, uzima i čita knjige iz različitih oblasti. Kruti običaji nisu je spriječili da postane članica Ženskog pokreta, a kao i ostali iz njene porodice borila se protiv tadašnje ustaške vlasti, te je bila uhapšena i zatvorena u „Crnoj kući“. Uspjela je da pobjegne i priključi se partizanima, a pošto je bila izrazito politički aktivna brzo je postala članica Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena. Poginula je 1943. godine. Prije prethodnog rata Medicinska škola u Banjaluci nosila je njeno ime, a danas je samo ova bista podsjećanje na heroinu koja je stradala u Drugom svjetskom ratu.

Rada Vranješević imala je samo 26 godina kada je poginula u Drvaru 1944. godine. Bila je jedna od prvih osnivačica “Glasa” današnjeg “Glasa Srpske”, čije je prvo izdanje objavljeno 1943. godine. Njeno ime danas nosi Dom za nezbrinutu djecu i jedna ulica u naselju Borik.

„Oni koji su je poznavali opisivali su je kao vrlo energičnu borkinju koja je žustro i sa puno žara propagirala ideje antifašističke borbe. Jedno vrijeme krila se u kući Vahide Maglajlić, jer su je vlasti zbog tog djelovanja proganjale“, kaže Dragana Dardić, izvršna direktorica HPBL.

Spomen bista Rade Vranješević
Spomen bista Rade Vranješević

Opismenjavanje žena u Banjaluci

Na mjestu nekadašnjeg kina Kozara davne 1898. godine nalazila se Viša djevojačka škola od koje je danas ostao samo jedan zid. Dvije najznačajnije upravnice ove škole bile su Jagoda Truhelka i Jelica Belović Bernadžikovska.

Jagoda je bila borkinja za ženska prava i smatra se začetnicom feminizima kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. U svojim djelima u prvi plan stavlja samouvjerenu, obrazovanu i samostalnu ženu koja se ne povinuje društvenim stereotipima. Njeno ime danas nose jedan vrt i škola u Osijeku, kao i jedna ulica u Zagrebu.

“Rad ove žene u Banjaluci je zaboravljen. Ta škola je značajna za opismenjavanje i obrazovanje žena krajem 19. i početkom 20. vijeka i naša inicijativa će ići u tom pravcu da se bar postavi spomen ploča kao podsjećanje na taj period”, ističe Dragana Dardić.

Prema njenim riječima i Jelica je bila jedna od borkinja za ženska ljudska prava i mnogo je pisala o položaju žena tog vremena.

“1899. godine objavljuje članke ‘Žena u budućnosti’ i ‘Moderne žene’ u kojima se bavi pitanjima ženske samostalnosti, obrazovanja i usklađivanja porodičnog i poslovnog života zaposlenih žena tog vremena. To je tema o kojoj i danas pričamo”, objašnjava Dragana Dardić.

Ispred Narodnog pozorišta RS pričom je oživljeno i sjećanje na umjetnice koje su obilježile jednu epohu na banjalučkim pozorišnim daskama. Na njima je nastupala i Bahrija Nuri Hadžić bh. operska pjevačica čiji dometi na internacionalnoj sceni spadaju među najveće. Ostala je upamćena po ulozi Salome za koju je Richard Strauss rekao da je ona Saloma koju čeka 35 godina. Bahrija je vježbala 10 sati dnevno, a danas ne postoji nijedan tonski zapis njenog glasa.

Banjaluka poznata i po prvim doktoricama u BiH

Zgrada u kojoj se nalazi Higijenski zavod sagrađena je 1933. godine i bila je pravi reprezent modernističke arhitekture na prostoru Vrbaske banovine. Prvonagrađeno konkursno rješenje za ovu zgradu potpisivala je žena, arhitektica Zoja Petrovna Dumenglić. Zavod treba pamtiti i po nekoliko briljantnih žena koje su svoj život posvetile liječenju i to u vremenu kada se o obrazovanim doktoricama gotovo nije ni govorilo.

Prva žena doktor u Banjaluci bila je Gizela Januševski, Čehinja koja je diplomirala na Univerzitetu u Cirihu. U Banjaluku je došla 1899. godine i vrlo brzo stekla reputaciju vrsne doktorice. Prva žena u BiH sa diplomom medicinskog fakulteta, i to onog u Pragu bila je Staka Čubrilović Bokonjić, rođena 1884. godine u selu Ledenice nadomak Banjaluke.

Žene - zaboravljeni dio istorije

Kipovi ispred Palate Republike
Kipovi ispred Palate Republike

Banjalučani koji su imali priliku da učestvuju u prvim Feminističkim turama za većinu ovih žena nikad nisu čuli.

Književnica Tanja Stupar-Trifunović ističe za Glas Amerike da je veoma važno da oživimo onaj dio istorije koji smo iz nekog razloga potisnuli.

“Tura je veoma interesantna, edukativna i emotivno potresna, jer osvijestite činjenicu da sjećanje na veliki broj žena, koje su u ovom gradu nešto radile, stvarale i doprinijele, gotovo da ne postoji. Jednostavno je izbrisano, one nisu upamćene, niti su obilježena mjesta gdje su živjele ili radile”, objašnjava Stupar – Trifunović.

Cilj je da se ova tura nastavi razvijati i dograđivati novim pričama o znamenitim ženama iz prošlosti Banjaluke. Na taj način će se bar na trenutak otrgnuti od zaborava sve one koje su prkosile pravilima, pomjerale granice i popločavale put narednim generacijama žena i muškaraca.

UN: Nasilje nad ženama treba biti iskorijenjeno jer prijeti globalnoj sigurnosti

UN: Nasilje nad ženama treba biti iskorijenjeno jer prijeti globalnoj sigurnosti
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:27 0:00

Harriet - prvi igrani film utemeljen na liku ropkinje

Harriet - prvi igrani film utemeljen na liku ropkinje
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:00 0:00

Od svijesti do odgovornosti za nasilje prema ženama – kaznena politika i dalje loša

NVO: Pooštriti kazne za nasilje u porodici
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:42 0:00

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama Fondacija Udružene žene Banja Luka realizuje kampanju pod nazivom „Od svijesti do odgovornosti za nasilje prema ženama“.

Kako ističu, za prevenciju, sprečavanje i suzbijanje nasilja u porodici i nasilja prema ženama potrebno je mijenjati svijest donosioca odluka, profesionalaca/ki i građana/ki kako bi se prema ovoj problematici odnosili u skladu sa odgovornostima na koje su se obavezali prihvatanjem međunarodnih standarda.

Tim povodom predstavnice ove Fondacije na Trgu Krajine održale su uličnu akciju u okviru koje su građane Banjaluke željele informisati o važnosti svih usvojenih zakona iz ove oblasti, ali i značaju njihove primjene u praksi.

16 dana aktivizma u Banjaluci - Fondacija Udružene žene
16 dana aktivizma u Banjaluci - Fondacija Udružene žene

Istraživanja pokazuju da je nasilje u našem društvu izuzetno prisutno i rasprostranjeno. 48 posto žena je bar jednom tokom svog života iskusilo neki oblik nasilja, a postoje i razni rodni stereotipi koji su direktan uzrok takve situacije.

SOS telefon u RS je u toku 2019. godine zabilježio ukupno 1032 slučaja nasilja u porodici, gdje su evidentirane žene koje su različite životne dobi, nivoa obrazovanje, statusa, zaposlenja, koje podjednako žive i u urbalnoj i u ruralnoj sredini. U Sigurnoj kući posebnu mjeru podrške koristilo je ukupno 38 osoba, 19 žena i 19 djece.

„Najveći broj korisnica su žene srednje životne dobi između 30 i 40 godina, a najčešće se radilo o nasilju od strane vanbračnih i bračnih partnera”, kaže Amela Bašić Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci.

Ona navodi i podatak da je kroz Fond za ekonomsko osnaživanje žene pružena podrška za ukupno sedam žena koje su koristile mjeru podrške u Sigurnoj kući. Podsjetila je da je tokom prve godine sprovođenja kampanje “Zaposlenjem prekinimo začarani krug nasilja” postojao samo jedan poslodavac koji je želio da zaposli ove žene, ali da se taj broj povećao prethodnih godina usljed odliva radne snage iz države.

Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije objašnjava da bi se ova situacija mogla okarakterisati kao “dok nekom ne smrkne, drugom ne svane”, ali da je u tom smislu i dalje najveći problem što nema sistemskog rješenja zapošljavanja žena koje su pretrpjele nasilje, a kojima su neophodni adekvatni radni uslovi da bi mogle sebi i djeci obezbjediti pristojan život.

Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije Udružene žene Banja Luka
Lana Jajčević, pravna savjetnica Fondacije Udružene žene Banja Luka

Ona ističe da se za prvih šest mjeseci ove godine Savjetovalištu za pravnu pomoć obratilo 220 žena.

“Najveći broj obraćanja odnosi se na nemogućnost naplate alimentacije. Većina organizacija zalaže se za budžetsko rješavanje ovog pitanja, ali to je godinama na čekanju - u zakonskoj proceduri”, ističe pravnica Jajčević dodajući da je podneseno i više krivičnih prijava u ime korisnica za krivična djela uznemiravanja i uhođenja koja su uvedena u novi Krivični zakonik RS, te da veliki broj korisnica traži savjet u vezi sa podjelom imovine, ali i teškom materijalnom situacijom.

Iz Ministarstva porodice, omladine i sporta RS navode da se normativno pravni okvir u RS posljednjih godina značajno poboljšao, naročito sa posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici koje je usvojila NSRS, a kojim je nasilje kvalifikovano kao krivično djelo, čime je izvršeno dodatno usklađivanje sa standardima Istanbulske konvencije.

BiH je ovu Konvenciju rafiticirala 2013. godine čime se obavezala na poduzimanje zakonodavnih i drugih mjera radi osiguranja pravnog, institucionalnog i organizacionog okvira za prevenciju nasilja nad ženama, zaštitu žrtava nasilja, te kažnjavanje počinitelja.

“Ovim se šalje jasna poruka nulte tolerancije za nasilje. Međutim, to ništa ne znači ako se zakon ne primjenjuje u praksi i mi ćemo to pratiti u narednom periodu”, objašnjava Gorica Ivić, projektna koordinatorica u Fondaciji Udružene žene.

2020. godine BiH će morati podnijeti izvještaj o primjeni Istanbulske konvencije, jer je u pitanju pravno obavezujuća Konvencija, a priliku da napišu alternativni odnosno izvještaj u sjeni dobiće i organizacije koje se godinama bave ovom problematikom.

“Kaznena politika je i dalje loša, jer se daju uslovne osude višestrukim počiniocima nasilja, što obeshrabruje žene da prijave nasilje”, ističe Gorica Ivić.

Crna statistika je na nivou BiH razlog održavanja tradicionalne kampanje "16 dana aktivizma u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja" koju realizuje UN Woman kancelarija. Ukazivanjem na činjenicu da su ženska prava - ljudska prava ova kampanja simbolično počinje 25. novembra na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i traje do 10. decembra, Međunarodnog dana ljudskih prava.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG