Barbara McClintock (1902. - 1992.): „skočigeni“
Barbara je otkrila nešto što još nije dio naših srednjoškolskih kurikuluma, a u vrijeme kada je to otkrila, saznanje da postoje dijelovi genoma koji mogu „skakati“ bila je toliko šokantno da je morala obustaviti istraživanja, zbog skepticizma akademske zajednice prema njenim rezultatima.
O čemu se radi? Mi zamišljamo genom tj. sav genetički materijal u našim ćelijama, kao nešto manje-više statično, jednom kada na lutriji spajanja spolnih stanica dobijemo set gena. Geni su raspoređeni linearno i ne bi se trebali premještati.
Međutim, onda 50-tih godina prošlog stoljeća McClintock uviđa kako neki geni mogu uskočiti na neko mjesto u genomu i tako stvoriti jednu novu kombinaciju, osobinu koja će se ispoljiti na organizmu. Ove mobilne genetičke elemente ćemo poslije nazvati transposoni ili „jumping-genes“. Možda bi najsimpatičniji prevod za ovu pojavu na naš jezik bio „skočigeni“.
Međutim, genetička naučna misao je tek dvadesetak godina nakon ovog otkrića počela razumijevati Barbaru McClintock i transposone. Do tog trenutka, Barbari su uskraćivani javni nastupi i njenom radu nije pridavano previše pažnje.
Ipak, ova malena žena je bila dovoljno jakog duha da ne odustane, nego se dalje posveti izučavanju „skočigena“ te da u inat poživi dovoljno dugo da primi Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju 1983.
Mala remarka o radu Barbare McClintock je da njen rad nije mogao biti „američkiji“: osim što dolazi iz porodice prvih doseljenika sa Mayflowera, transposone je otkrila na kukuruzu. Cijeli njen rad je bio praktično vezan za ovu biljku Novog svijeta i ideja za istraživanje te hipoteze o postojanju mobilnih genetičkih elemenata su joj došle proučavajući kukuruz.
McClintock je učinila ovu biljku, naučnog naziva Zea mays, vrlo bitnim objektom genetičkih istraživanja. Da stvar bude još više cool, McClintock je gene kukuruza važne sa traslokaciju nazvala Ac (aktivator) i Ds (disocijator) tj. Ac/Ds, što zvuči skoro kao AC/DC.
Osim Nobelove nagrade, Barbara je još prije toga postala nositeljica Nacionalne medalje nauke 1970. te Medalje Thomasa Hunta Morgana.
Vera Rubin (1928. – 2016.): 100 nijansi tamne materije
Glavnina rada Vere Rubin bila je vezana za istraživanje rotacije galaksija. Ona se naslonila na istraživanja švicarskog astronoma Fritza Zwickyja i zaključila kako je Zwicky zaista bio u pravu kada je govorio da se galaksije ne rotiraju onako kako bismo predvidjeli računajući rotaciju i brzinu prema masi galaksija.
Rubin je pružila podatke o tome kako spiralne galaksije rotiraju toliko brzo da bi se trebale „raspršiti“, ali to se ne događa. Ako je gravitacija ono što galaksije drži zajedno, to bi značilo da postoji još nešto, velika količina neke nevidljive materije, koja drži galaksije „u komadu“ jer gravitacija iz mase koju sada možemo detektovati, nije dovoljna za to.
Sve to je dovelo do stvaranje hipoteze kako postoji neki "višak mase" u kosmosu koji mijenja proračun i taj višak mase su naučnici nazvali "tamna materija" (eng. dark matter“). Do danas, nije potvrđeno da li tamna materija postoji jer ju je teško detektovati, kako direktno, tako i indirektno. Ipak, doprinos Rubin u istraživanju rotacije galaksija je neizmjeran i velika je nepravda što nije dobila Nobelovu nagradu.
Neki bi rekli da Rubin nije ni mogla dobiti ovu nagradu jer nismo potvrdili postojanje tamne materije, međutim, ona nije ni morala dobiti nagradu za ovo, nego upravo za istraživanje rotacije galaksija.
Rubin je jako željela studirati astronomiju na Princetonu, ali, koliko god to nevjerovatno zvučalo, ovaj prestižni univerzitet nije dozvoljavao ženama upis na diplomski program astronomije. Rubin zato bira Univerzitet Cornell, a potom odlazi i na doktorski studij na Univerzitet Georgetown. Za skoro sve to vrijeme radi, pomaže porodicu i odgaja 4 djece, uz pomoć supruga.
Aktivno se bavila promocijom žena u nauci i ohrabrivala djevojke da postanu naučnice. Pokazala je kako naučni rad nije definiran spolom i rodom, ali je znala i reći „...moji brojevi znače mnogo više nego moje moje ime. Ako astronomi budu koristili moje podatke i u budućnosti, to bi mi bila najveća pohvala“.
Rachel Carlson (1907. – 1964.): ne čuje se pjesma ptica
Kada pomislimo na Rachel Carlson, svako ko je čitao njena djela, poput „Pod morskim vjetrom („Under the Sea Wind“) ili, još poznatiju „Nijemo proljeće“ („Silent Spring“), ne može a da se ne zapita kako neko istovremeno može biti i tako dobar naučnik, ali i vrstan pisac te aktivist i lobista. Jer Rachel je bila upravo to: bavila se marinskom biologijom i ekologijom, a u svojim knjigama je naučno-popularnim i veoma lakim jezikom objašnjavala problematiku uništavanja okoliša i skretala pažnju javnosti na degradaciju i zagađenje ekosistema.
Kada je 1962. izašla njena knjiga „Nijemo proljeće“, Carlsonova nije ni mogla sanjati kakav će biti utjecaj ove knjiga. U njoj, Carlsonova skreće pažnju javnosti na sintetičke pesticide, posebno DDT, koji su se u to vrijeme počeli masovno koristiti, kao glavne krivce za smanjenje broja insekata i ptica. Ona je ovdje objasnila da su pesticidi koji su se tada koristili u poljoprivredi izazivali mutacije te da svakodnevni kontakt sa ovim tvarima, putem vode, zemljišta i hrane predstavlja opasnost po sav živi svijet i napose, po čovjeka.
Ona se osvrće i na problem bioakumulacije toksičnih materija u živim organizmima i u lancima ishrane, pri čemu najviši članovi u piramidi ishrane – veliki predatori i čovjek – unose u organizam i najveće koncentracije toksičnih tvari. To sve ima dalekosežne posljedice – ljuske jaja ptica postaju tanje i mladi se ne mogu izleći, javljaju se sterilitet i maligna oboljenje. Također, predvidjela je i stvaranje rezistencije na pesticide kao realnu opasnost, čak i ako ove tvari nemaju negativan utjecaj na okoliš.
Rachel Carlson je prva upozorila na globalne razmjere čovjekovog uticaja na živi svijet i njen rad će utemeljiti pokret zaštitara okoliša, ali i udariti temelje američkoj Agenciji za zaštitu životne sredine (US Environmental Protection Agency – EPA), koja će postati uzor i za osnivanje sličnih državnih agencija u drugim zemljama.
2012. godine, na 50-tu godišnjicu izdavanja knjige, izvedena je premijera simfonijske poeme „Nijemo proljeće“ američkog kompozitora Stevena Stuckyja u znak sjećanja na ovu vrsne naučnicu.
Sve tri žene su bile pioniri svojih oblasti i sve tri su se suočile sa nerazumijevanjem, nepriznavanjem njihovih rezultata i zaključaka, ali su ostale ustrajne u argumentiranju svojih hipoteza na naučan način – potkrepljujući svoje nalaze novim, još robusnijim podacima. Sve tri su također utjecale na promjenu percepcije žena u nauci – kao jednako sposobnih, visprenih i jednako vrijednih članova akademske zajednice.
