Linkovi

Ženska strana

Čarobnice nauke: Barbara McClintock, Vera Rubin i Rachel Carlson

Američke žene u nauci

Marie Curie je postala arhetip naučnice, ali, vrlo često zaboravljamo niz drugih žena koje su uradile fantastične stvari za nauku i napredak ljudskog roda. Od Hipatije preko Sophie Brahe, Ade Lovelace, do prošlogodišnje dobitnice Nobelove nagrade iz hemije, Frances Arnold, istorija bilježi niz Wonder Women. Na današnji dan, upoznajmo se sa djelićima života i značajem nekoliko američkih naučnica, slaveći uspjehe žena širom svijeta u borbi za ravnopravnost, ne samo u nauci, nego i u svim drugim oblastima ljudskog djelovanja.

Barbara McClintock (1902. - 1992.): „skočigeni“

Barbara je otkrila nešto što još nije dio naših srednjoškolskih kurikuluma, a u vrijeme kada je to otkrila, saznanje da postoje dijelovi genoma koji mogu „skakati“ bila je toliko šokantno da je morala obustaviti istraživanja, zbog skepticizma akademske zajednice prema njenim rezultatima.

O čemu se radi? Mi zamišljamo genom tj. sav genetički materijal u našim ćelijama, kao nešto manje-više statično, jednom kada na lutriji spajanja spolnih stanica dobijemo set gena. Geni su raspoređeni linearno i ne bi se trebali premještati.

Međutim, onda 50-tih godina prošlog stoljeća McClintock uviđa kako neki geni mogu uskočiti na neko mjesto u genomu i tako stvoriti jednu novu kombinaciju, osobinu koja će se ispoljiti na organizmu. Ove mobilne genetičke elemente ćemo poslije nazvati transposoni ili „jumping-genes“. Možda bi najsimpatičniji prevod za ovu pojavu na naš jezik bio „skočigeni“.

Međutim, genetička naučna misao je tek dvadesetak godina nakon ovog otkrića počela razumijevati Barbaru McClintock i transposone. Do tog trenutka, Barbari su uskraćivani javni nastupi i njenom radu nije pridavano previše pažnje.

Ipak, ova malena žena je bila dovoljno jakog duha da ne odustane, nego se dalje posveti izučavanju „skočigena“ te da u inat poživi dovoljno dugo da primi Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju 1983.

Mala remarka o radu Barbare McClintock je da njen rad nije mogao biti „američkiji“: osim što dolazi iz porodice prvih doseljenika sa Mayflowera, transposone je otkrila na kukuruzu. Cijeli njen rad je bio praktično vezan za ovu biljku Novog svijeta i ideja za istraživanje te hipoteze o postojanju mobilnih genetičkih elemenata su joj došle proučavajući kukuruz.

McClintock je učinila ovu biljku, naučnog naziva Zea mays, vrlo bitnim objektom genetičkih istraživanja. Da stvar bude još više cool, McClintock je gene kukuruza važne sa traslokaciju nazvala Ac (aktivator) i Ds (disocijator) tj. Ac/Ds, što zvuči skoro kao AC/DC.

Osim Nobelove nagrade, Barbara je još prije toga postala nositeljica Nacionalne medalje nauke 1970. te Medalje Thomasa Hunta Morgana.

Vera Rubin (1928. – 2016.): 100 nijansi tamne materije

Glavnina rada Vere Rubin bila je vezana za istraživanje rotacije galaksija. Ona se naslonila na istraživanja švicarskog astronoma Fritza Zwickyja i zaključila kako je Zwicky zaista bio u pravu kada je govorio da se galaksije ne rotiraju onako kako bismo predvidjeli računajući rotaciju i brzinu prema masi galaksija.

Rubin je pružila podatke o tome kako spiralne galaksije rotiraju toliko brzo da bi se trebale „raspršiti“, ali to se ne događa. Ako je gravitacija ono što galaksije drži zajedno, to bi značilo da postoji još nešto, velika količina neke nevidljive materije, koja drži galaksije „u komadu“ jer gravitacija iz mase koju sada možemo detektovati, nije dovoljna za to.

Sve to je dovelo do stvaranje hipoteze kako postoji neki "višak mase" u kosmosu koji mijenja proračun i taj višak mase su naučnici nazvali "tamna materija" (eng. dark matter“). Do danas, nije potvrđeno da li tamna materija postoji jer ju je teško detektovati, kako direktno, tako i indirektno. Ipak, doprinos Rubin u istraživanju rotacije galaksija je neizmjeran i velika je nepravda što nije dobila Nobelovu nagradu.

Neki bi rekli da Rubin nije ni mogla dobiti ovu nagradu jer nismo potvrdili postojanje tamne materije, međutim, ona nije ni morala dobiti nagradu za ovo, nego upravo za istraživanje rotacije galaksija.

Rubin je jako željela studirati astronomiju na Princetonu, ali, koliko god to nevjerovatno zvučalo, ovaj prestižni univerzitet nije dozvoljavao ženama upis na diplomski program astronomije. Rubin zato bira Univerzitet Cornell, a potom odlazi i na doktorski studij na Univerzitet Georgetown. Za skoro sve to vrijeme radi, pomaže porodicu i odgaja 4 djece, uz pomoć supruga.

Aktivno se bavila promocijom žena u nauci i ohrabrivala djevojke da postanu naučnice. Pokazala je kako naučni rad nije definiran spolom i rodom, ali je znala i reći „...moji brojevi znače mnogo više nego moje moje ime. Ako astronomi budu koristili moje podatke i u budućnosti, to bi mi bila najveća pohvala“.

Rachel Carlson (1907. – 1964.): ne čuje se pjesma ptica

Kada pomislimo na Rachel Carlson, svako ko je čitao njena djela, poput „Pod morskim vjetrom („Under the Sea Wind“) ili, još poznatiju „Nijemo proljeće“ („Silent Spring“), ne može a da se ne zapita kako neko istovremeno može biti i tako dobar naučnik, ali i vrstan pisac te aktivist i lobista. Jer Rachel je bila upravo to: bavila se marinskom biologijom i ekologijom, a u svojim knjigama je naučno-popularnim i veoma lakim jezikom objašnjavala problematiku uništavanja okoliša i skretala pažnju javnosti na degradaciju i zagađenje ekosistema.

Kada je 1962. izašla njena knjiga „Nijemo proljeće“, Carlsonova nije ni mogla sanjati kakav će biti utjecaj ove knjiga. U njoj, Carlsonova skreće pažnju javnosti na sintetičke pesticide, posebno DDT, koji su se u to vrijeme počeli masovno koristiti, kao glavne krivce za smanjenje broja insekata i ptica. Ona je ovdje objasnila da su pesticidi koji su se tada koristili u poljoprivredi izazivali mutacije te da svakodnevni kontakt sa ovim tvarima, putem vode, zemljišta i hrane predstavlja opasnost po sav živi svijet i napose, po čovjeka.

Ona se osvrće i na problem bioakumulacije toksičnih materija u živim organizmima i u lancima ishrane, pri čemu najviši članovi u piramidi ishrane – veliki predatori i čovjek – unose u organizam i najveće koncentracije toksičnih tvari. To sve ima dalekosežne posljedice – ljuske jaja ptica postaju tanje i mladi se ne mogu izleći, javljaju se sterilitet i maligna oboljenje. Također, predvidjela je i stvaranje rezistencije na pesticide kao realnu opasnost, čak i ako ove tvari nemaju negativan utjecaj na okoliš.

Rachel Carlson je prva upozorila na globalne razmjere čovjekovog uticaja na živi svijet i njen rad će utemeljiti pokret zaštitara okoliša, ali i udariti temelje američkoj Agenciji za zaštitu životne sredine (US Environmental Protection Agency – EPA), koja će postati uzor i za osnivanje sličnih državnih agencija u drugim zemljama.

2012. godine, na 50-tu godišnjicu izdavanja knjige, izvedena je premijera simfonijske poeme „Nijemo proljeće“ američkog kompozitora Stevena Stuckyja u znak sjećanja na ovu vrsne naučnicu.

Sve tri žene su bile pioniri svojih oblasti i sve tri su se suočile sa nerazumijevanjem, nepriznavanjem njihovih rezultata i zaključaka, ali su ostale ustrajne u argumentiranju svojih hipoteza na naučan način – potkrepljujući svoje nalaze novim, još robusnijim podacima. Sve tri su također utjecale na promjenu percepcije žena u nauci – kao jednako sposobnih, visprenih i jednako vrijednih članova akademske zajednice.

See all News Updates of the Day

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama

BiH: Pandemija pojačala nasilje nad ženama i djevojčicama
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:37 0:00

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano

SAD: Biti djevojčica - to je komplikovano
please wait

No media source currently available

0:00 0:01:56 0:00

Pandemija pogoršala položaj djevojčica širom svijeta

Djevojčice u Pakistanu

U svijetu je 11. oktobra obilježen Međunarodni dan djevojčica, a ove godine su pandemija i ekonomska kriza stvorile dodatne poteškoće za djevojčice širom svijeta.

UN su ovaj dan odredile 2011. kako bi promovisale prava djevojčica. Među problemima koje je ove godine pandemija pogoršala su obrazovanje, dječiji brakovi, nasilje u porodici, ekonomski položaj.

UN procjenjuju da će do kraja sljedeće godine 435 miliona žena i djevojčica živjeti sa manje od 2 dolara dnevno, a 47 miliona njih pandemija je gurnula u siromaštvo.

Povećano siromaštvo i manjak obrazovanja su povezani i sa porastom nasilja, a čak i prije pandemije, prema podacima UN, svaka treća žena na svijetu bila je žrtva fizičkog ili seksualnog nasilja.

Dječiji brakovi

Tokom humanitarne krize, prioritet su druge stvari poput hrane i skloništa, kaže Lirik Tompson, ekspertkinja u organizaciji Međunarodni centar za istraživanja o ženama. Zbog toga je, ocjenjuje, borba protiv rodnog nasilja i dečijih brakova, slabija.

Dječiji brakovi su u porastu tokom pandemije koronavirusa. Djeca nisu išla u školu, što može da znači da su izloženija nasilju i seksualnim predatorima. Zbog pandemije, neke porodice pokušavaju da udome djevojčice u ekonomski stabilnija domaćinstva i tako olakšaju sebi teret.

Kako širom sveta žive udate devojčice?
please wait

No media source currently available

0:00 0:03:06 0:00

Procjenjuje se da je pola miliona djevojčica više u opasnosti da uđe u prerani brak zbog pandemije, pokazuje oktobarski izvještaj organizacije Save the Children.

Iako su borci za prava djevojčica lobirali da se odvoje sredstva za borbu protiv dječijih brakova, većina sredstava je ove godine otišla na prevenciju i kontrolu koronavirusa.

Malo opcija

U izjbegličkim kampovima Rohinja u Bangladešu tokom pandemije je porastao broj dječjih brakova.

Jedan od stanovnika tog kampa koji je želio da ostane anoniman, rekao je za Glas Amerike da neke porodice žive u pretrpanim šatorima i da udaju ćerke koje su još djeca da bi napravili malo mjesta.

"Nijedan roditelj ne bi dao svoju ćerku drugima, ali oni to moraju da rade jer su okolnosti takve."

Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu
Devojčice u izbegličkom kampu Rohindža u Bangladešu

Vai Vai Nu, koonsnivačica i direktorka Ženske mirovne mreže rekla je za Glas Amerike da je porast dječjih brakova u izbegličkim kampovima alarmantan i da ih roditelji udaju jer vjeruju da im na taj način pružaju sigurnost.

"Vjeruju da će ih muževi štititi bolje nego oni", kaže Nu.

Rodno nasilje "pandemija u senci"

Zbog većeg društvenog distanciranja usljed pandemije, u porastu je i digitalno nasilje.

Istraživanje organizacije Plan International pokazalo je da je 32 odsto djevojčica u Indoneziji bilo zlostavljano na društvenim mrežama, dok je 55 odsto tome svjedočilo.

"U Indoneziji, djevojčice nisu žrtve samo jedne vrste rodnog nasilja, već je 395 od 500 devojčica reklo da su iskusile nekoliko formi naslja", kaže Nazla Marisa, direktorka te organzacije.

Zlostavljanje se događa u svim zemljama na svijetu. Tokom marta u SAD, maloljetnici su činili polovinu onih koji su pozivali telefon Nacionalna linije za sprječavanje seksualnog zlostavljanja. Čak 67 odsto njih je tvrdilo da je zlostavljač član porodice.

Organizacija UN za žene je opisala rodno nasilje tokom pandemije kao "pandemiju u sjenci".

Obrazovanje

Obrazovanje je još jedna oblast pogođena pandemijom. Istraživanja Malala fonda pokazuju da se čak 20 miliona djevojčica nikada neće vratiti u školu kada se kriza završi.

Školovanje devojčica u Avganistanu
Školovanje devojčica u Avganistanu

Fond Malala pokrenula je Malala Jusufzai koja je preživjela ranjavanje u glavu u Pakistanu, a upucana je zbog toga što je propagirala obrazovanje djevojčica. Ona je dobitnica Nobelove nagrade za mir 2014.

Školovanje djevojčica je ključno za postizanje rodne ravnopravnosti, prema novom izvještaju UNESCO-a. Kako se navodi, djevojčice su i dalje iza dječaka po broju onih koje se školuju, što je pandemija dodatno pogoršala.

Širom svijeta, trenutno 132 miliona djevojčica ne ide u školu, a svaka treća iz najsiromašnijih porodica, nikada nije ni počela školovanje.

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi

Profesorica engleskog jezika, nakon nemogućnosti pronalaska posla u struci, okrenula se poljoprivredi
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:26 0:00

Amerika obilježava 100 godina od kako su žene dobile pravo glasa

Pravo glasa za žene: Borba koja traje 100 godina
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:42 0:00

Od trenutka kada je Amandman predstavljen u Kongresu 1878. godine, bilo je potrebno više od 40 godina da ga usvoje, a da ga zatim tri četvrtine država ratifikuje.

Feministkinje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća vodile žestoku kampanju da žene dobiju pravo glasa u Sjedinjenim Državama i to organizovanjem, podnošenjem peticija i skupljanjem potpisa.

Prije stotinu godina, ovog mjeseca, konačno im je dodijeljeno pravo glasa nakon što je prošao 19. Amandman Ustava Sjedinjenih Država.

Borba za glasanjem seže od prve konvencije o ženskim pravima u Seneca Fallsu u New Yorku 1848. Održana je u crkvi Weslyan Methodist, a na konvenciji je učestvovalo oko 300 ljudi, uključujući abolicionistu Fredericka Douglassa. Nisu bile prisutne tamnopute žene.

This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.
This plaque, in Seneca Falls, New York, marks the site where the women's rights movement was set in motion.

Crkva je sada dio Nacionalnog istorijskog parka ženskih prava u Seneca Fallsu, koji predstavlja mjesto rođenja pokreta za ženska prava.

Među delegatima je bila i Elizabeth Cady Stanton, glavna autorica Deklaracije o osjećajima, dokumenta koji je pisan za konvenciju, a koji je pozivao na jednakost sa muškarcima, uključujući i pravo glasa.

Andrea DeKoter, vršiteljica dužnosti upravnika parka, rekla je za VOA da je Deklaracija osjećaja kreirana po uzoru na američku Deklaraciju o neovisnosti. Ali su riječi - "svi su muškarci stvoreni jednaki" - promijenjene u "svi muškarci i žene su stvoreni jednaki."

DeKoter ističe da su samo muškarci Afroamerikanci dobili pravo glasa 1870. godine usvajanjem 15. Amandmana. Ali dok su se žene borile za vlastito pravo glasa, postojao je "ogroman raskol i rasizam u pokretu za ženska prava", jer su isključivane crne žene, rekla je DeKoter.

"Dakle, tokom dva stoljeća, crne žene formirale su paralelni pokret unutar svojih organizacija,“ rekla je Martha S. Jones, profesorica istorije na Univerzitetu Johns Hopkins i autorica knjige "Vanguard: Kako su crne žene probile barijere, osvojile glas i insistirale na jednakosti za sve." Jones je rekla da je ovo uključivalo "crkvene konferencije, organizacije za građanska prava i društva protiv robstva".

Neke države usvojle su svoje zakone o biračkom pravu žena, ali aktivistkinje za ženska prava željele su nacionalni Amandman koji kaže da "prava građana Sjedinjenih Država neće biti uskraćena niti umanjena od strane Sjedinjenih Država ili neke od država na osnovu pola."

Nove aktivnosti

Kako su se uloge žena mijenjale početkom 20. stoljeća, nova generacija mladih, odlučnih žena nastavila je borbu.

"One su imale završene fakultete i predstavljale su četvrtinu radne snage", rekla je Ellen Carol DuBois, istoričarka biračkih prava žena i autorica "Žensko biračko pravo: Duga bitka žena za glas".

"One su bile nagrađivane književnice, pjesnikinje i umjetnice", dodala je DuBois.

Do 1916. aktivistkinje za žensko pravo glasa pojačale su svoje proteste - organizujući parade, mirne šetnje i štrajkove glađu. One su bile uznemiravane i podsmijavali su im se.

"One su održavale govore o biračkim pravima žena u javnosti i to uglavnom muškoj publici, odlazeći među grupe muškaraca ispred tvorničkih kapija za vrijeme ručka, i često su ih uspjevale pridobiti", rekla je DuBois.

Obnovljeni pokret, zajedno s predsjednikom Woodrowom Wilsonom koji je promijenio svoj stav i podržao Amandman 1918. godine, na kraju je doveo do njegovog usvajanja dvije godine kasnije.

A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.
A woman casts her vote at a polling place during the U.S. midterm election Nov. 6, 2018, in Silver Spring, Md.

Sto godina kasnije, mnoge žene se i dalje suočavaju sa suzbijanjem ženskog prava na glasanje, kažu u Ligi ženskih birača, to uključuje "forsiranje biračkog tijela na diskriminaciju, dokazom o ograničenjima državljanstva biračima koji imaju pravo glasa, smanjenjem broja biračkih mjesta u obojenim zajednicama i ilegalnim čišćenjem birača sa biračkih mjesta".

Nejednakosti poput ovih i drugih mogu se ublažiti, tvrde zagovornici, usvajanjem Amandmana na jednaka prava, koji je u Kongresu predstavljen 1923., tri godine nakon što su žene stekle pravo glasa. ERA je odobren od strane Predstavničkog doma 1971. godine, a od strane Senata 1972. Ratificirale su ga tri četvrtine država u januaru 2020. - godinama nakon krajnjeg roka.

Eleanor Smeal, predsjednica Fondacije feminističke većine, tvrdi da je krajnji rok ukinut, amandman koji kaže da "jednaka prava prema zakonu Sjedinjenih Država ili bilo koje države ne mogu biti uskraćena ili umanjena na osnovu pola", mogao je postati dio Ustava.

Kao i žene koje su se borile za pravo glasa, Smeal je rekla, "Amandman o jednakim pravima je veoma važan jer prema našem Ustavu, određuje da žene moraju da budu tretirane jednako".

Između ostalog, objašnjava ona, zaustaviće diskriminaciju kada su u pitanju plate, obrazovanje i osiguranje, te pomoći u sprječavanju nasilja nad ženama

Učitajte još

XS
SM
MD
LG