„Moja marama je dio mog identiteta i ja sam odavno navikla živjeti s njom kao sastavnim dijelom sebe. Ono što mi je smetalo je što su nas zbog nje mnogi smatrali manje sposobnima i što mnoge žene koje nose maramu također vrlo često same sebe ograničavaju. Odlučna sam da to promijenim u ovoj oblasti, kao što su mnoge druge žene napravile u drugim oblastima – fizici, inžinjeringu, medicini, svuda“, kaže za Glas Amerike Nudžejma Softić, maratonka, triatlonka, predsjednica Udruženja rekreativaca sportista „Trčanje i to“ i lektorica.

Trčanje, plivanje i vožnja bicikla samo su neke od aktivnosti koje su njena svakodnevica. U bh. trkačkoj zajednici poznata je kao prva trkačica koja je sa maramom istrčala polumaraton u Banjaluci, a ovo iskustvo, kako kaže, uprkos različitim komentarima, smatra najljepšim događajem u svom životu. 20. aprila četvrti put će trčati polumaratonsku trku u Banjaluci i to na RMC Banja Luka Half Marathonu u okviru drugog po redu trkačkog festivala „Run&More Weekend“.

„Ja sam Krajiškinja, Kozarčanka i Banjaluci se vraćam evo svake godine otkako sam počela trčati, 20. aprila evo četvrti put. Na mojoj prvoj trci u Banjaluci mi nije bilo baš najugodnije, jer sam vjerovatno prva žena s maramom koja je ikad trčala kroz taj grad i nisam bila sigurna kakve će biti reakcije. Strah je donekle bio opravdan, na tri mjesta duž staze su mi iz kafića usput psovali majku. Ipak, da se nije to desilo ne bi se desilo ni ono što smatram najljepšim događajem sa svih trka koje sam istrčala – prišao mi je jedan trkač koji je bio ispred mene, rekao da je on Banjalučanin i da će trčati sa mnom jer želi da se osjećam lijepo i sigurno u njegovom gradu, koji sigurno ne predstavljaju ti koji su dobacivali usput“, priča Nudžejma Softić.

Ona ističe da je taj sportski duh koji poznaje samo podršku i ohrabrivanje ono što najviše voli u sportu.

„Tu jedni druge ne pitamo odakle smo, zašto smo obučeni ovako ili onako, već razmjenjujemo magnezij ako je nekog uhvatio grč i pružimo ruku podrške na stazi ili pri ulasku u cilj. Na stazi dijelimo ista iskustva i to je ono što nas povezuje. Već naredne godine na polumaratonu u Banjaluci moja marama bila je sasvim normalna, čak sam imala i navijače. Polumaraton u Banjaluci je iz godine u godinu sve bolji i kvalitetniji i definitivno mjesto na koje se treba vratiti da vidite kako se trka organizuje“, objašnjava ova maratonka.

Žena koja ruši sve predrasude

Stereoptipi i predrasude su nešto na šta Nudžejma Softić ne pristaje, ona je jedna od onih žena koja je odlučna da bude sve što želi biti. Kako kaže, prethodnih godina je navikla da u mnogo čemu bude prva, da razbija led i predrasude.

„Nije mi teško, uživam u tome i kad nije najugodnije. Ipak, moram priznati da uglavnom nailazim na pozitivne reakcije, na podršku i radoznalost. Ljudi prilaze, pitaju, interesuju se i meni je uvijek drago i draže kada pitaju nego kad sklapaju svoju sliku, a da me nisu ni upoznali. Otvorena sam, volim druženja i upoznavanja i volim gledati kako kroz upoznavanje ljudi sve manje vide maramu, a sve više mene“, kaže maratonka Softić.

Prema njenim riječima, marama je dio njenog identiteta i odavno je navikla živjeti s njom kao sastavnim dijelom sebe - pod maramom je naučila disati, plivati, voziti bicikl, živjeti.

„Zašto bi me to što nosim maramu i na koji način ograničilo da trčim, plivam, vozim bajk, radim sve što poželim? Apsolutno me ništa ne sprječava da budem ono što želim biti. Istrčala sam pet maratona, ove godine imam još dva. U međuvremenu je bilo pedesetak polumaratona, nekoliko triatlona. Sada imam svoju trkačku grupu, koja je moja druga porodica, napredujemo i rastemo zajedno sa svim svojim sličnostima i različitostima i to što smo različitih religijskih, nacionalnih i svih drugih pripadnosti ni u jednom momentu nije prepreka, već samo naše veliko bogatstvo. Sve to imamo na jednom mjestu u grupi „Trčanje i to“ (#TiTo)“, objašnjava Nudžejma Softić.

Trčanje je strpljenje, disciplina, istrajnost

​Grupa „Trčanje i to“ nastala je početkom 2017. godine, preko jednog običnog poziva u statusu na Facebooku za zajedničko trčanje tokom mjeseca ramazana. U početku je grupa imala pet članova, na kraju tog ramazana 40, a danas „Trčanje i to“ broji oko 200 stalnih članova koji su tu, trče, podržavaju jedni druge, plivaju, voze bacikl ili samo navijaju.

„Većina naših članova je u Sarajevu, ali ih imamo i u Konjicu, Visokom, Tuzli, Jajcu. Ima nas svuda u regiji – Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, ali i u dijaspori – Njemačkoj, Danskoj, Americi, Švicarskoj itd. I tada i sada naši članovi i članice su različitih religijskih, nacionalnih, seksualnih i svih drugih pripadnosti, od 4 do 65 godina (koliko imaju naši najmlađi i najstariji član), različitih zanimanja, interesovanja, ciljeva, planova za budućnost, a opet svi zajedno savršeno funkcišemo. Imamo tri trkačke grupe po brzini, šest podgrupa i Hedonističku grupu – u kojoj su trkačice i trkači koji nemaju u planu trčati trke, već samo žele izaći i pola sata provesti aktivno i na (uglavnom) čistom zraku. U samom početku nisam mogla ni sanjati da ću dvije godine nakon tog statusa imati i voditi sve ovo, što je sada zvanično Udruženje sportista i rekreativaca, čiji članovi i članice trče ozbiljne trke, putuju na sjajna mjesta i planiraju fenomenalne događaje za koje će se daleko čuti“, objašnjava Nudžejma.

Kako kaže, ključ je uvijek u dobroj organizaciji i postavljanju prioriteta, a u vremenu kada živimo brzo, kad smo bombardovani velikom količinom bespotrebnih informacija, kada smo pod velikim stresom i uvijek na meti negativne energije, ističe da je jako bitno imati mehanizam da sve to izbacimo iz sebe. To je prema njenom mišljenju najlakše postići fizičkom aktivnošću, prvenstveno trčanjem i ne moraju to uvijek biti maratoni i polumaratoni, nekad je sasvim dovoljno i 20-30 minuta trčanja i da svako treba da pronađe ono što njemu odgovara i s čim se osjeća zadovoljno.

„Moramo se početi rješavati iz života ljudi koji nam govore da ne možemo, da ne trebamo, kako ćemo, nismo mi za to itd. Mi najbolje znamo za šta smo mi i ako želimo uspjeti, moramo slijediti srce i ljude koji nas podržavaju i ohrabruju. I moramo raditi, jako i puno prije nego krenemo ubirati plodove tog rada. Meni to nikada nije bilo teško. Još uvijek mi najveći dio vremena odlazi na moj standardni posao u televiziji Al Jazeera Balkans, gdje sam lektorica za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Vrijeme za trening je i prije i poslije posla. Slobodni dani su za porodicu, roditelje. Imam sreću da je moj muž također sportista i da zajedno treniramo, pa ne moramo jedno drugom objašnjavati svoje izbore, prešutno se razumijemo, pomažemo. Oboje i kuhamo i spremamo i vodimo grupu i apsolutno sve što treba. Oboma nam je cilj full Ironman triatlon 2020. godine i na tome oboje već radimo“, objašnjava Nudžejma Softić.

„Čelična“ Bosanka

​Ova nevjerovatna trkačica je danas među trkačima širom regiona poznata kao #IronNudz, a kako kaže nadimak je nastao kada je krenula na svoj prvi triatlon - Ironman 70.3 u Zell am Seeu.

„Napravili su ga moji prijatelji kao hashtag uz fotografije i poruke podrške. Budući da sam ja tek u 28. godini života naučila plivati, to je za mene bio baš veliki zalogaj i imala sam ogromnu tremu. Zato su tu bili prijatelji, koji su uz #IronNudz poslali najljepše pozitivne vibracije i svu sreću ovog svijeta“, kaže ona.

Trčanje je mnogo uticalo na njen život, jer se kako ističe kroz trčanje naučila strpljenju, disciplini, istrajnosti, naučila je da na kraju uvijek dobijemo onoliko koliko smo zaslužili, koliko smo uložili – vremena, strpljenja, stisnutih zuba.

„U trčanju nema prečica, nema štela, nema poznanika. Ima start, ima staza i ima cilj. Na cilj svako dolazi svojom zaslugom. Ovaj me sport, također, naučio da jednako cijenim sve trkačice i trkače i da je istu dužinu prošao i onaj ko istrči za sat i 15 minuta i onaj koji trči tri sata. Iskreno bih preporučila svima da ne gledaju trkačke staze sa strane – one su napravljene za sve nas i svi mi možemo biti ti koji trče i osvajaju medalje“, poručuje Nudžejma.

Za ovu godinu ima mnogo želja, a nakon Beča, Bejruta, Beograda, Moskve i Malage, kaže da su realni i ostvarivi maratoni u Berlinu i opet u Bejrutu. Sljedeće godine planira da ostvari svoju najveću želju - full Ironman triatlon (3,8 km plivanja, 180 km bicikla, 42,2 km trčanja) i maraton u New Yorku. Nakon toga ide lov na preostala četiri velika maratona – Boston, London, Chicago i Tokio.

Prije velikih želja 20. aprila očekuje je četvrta polumaratonska trka u gradu na Vrbasu, ali to je za Nudžejmu samo još jedna u nizu trkačka stanica, kako kaže, neće stati – ostvariće sve što bude moguće ispuniti.