Predsjednik Bush je tijekom petodnevne turneje posjetio Belgiju, Njemačku i Slovačku. Osim sa belgijskim domaćinima, u Briselu se američki predsjednik susreo s čelnicima Europske unije i državnicima iz svih 26 zemalja članica NATO saveza. Posebno se, na privatnoj večeri u američkom veleposlanstvu u Briselu, susreo s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom.
U Mainzu, u Njemačkoj, predsjednik Bush se susreo s kancelarom Gerhardom Schroederom, a u Bratislavi, glavnom gradu Slovačke, s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Američki mediji ocjenjuju da je predsjednikov posjet Europi bio uspješan. Možda najvažnije, popravili su se odnosi sa saveznicima, koji su bili pogoršani prije dvije godine, uoči američke intervencije u Iraku.
Međutim, iako je atmosfera u trans-atlantskim odnosima danas mnogo bolja, znatne vanjskopolitičke razlike i dalje postoje. Paul Godt, profesor političkih znanosti na Sveučilištu American u Parizu smatra da se odnosi između Europe i Sjedinjenih Država tijekom drugog predsjedničkog mandata Georgea Busha neće znatnije poboljšati.
"Sumnjam da će se mnogo toga promijeniti. Atmosfera je možda bolja, možda će svađe pod reflektorima javnosti biti rijeđe. No, činjenica je da će svaka zemlja nastojati da ostvari vlastiti nacionalni interes, na način na koji to smatraju prikaldnim njihovi predsjednici."
Političari su, naravno, naglašavali važnost obnove trans-atlantskog zajedništva. Javier Solana, čelni dužnosnik Europske unije odgovoran za vanjsku politiku, smatra da će nov, interaktivniji odnos Washingtona prema saveznicima obnoviti tradicionalno partnerstvo.
"Kad surađujemo, kad radimo zajedno, rezultati su bolji. Mnogo bolji nego kad nismo na istoj valnoj dužini."
Keith Didcock, iz londonskog centra za vanjsku politiku smatra da Amerika i Europa i danas imaju iste vanjskopolitičke ciljeve. Jedino što se ponekad razlikuju u metodama koje koriste u njihovom postizanju. “Ubuduće bi se više trebalo koncentrirati na te zajedničke ciljeve, a ne na razlike u metodama” – smatra ovaj britanski stručnjak. U vezi činjenice da je Europa posljednjih godina izražavala spremnost da se javno usprotivi američkoj vanjskoj politici, Keith Didcock kaže:
"Danas postoji svijest da jaka, neovisnija Europa, u stvari, predstavlja vitalan aspekt američke nacionalne sigurnosti. Samo će takva, jaka i neovisnija Europa, biti ravnopravan partner Americi."
Od potencijalnih kriza, za čije je rješavanje potrebna trans-atlantska sloga, na prvom je mjestu Iran, zemlja koja ima ambicije razviti nuklearni program. Teheran tvrdi – u mirnodopske svrhe. Europa, a pogotovo Amerika, vrlo je sumnjičava.
"Amerikanci priznaju da nemaju strategiju kojom bi zaustavili Iran od razvoja nuklearnog naoružanja. Europljani je imaju – to je politički, odnosno diplomatski dijalog s Teheranom, odnosno obećanje ekonomske pomoći i povećane trgovine, ako se Iran odrekne programa obogaćenja urana. Europa smatra da bi njezina strategija bila uspješnija ako bi se ovoj diplomatskoj inicijativi pridružio i Washington. U ovom trenutku, Washington želi pričekati, vidjeti hoće li diplomatski pregovori biti uspješni. Amerika nije dala punu podršku europskim planovima."
Bile su to riječi Charlesa Granta, direktora Centra za europske reforme iz Londona. Sjedinjene Države ne žele sudjelovati u diplomatskim pregovorima s Teheranom zbog toga što je Iran u prošlosti kršio svoje međunarodne obveze, a i zbog toga što ta zemlja podržava terorizam, te negira pravo Izraela na postojanje. U vezi Iraka, Charles Grant kaže da su nakon uspješno provedenih izbora, Francuska i Njemačka sklonije pomoći Americi, u stabilizaciji te zemlje.
"Mislim da su svi u Europi bili sretni zbog razmjernog uspjeha na nacionalnim izborima. Predsjednik Bush može očekivati veću francusku, njemačku, i uopće europsku pomoć – kada je riječ o uvježbavanju iračkih sigurnosnih snaga, ali i ekonomskoj pomoći Iraku te opraštanju dugova toj zemlji."
Međutim, analitičar Mark Joyce, iz londonskog Kraljevskog vojnog instituta, upozorava da su novo-preuzete obveze u vezi s uvježbavanjem pripadnika iračke službe sigurnosti još uvijek samo simbolične. NATO savez naime još uvijek za ovakav angažman nije izdvojio potrebne ljudske i materijalne potencijale.
"NATO još uvijek stoji na stajalištu da u Iraku treba preuzeti što manju ulogu, jer će se jedino tako postići politički konsenzus među članicama, koji je potreban da bi misija obučavanja iračkih vojnika i policajaca uopće počela. U praksi, to znači da je napravljeno vrlo malo."
Ako je Washington razočaran stajalištem nekih saveznica u vezi s Irakom, neki Europljani ne vole činjenicu što dnevni red NATO saveza – kako se čini – uvijek određuje najveća članica, Amerika. Njemački kancelar Schroeder je predložio da bi NATO savez trebao prestati biti glavni forum za raspravu o strateškim pitanjima. Po njemačkom kancelaru, problematika trans-atlantske sigurnosti i zajedničke strategije trebala bi se određivati u izravnim razgovorima između Sjedinjenih Država i Europske unije. Ovu je ideju Washington dosta hladno primio, a glavni tajnik NATO-a Jaap de Hoop Scheffer ju je odbacio. Međutim, Keith Didcock, iz londonskog Centra za vanjsku politiku, smatra da Schroederovu ideju ne treba olako odbacivati.
"U želji da se trans-atlantsko savezništvo obnovi i ojača, ne bi trebalo isključivo ovisiti o NATO savezu. Ne mislim da ga treba ukinuti, to konačno Europa niti ne predlaže. Međutim, treba reći da je došlo vrijeme da Europska Unija i Sjedinjene Države, kao saveznici, trebaju početi sagledavati vojne i sigurnosne probleme i rješenja šire, a ne samo u okviru NATO saveza."
Keith Didcock očekuje da će Amerika nastojati očuvati značaj NATO saveza, kao svojevrsnog središta trans-atlantske zajednice. No, činjenica je – upozorava ovaj britanski stručnjak – da je George Bush tri od pet dana svoje europske turneje proveo u Briselu, svojevrsnoj metropoli ujedinjene Europe. Na taj je način Washington iskazao prihvaćanje činjenice da Europa razvija novi identitet, koji obuhvaća cijeli kontinent, te da će Europa u budućnosti postati nova sila s kojom će svi trebati računati.
