Ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da se većina Amerikanaca protivi slanju dodatnih vojnih postrojbi u Irak, što je plan predsjednika Busha. Predsjednik priznaje da njegov plan nije popularan, ali ustraje da predsjednici - kao vrhovni zapovjednici oružanih snaga - često moraju donositi teške i nepopularne odluke. Peter Fedynsky osvrće se na neke od američkih predsjednika u ratno doba, te na način na koji su vojni rezultati odredili njihov status u povijesti.
George Bush nije prvi predsjednik koji se sučeljava s jakim političkim protivljenjem njegovim ratnim planovima. Predsjedniku Abrahamu Lincolnu suprotstavljali su se čak i pripadnici njegove vlastite stranke nakon poraza i nazadovanja vojske Sjevera u prvim godinama američkog građanskog rata.
Neuspjesi Britanije na početku drugog svjetskog rata doveli su do jačanja američkog izolacionizma - protivno odluci predsjednika Roosevelta da se nakon napada na Pearl Harbor bori protiv nacističke agresije.
Allan Lichtman, profesor povijesti na Sveučilištu American, kaže da se predsjednika Busha danas kritizira iz istih razloga kao i Lyndona Johnsona u vrijeme Vijetnamskog rata: "Slanje sve brojnijih pojačanja i ustrajanje u ratu koji naizgled nije imao jasne ciljeve ni saglediv kraj - sve je to pratilo i Johnsona."
Predsjednik Bush kaže da je cilj misije u Iraku jasan: stvaranje demokracije na Srednjem Istoku i zaštita Amerike od terorizma. No, ispitivanja javnog mnijenja ukazuju da se oko 70 posto Amerikanaca ne slaže s načinom na koji predsjednik Bush vodi rat. Neki kritičari, pak, prognoziraju da će on ući u povijest kao jedan od najgorih predsjednika Sjedinjenih Država.
Gospodina Busha, 43. američkog predsjednika, to - kako izgleda - ne zabrinjava: "Ljudi pišu povijest ove administracije i prije no što je njezin mandata završen. Čitam studije o Georgeu Washingtonu, pa si mislim: ako još uvijek analiziraju prvog predsjednika, onda se 43. ne treba brinuti za analize, nego treba postupati onako kako smatra da je ispravno."
Gledano u povijesnom kontekstu, uspjeh je često nepopularnim predsjedničkim ratnim planovima tek puno kasnije osvjetlao obraz. Predsjednik James K. Polk vodio je rat protiv Meksika, 1846, uz protivljenje gotovo polovine stanovnika Amerike. No, pobjeda je rezultirala aneksijom nekih područja na Jugu i Zapadu – danas su to savezne države Kalifornija, Arizona i New Mexico – kao i javnim odobravanjem.
Prije više od jednog stoljeća, predsjednik William McKinley okoristio se pobjedom u Španjolsko-američkom ratu, nakon prvotnih kritika da je lagao o pravim razlozima rata. No, Stephen Hess, znanstvenik koji radi u Institutu Brookings u Washingtonu, kaže da vojni poraz može vrlo štetiti povijesnom naslijeđu konkretnog predsjednika: "Ako imate rat poput Vijetnamskog, onda je jako teško prozvati to pobjedom. Oni predsjednici koji su bili najuže identificirani kroz taj rat – prvenstveno Lyndon Johnson, a, potom, Richard Nixon – moraju snositi teret krivnje zato što su rat izgubili."
Predsjednik Bush odbacuje prijedloge da povuče američke postrojbe iz Iraka i optužuje oporbu da zaboravlja upornost predsjednika Franklina Roosevelta tijekom Drugog svjetskog rata i Harryja Trumana tijekom Korejskog rata. Obojica tih predsjednika bili su Demokrati, što gospodina Bush navodi da sadašnju Demokratsku stranku naziva – 'strankom podvijena repa'.
Allan Lichtman ističe da je Truman okončao svoj predsjednički mandat a da je samo 23 posto američke javnosti odobravalo način na koji je obavljao svoj posao. To se zbivalo u vrijeme kada su se komunisti izborili za 'mrtvu trku' na Korejskom poluotoku, ostvarujući pritom – kako je izgledalo – uspjehe drugdje u svijetu. Predsjednik Bush kaže da je povijest Trumanovom predsjednikovanju odala priznanje.
No, Allan Lichtman kaže da Bush pogrešno shvaća povijesne okolnosti u kojima je djelovao Harry Truman: "Trumanova politika zadržavanja širenja komunističkog imperija - bez da se bude previše provokativan, bez neminovne uporabe vojne sile - potpuno je drugačija strategija od ovoga što George Bush radi u Iraku. Predsjednik Bush, u osnovi, pokušava koristiti vojna sredstva ne samo za promjenu režima, nego i za potpunu rekonstrukciju jedne zemlje."
Stephen Hess ističe da javnost često promijeni mišljenje o bivšim predsjednicima kada se deklasificiraju njihovi dokumenti, te kada se stekne uvid u pozadinu nekad nepopularnih odluka. A, Allan Lichtman dodaje da bi eventualna pobjeda u Iraku znatno brže poboljšala položaj predsjednika Busha u očima javnosti.
