Vinarija Grgich Hills, u Rutherfordu, u dolini Napa, postoji vec gotovo 30 godina. Osnovali su je, 1977. godine, Miljenko “Mike” Grgich i Austin Hills, prvi – sa znanjem i vjestinama u pravljenu vrhunskih vina, drugi – s dobrim poznavanjem businessa i financija. Godinu dana prije osnivanja vlastite vinarije, 1976. godine, Mike Grgich privukao je svjetsku paznju kad je na, sada povijesnoj, “pariskoj degustaciji” njegov Chardonnay Chateau Montelena ’73 bio bolje ocjenjen od najboljih francuskih bijelih burgundaca i Napu, kako to kazu, “stavio na vinsku kartu svijeta.” Tijekom 27 godina postojanja vinarije Grgich Hills, u njenim vinima uzivali su, u posebnim prigodama, ne samo neki od svjetskih lidera, poput predsjednika Reagana i Clintona, kraljice Elizabete II i predsjednika Mitteranda, vec i brojni ljubitelji vina koji, uz ona najbolja, posebnu prigodu prave od svakoga dana. Miljenko Grgich je upravo proslavio 81. rodjendan, ali ne pokazuje nikakve znakove usporavanja i pomisao na potpunu mirovinu jos mu je strana i daleka. Sluzbeno, on je jos uvijek glavni, nadgleda svu proizvodnju vina, ali uzde polako prepusta svom necaku, vinaru Ivi Jeramazu, i kceri Violet, u prodaji i marketingu. S Violet Grgich za svog je nedavnog posjeta Kaliforniji razgovarala Jagoda Bush....
Violet Grgich rodjena je u Napi i od malih je nogu bila uz oca u svim njegovim vinarskim i vinogradarskim poslovima; od osnivanja vinarije Grgich Hills Cellar mnoga je ljeta u vinariji i radila, dobro joj je poznat svaki aspekt posla, od podruma i punjenja boca i laboratorijskih analiza do kusanja vina.
Kad je doslo vrijeme za studij, medjutim, Violet je odabrala glazbu i studirala je na Sveucilistu Kalifornije u Davisu, usporedno jos i biologiju, kemiju i enologiju. Studij glazbe nastavila je potom na Sveucilistu Indijane i magistrirala na cembalu. Violet i svira sest glazbenih instrumenata, a glazba 16. i 17. stoljeca samo je dio njenih glazbenih interesa. Ima, kaze, i niz drugih strasti, od sporta do kuhanja, citanja, uzgoja ruza....prva ljubav, glazba, ostala je njena najveca. Violet se njome i dalje bavi i cesto nastupa sa suprugom, njegovo glazbalo je viola da gamba. Svoju svestranost Violet pripisuje jednoj svojoj mozda najvecoj strasti – strasti za zivljenjem, neodoljivom zeljom da proba sve sto ju okruzuje i da svemu da sve od sebe. Znala je, naravno, cijelog zivota da je tu i vinarija, ali to je vise bilo nesto sto se samo po sebi razumije, gotova cinjenica.
Je li odluka da preuzme poslovno kormilo uspjesne vinarije bila njena ili je trebalo malo “prijateljskog uvjeravanja?”
“Prije nekoliko godina jos, tata je zaprijetio mirovinom i rekao – za 4 mjeseca povlacim se, bolje ti je da sve preuzmes. Prijetio je on i prije povremeno, ali kad sam cula da je i nekim drugim ljudima tada rekao da se sluzbeno povlaci, shvatila sam da je stvar ozbiljna i da mi je doista bolje da nesto poduzmem. Dao mi je, istina, vise od 4 mjeseca. Preuzela sam poslove prodaje i marketinga iako znam da moj otac nece u potpunu mirovinu tako skoro, to jednostavno ne bi bilo u interesu njegovog zdravlja, on je i dalje na celu Grgich Hillsa i vrlo nesretan kad mora biti daleko od vinarije, zbog putovanja ili slicnoga. Opis mog radnog mjesta je da ga cuvam od glavobolja,” dodaje Violet, uz osmjeh, “da ga cuvam od svega sto bi mu moglo zadati glavobolje, kako bi on mogao raditi ono sto on hoce... ne uspijeva mi uvijek, ali trudim se. ”
Konacna odluka, kaze Violet, ipak je bila njena iako joj je otac cijelog zivota govorio da ce biti vinar, a ona njemu da nece, nikada. “Oboje smo tvrdoglavi i oboje strastveni u obrani svojih ideja. Meni je, sa svim mojim interesima, jednostavno malo duze trebalo da shvatim kojim putem, zapravo, zelim poci, malo sam duze tragala. I shvatila da je vinarija moj dom, ne toliko posao iako je ona, naravno, business, koliko uglavnom moj dom, ono gdje sam i sto sam. Odrasla sam u vinariji, u ovom poslu. Po prirodi sam, medjutim, sramezljiva i kad je tata odlucio da se moram toga rijesiti, da moram vise s ljudima biti, kad me je, da tako kazem, ‘bacio u vodu,’ u marketing i prodaju, to za mene nije bilo lako. Da me ubijete, nisam mogla govoriti pred skupom ljudi. S jednom osobom, to da, ali pred puno njih – ni slucajno. Osim toga, moj otac je tako poznat, gdje god se pojavi, ljudi su ispunjeni divljenjem i strahopostovanjem. Poci njegovim stopama, to je za mene bilo nezamislivo. Ali, morala sam plivati kako god sam znala iako, moram priznati, nekoliko puta sam skoro potonula.”
Kao onda, prica Violet, kad je, pred skupinom sommeliera, nervozna, uzela u ruku casu Zinfandela kako bi samu sebe malo “ucvrstila,” no dok je lagano casom i vinom u njoj rotirala, nesto cime se stimulira bouquet vina, i nesto sto je sa sigurnoscu cinila kad joj je jos valjda bilo pet godina, Zinfandel je, tog nesretnog dana, iznenada “skocio” iz case i zavrsio preko njenog bez kostima. “Mislila sam, zemljo, otvori se, da me nema vise, ali onda shvatila da sommelierima i nije bilo nista cudno, a i da mene nije bilo puno briga, ja sam se na svoj racun malo nasalila i nastavili smo.” Otada, kaze Violet, puno je lakse, nije sasvim svladala svoju introvertnost, ali naucila je kako se s njom nositi, kako situacijom vladati.
I kao glazbenica, kaze, imala bi pred nastupe uzasnu tremu, ali “potrebno je znati i shvatiti,” dodaje, “da covjek za nastupe pred javnoscu kreira jedan lik, lik za pozornicu, i ako se nesto lose dogodi, to ne treba nuzno primati i prozivljavati kao nesto osobno.”
G. 2002, vinarija Grgich Hills proslavila je 25. obljetnicu, cvrsto u prvim redovima vrhunskih proizvodjaca. Zadnjih nekoliko godina doslo je do nekih promjena, ali uglavnom organizacijske i proceduralne prirode, kaze Violet, ali sve u najboljem interesu vinarije – da ona nastavi proizvoditi vrhunska vina, vina koja ce biti tako dobra da njihova potraznja nece jenjati medju potrosacima. Opstati u businessu, biti na vrhu, nije lako danas, kaze ona – u ekonomskom smislu, posljedice 11. rujna 2001. jos uvijek se osjecaju; konkurencija je velika, puno je vise dobrih vinarija, industrija je danas stasala i zrela, nista vise nije kao nekada; tata, kaze Violet, svaki put kad dodje, prepadne se novog kompjutera. “Dugo godina smo i radili bez njih, ali i mi smo danas dva-tri puta veci, bez njih vise ne bi mogli funkcionirati. Kad je tata poceo, imao je dva uposlenika; danas ih imamo 30-ak. U pocetku, slijedila sam njegov primjer – htjela sam sve sama, jer ako nekog drugog delegirate, to je bilo i njegovo misljenje, prije ili kasnije nastat ce neka zbrka, dok na koncu i on i drugi nisu povikali – nadji sebi pomocnika!”
Pristala je, jer iako vinariju poznaje od dna do vrha, lako je, kaze, iz vida izgubiti opcu sliku ako se svakog dana treba baviti detaljima, sitnim pitanjima, “a mislila sam prije – ako ja mogu podici telefonsku slusalicu zasto bi to netko drugi trebao uciniti umjesto mene?!”
Po kvaliteti, istice Violet, vinarija Grgich Hills Cellar oduvijek je na vrhu, ali nista ne mozete uzeti zdravo za gotovo, nikad ne smijete biti zadovoljni s jucerasnjim najboljim, svaka je berba prilika za jos bolja vina. Takodjer, dodaje, ako zelite biti ispred konkurencije, treba stalno njegovati odnose s trgovcima, distributerima... i ne mozete cekati da ljudi k vama dodju, vi morate stalno van, medju njih, inace gubite mladju generaciju potrosaca, a medju njima ima vise uzivalaca vina nego medju starijima, njihovi su zahtjevi i ukusi takodjer drugaciji, treba stalno ici u korak s vremenom, nikad, nikad stati.
Planovi za vinariju Grgich Hills u iducih 25 godina?
“Smanjiti kolicinu, smanjiti proizvodnju, jos vise poboljsati kakvocu. Ova vinarija je dom svima nama, moj bratic ima veliki interes za vinograde i za pravljenje vina. Nasa filozofija ostaje ista, nece biti promjene stila, jednostavno obogacenje istoga. Dakle, veci kvalitet, manja proizvodnja, da ona bude iz godine u godinu sve bolja i sto je moguce prirodnija. Pravimo 6 razlicitih vina [Chardonnay, Fume Blanc, Cabernet Sauvignon, Merlot i desertno vino Violetta], zelimo pametno upravljati nasim vinogradima, ne moramo vise kupovati grozdje od drugih, svih pet vinograda sada je u nasim rukama, u nasem vlasnistvu, i imamo slobodu obradjivati ih onako kako mi zelimo. Organski i biodinamicki uzgoj grozdja i sto prirodnija vina nije za nas trend, odnosno moda, za nas to ima puno smisla, to je jednostavno vracanje korijenima. To je nesto sto djelimice primijenjujemo vec godinama. Dakle, nista radikalno novo, samo jos vise oplemeniti postojece.”
Za samu Violet, medjutim, vrlo skoro nastupa velika promjena, postat ce mama. Je li u businessu, kao zena, imala problema?
“Nikad tome nisam pridavala puno vaznosti, nikad o tome razmisljala, to mi vise dosadjuje nego sto me uzrujava, roditelji me nikad nisu odgajali u smislu – ovo je za djecake, a ovo za djevojcice. Nikad nisam smatrala da zato sto sam zena, neke stvari nisu za mene, te ideje nisu ni od mojih roditelja dolazile. Kao dijete ja sam se i po drvecu penjala i igracke rastavljala, radila puno toga sto se ‘pripisuje’ djecacima, ali puno sam i citala i s lutkama se igrala i za njih sivala. Roditelji su me i bodrili da radim sve sto drugi ljudi rade – sivaj i kuhaj i u vinariju idi, da naucis kako se vino pravi, i u vinograd, da vidis kako se grozdje uzgaja. Priznajem, potpuno sam toga svijesna, odrasla sam u privilegiranoj sredini, odrasla u businessu, ali iskreno vjerujem da je najvaznije to tko ste, kao covjek, sto radite i kakve su vam kvalifikacije. To sto je netko muskarac ili zena, tu se nista ne moze. Ali, svatko ima pravo na iste mogucnosti i po tome treba cijeniti drugoga, a ne na temelju spola. Tocno, ovaj business uglavnom pripada muskarcima, ali neki od danas kultnih vinara su zene, da ne govorim koliko medju njima ima somelliera. Sve se mijenja, na bolje, nadam se.”
Najvrijednija lekcija koju je od svog slavnog oca dobila?
“Na to pitanje bas nije lako odgovoriti, toliko je toga....ali jednu mi stvar uvijek ponavlja, to je, zapravo, i njemu njegov otac govorio – stogod da radis, nastoj steci prijatelja dnevno, na taj nacin imat ces na kraju svake godine 365 novih prijatelja, drugim rijecima – kako ti tretiras druge, tako ce i oni tebe, potencijalni prijatelj krije se u svakome. Nastojim se drzati tih rijeci i jos necega su me roditelji naucili – da nikad nije ispod casti sagnuti se i pokupiti komad smeca ostavljen na parkingu ili na ulici. Inace, oba moja roditelja su puna pozitivne, zdrave energije, puni mladosti, vrlo karizmaticni i privlacni ljudi, to je svojstveno mojoj obitelji, mozda cu, nadam se, jednog dana i ja to biti, imam se, barem, cemu radovati u buducnosti. Ljudi uzivaju u susretima s mojim ocem, ne nuzno zbog toga sto je slavan nego zato sto je topao, sto i on voli ljude, sto ih prijateljski docekuje i prijateljski se prema njima postavlja i sto je pun divnih prica, to je nesto sto nikad nitko ne zaboravlja.”
Nas razgovor vodio se u prekrasnoj novoj prostoriji vinarije, predvidjenoj, izmedju ostaloga, i za druzenja, za okupljanje veceg broja ljudi, za poneki koncert, mozda. “Mi volimo zivost, volimo glazbu, volimo pjesmu, volimo susretati ljude, provoditi vrijeme i razgovarati s njima. Znate i sami, kao Hrvati, mi imamo drugaciji pogled na zivot, razlikujemo se od Amerikanaca. Samo jedan primjer, Amerikanci kazu – vino samo u posebnim prigodama, inace ono je losa stvar, treba ga drzati dalje od djece; ja sam s vinom odrasla, pijem ga svaki dan, pila sam ga i kad sam mala bila, istina, pola vino, pola voda. Ali, vino je na nasem stolu, u nasoj hrvatskoj obitelji, bilo svakoga dana. S druge strane, Amerika je jedna nevjerojatna, divna, fantasticna zemlja. Osjecam se i Hrvaticom i Amerikankom, imam srecu, imam najbolje od oba svijeta.”
