Prosla je gotovo tocno godina dana otkako je dokazano da je glasoviti americki kultivar izvorno hrvatska sorta. Naime, osamnaestog prosinca prosle godine, vinska geneticarka, prof. Carole Meredith, s kalifornijskog Sveucilista u Davisu, svom je kolegi, prof. Ivanu Pejicu, s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, potvrdila nalaze analize DNA-biljezima - zinfandel je identican crljenku kastelanskom!
Najpopularnija sorta kalifornijskih vinograda, jedina vaznija za koju se, vise od stotinu godina, nije znalo odakle je dosla, sorta cije (crno) vino u Americi uziva gotovo kultno sljedbenistvo nije, dakle, talijanskog (o cijoj vjerojatnosti se do tada govorilo), nego hrvatskog porijekla! Stovise, crljenak kastelanski su i americki zinfandel i talijanski primitivo. A plavac mali? Na koji je, kao mogucnost, krajem 70-ih i pocetkom 80-ih godina, ukazivao pisac i povjesnicar Leon Adams, godinama i Miljenko Grgich? Dodatno je ispitivanje pokazalo da je on dijete crljenka, odnosno zinfandela, i dobricica.
U fascinantnom procesu rjesavanja zagonetke zinfandelova porijekla radilo je, dakle, par generacija strucnjaka, raznih profila, od ampelografa i geneticara do vinogradara i povjesnicara. Danasnji gost nase rubrike jedan je iz ove zadnje skupine - dobro poznati kalifornijski povjesnicar, Charles Sullivan. Njegova novija istrazivanja govore nam vise o vremenu i nacinu dolaska zinfandela u Ameriku kao i o njegovom imenu. U mirovini vec 12 godina, ili kako sam kaze, “u dvanaestoj godini slobode,” prof. Sullivan, s magisterijem iz povijesti s University of California, povijest je i predavao cijeloga zivota, americku i evropsku, uza specijalnost mu je balticka, odnosno njemacko-balticka povijest. Vino mu je, kaze, jos 60-ih godina postalo hobi, volio je razgovarati s vinarima, slusati njihove price, price o vinarijama, poznatim obiteljima. Kad ga je otac, 1976, citajuci “Encyclopedia of Wine,” Franka Schoonmakera, pitao “Imamo li mi nesto slicno o Kaliforniji? Nemamo? Zasto ti ne bi knjigu napisao?”, Charles Sullivan je poceo. S opseznim radom na pisanju knjige, poceo je, istina, tek 1994, iako je materijal poceo prikupljati jos 30-ak godina ranije, ali “otac je,” kaze, “pozivio dovoljno dugo da bi knjigu vidio.” Objavljena je bila 1998, pod naslovom “A Companion to California Wine: An Encyclopedia of Wine and Winemaking From the Mission Period to the Present.” Prije te, prof. Sullivan je objavio i nekoliko manjih knjiga, regionalnih, o povijesti vina u podrucjima Napa, Santa Cruz Mountains, Santa Clara Valley... I niz clanaka u nekima od najboljih americkih casopisa koji se bave kulturom pica i jela – Wine Spectator, Vintage Magazine, Journal of the American Wine Society...
U svom enciklopedijskom izdanju, prof. Sullivan je zinfandelu posvetio duznju paznju, ali do tada, do objavljivanja njegove knjige, bila je utvrdjena samo povezanost zinfandela s talijanskim primitivom, koji raste u Apuliji, oko Barija. O crljenku, naravno, jos ni nagovjestaja nije bilo, “sve su to nove stvari,” ali spomenuta je bila mogucnost povezanosti zinfandela s plavcem malim. Prof. Sullivan upravo zavrsava novu knjigu, bit ce objavljena ujesen 2003, pod naslovom “Zinfandel, A History of the Grape and Its Wine.” U toj knjizi, rekao je, sve sto je otkriveno u kratkom medjuvremenu, DNA veza, utvrdjena potkraj prosle, 2001. godine, od strane hrvatskih i americkih znanstvenika, naci ce svog mjesta...
“To poglavlje, o znanstvenom otkricu, poslao sam prof. Meredith. Ona ga je upotpunila, neke ispravke unijela. Cijela knjiga bit ce, znate, o rjesavanju zagonetke zvane zinfandel. Prvo, kako je grozdje u Ameriku doslo, onda i u Kaliforniju, jer prvo je stiglo na Istocnu obalu, na Long Island i u Novu Englesku. Tamo su ga u staklenicima uzgajali, kao stolno grozdje. Odande, u Kaliforniju je doslo 50-ih godina 19. stoljeca. Na savjet mog urednika, knjiga ce i biti prikaz rjesavanja tog velikog misterija, njegovog povijesnog i njegovog znanstvenog dijela. Za znanstveni, ja nisam prava osoba,” naglasio je prof. Sullivan. “Stoga sam taj dio i poslao dr. Meredith, ona je unijela 20-ak manjih ispravaka, ali povijesni dio, to je nesto cemu sam se vec ozbiljnije posvetiti sam znao. Bit ce to knjiga na nekih 150 ili malo vise stranica, u izdanju University of California Press, i bit ce puna povijesnih podataka, karata i slicnoga, ali i prica i anegdota,” rekao je, “...sve na temu zinfandela!” O porijeklu imena, prof. Sullivan kaze:” Reci cu vam tocno, u samo par rijeci, povijest njegova imena - nitko je ne zna, nitko pojma nema odakle je ono poteklo! Grozdje je, bez imena, stiglo iz Beca, iz Schonbrunn rasadnika, u njemu je bilo loze iz svakog dijela austrougarskog carstva. Za svoj ga je rasadnik, na Long Islandu, uvezao George Gibbs, dvadesetih godina 19. stoljeca, negdje izmedju 1822. i 1829. godine. Ubrzo se, zajedno s drugim grozdjem, pocinje pojavljivati na poljoprivrednim i vrtlarskim sajmovima tog podrucja. U katalogu vlasnika jednog drugog rasadnika na Long Islandu, katalogu iz 1829, prvi puta se spominje ime ‘zinfardel.’ Tijekom 30-ih i 40-ih godina, njegovo se grozdje, i pod imenima ‘zinfindal,’ i ‘zinfendal,’ prodaje na Istocnoj obali, od Long Islanda do Bostona, gdje su od Engleza viniferu naucili uzgajati u staklenicima i grozdje na stolu imati vec u prvim danima travnja, nije tada jos bilo grozdja iz Chilea! Nesto kasnije,” dalje ce prof. Sullivan, “u katalogu istog rasadnika navodi se podatak da je grozdje iz Njemacke bilo doneseno. Medjutim, zemlje po imenu Njemacka, tada, sredinom 19. stoljeca, nije bilo. Njemacka je tada moglo znaciti samo - s njemackog govornog podrucja. To bi bio Bec, iz Beca je grozdje doslo na istok Amerike. Ali ne jos i do Kalifornije.”
U Kaliforniju je stiglo vjerojatno 1852, odmah nakon pocetka “zlatne groznice,” brodom kapetana Fredericka Macondraya, iz Massachusettsa, tvrdi prof. Sullivan. “Kapetan Macondray bio je clan jednog tamosnjeg hortikulturnog drustva, bio je, kao mnogi tada u Novoj Engleskoj, strasni uzgajivac grozdja. Na put u Kaliforniju, ponio je sa sobom, prijatelju u Napi, koji je lozu tamo razmnozavao, kljucice nekoliko sorti. Bio je tu traminac, muscat d’alexandrie i jedan nepoznati i neobicni, po imenu zinfandel. Nekoliko godina kasnije, 1859, kapetanov je prijatelj prodao dva vagona cokota Hortikulturnom drustvu Sonome. Sve se te zime smrzlo osim zinfandela. Zanimljiva je to prica,” dalje ce Charles Sullivan, “jer kad je vino od njega napravljeno, odnoseno je bilo u vinariju General Vallejo, takodjer u Sonomi. Kad ga je njihov vinar, Francuz po imenu Victor Faure, probao, na zaprepastenje svih rekao je da je sjajno i vrlo slicno francuskom claretu.” (Claret je ime koje je u Ameriku iz V. Britanije stiglo kao naziv za crvena vina Bordeaux stila). Prof. Sullivan istice jos jednu zanimljivost...U Novoj Engleskoj, uzgajalo se i grozdje zvano Black St. Peter, genetski, kaze on, potpuno identicno onom “zinfindalu,’ ali nitko jos nije uspio okriti kako je, i kada, u Novu Englesku doslo. “Ja mislim da je iz Engleske stiglo, ali to nije dokazano.”
Prof. Sullivan je, dakle, uspio slijediti put zinfandela od austro-ugarskog carstva do Istocne obale Amerike, a onda i do Zapadne. I vec u svom enciklopedijskom prirucniku ispravio neka stara i pogresna vjerovanja, jer, kako sam kaze, kadgod bi uzeo neku drugu knjigu u ruke, nailazio bi na krive informacije. “Uglavnom su se one odnosile na Agostina Haraszthyja, rodom iz sela Futoga, u Backoj, ciji je sin, Arpad, tvrdio da je njegov otac zinfandel u Kaliforniju prenio, da je njima sorta vrlo dobro bila poznata iz domovine im, Madjarske. U to je cak uspio uvjeriti povjesnicara Bancrofta. Cinjenica je,” objasnjava prof. Sullivan, “da oni koji su o vinima ranije pisali, nisu povijest bas dobro poznavali. Culi bi ime ‘Madjarska’ i mislili kako je iz Madjarske i poteklo, a nisu znali da je Madjarska tada znacila – Austrija, odnosno da se radilo o austro-ugarskom carstvu. Ja sam taj dio pojasnio. Sve te slavne price o Haraszthyju, netocne su bile iako je on vrlo vazan bio za vinogradarstvo i vinarstvo Kalifornije. Macondray je zinfandel ovamo donio, on je sam kasnije, u San Mateu, uzoran vinograd imao, a ono s Haraszthyjem, to je obican je mit,” tvrdi prof. Sullivan. U svojoj novoj knjizi, toj temi cijelo jedno poglavlje posvecuje, upravo pod tim naslovom – “Haraszthy mit!”*
Buduci da je zinfandel onako lijepo prvo crveno vino u Sonomi dao, on je, u Sonomi i Napi, Sonomi narocito, vec 60-ih godina 19. stoljeca prilicnu popularnost stekao. U podnozju Sierra Nevade, takodjer. “Za vrijeme ‘zlatne groznice,’ tisuce i tisuce ljudi nahrupile su tada u podnozje Sierre...Vecina ih je tragala za zlatom, ali njih je trebalo i snabdjevati i hraniti, to su cinili mnogi drugi. Hrana, vino, voce, sadili su se vocnjaci, sadili vinogradi. Vijest o zinfandelu kao dobrom grozdju brzo se medju njima pronijela i u podnozju Sierre jos uvijek ima starih vinograda, s lozom iz 19. stoljeca, ne puno, ali ih ima.” Veliki boom u sadnji zinfandela, zbio se u razdoblju od 1878. i 1887. godine. Tisuce i tisuce jutara bile su tada pod zinfandelom. Tih 10-ak godina oznacilo je pocetak kalifornijskog vinarstva, u tom se razdoblju pocela radjati industrija. Na pocetku tog razdoblja, Napa je, primjerice, imala 3.000 jutara pod vinogradima; na kraju tog desetogodisnjeg razdoblja, vec 20.000 jutara. Isto se i u Sonomi zbilo. “Vino koje se od zinfandela radilo, medjutim,” naglasava prof. Sullivan, “dugo se jos nije i pod istim imenom prodavalo. Kupovale su ga velike kompanije u San Franciscu i kao claret ga buteljirale pod svojim etiketama. Zinfandelu se tada cesto dodavao cabernet ili petite sirah, carignane ili mourvedre. Rijetko se, u onim danima prije prohibicije, mogla na etiketi vidjeti rijec “zinfandel,’ samo na izlozbama, mozda. Dobar Zin, u Sonomi je tada proizvodila vinarija Gundlach-Bundschu; u Napi, Charles Krug i Jacob Schram. Schram je danas po pjenuscu poznat, ali onda je radio dobar Zinfandel, Schram je, zamislite, zinfandel zvao ‘zeinphenthal,’” kroz smijeh je dodao prof. Sullivan.
Zinfandela danas najvise ima u podrucju Lodi, u San Joaquin County, u Central Valley, rekao je, ali od njega se, vecinom, pravi bijeli Zinfandel, “ona ruzica, zapravo,”osrednjeg kvaliteta. Ali ima u Lodiju i podrucja koja daju jako dobra Zinfandel vina. Sonoma je, naravno, jako vazna, nesto manje zinfandela ima, ali je zato njegov kvalitet najbolji. I cijena najvisa, trideset, cetrdeset dolara za bocu Zinfandela! I onda Napa, koja ga, takodjer, puno nema, ali je njena reputacija dobra.” Od drugih podrucja, prof. Sullivan je istaknuo Paso Robles, Santa Cruz Mountains i, naravno, podnozje Sierre. Pod zinfandelom je u Californiji, danas, rekao je on, oko 50.000 jutara. To ga ne trece mjesto stavlja, odmah iza cabernet sauvignona i merlota. Ali zato Zin uziva popularnost “kultnog vina.”
“Jedan od Zinofila, Zinfanatika...udruzenih u mocnu americku Udrugu proizvodjaca i potrosaca zinfandela,” rekao je prof. Sullivan, “bio sam i ja, 70-ih godina, kad sam o zinfandelu poceo pisati i njegovu povijest istrazivati. I ja sam tada bio fanaticni pristasa, danas sam samo - pristasa.”
U lipnju 2002, ZAP, kako skraceno zovu organizaciju Zinfandel Advocates & Producers, bio je pokrovitelj prvog ZINposiuma. Na njemu je i prof. Sullivan bio jedan od sudionika. “Bio sam na istom panelu s dvojicom hrvatskih profesora te s dr. Meredith i prof. Wolpertom (oboje s Davisa)...Nas pet govorilo je o povijesnom, etimoloskom i bioloskom porijeklu zinfandela.”
Prof. Sullivan vjeruje da korijeni zinfandelu sezu mozda i dublje i dalje....do Cipra, moguce je. “Mi jos uvijek ne znamo tko su roditelji zinfandelu. Prof. Meredith smatra da su roditelji zina i crljenka svoju bebu imali u Hrvatskoj, jer je toliko srodnih loza tamo. Ali to nije naucno dokazano, roditeljima se to moglo dogoditi i na Cipru. No, sve su to, kaze prof. Sullivan, pretpostavke.
“U svojoj knjizi stoga i kazem: Naravno da nemam povijesnog dokaza da nikakvog povijesnog dokaza nema za to kako ‘putuje’neka sorta...Srednji vijek, Bizant, cak stari Rim i Grcka, Fenicani, Mleci...svi su oni lozu i grozdje prenosili. Kako su zinfandel-primitivo-crljenak na Jadran stigli, mi to ne znamo. Zbog toga je znanstveni rad i tako izuzetno vazan.” Buducnost zinfandela? Prof. Sullivan u prvom redu naglasava da Amerika i dalje ostaje model ostatku svijeta za proizvodnju Zinfandela. Kad su u pitanju neka druga vina, Amerika uci na evropskim modelima. Ali ne u slucaju Zinfandela! Za njega, drugog modela od americkog nema. Ima zina u Australiji, u Chileu, cak Italiji, ima i jedan mali vinograd u Bordeauxu, ali Kalifornija je njegova zemlja, rekao je prof. Charles Sullivan:”“Primjerice, postane li crljenak popularan i pozelimo li ga razmnozavati, mi se necemo Hrvatskoj okrenuti da bi vidjeli kako svoje vino praviti...Hrvatska ce u nas gledati. Isto se dogodilo s primitivom u Italiji. Jedno od najpopularnijih Primitivo vina koje se prodaje u Americi, radi, u blizini Barija, jedan kalifornijski vinar koji je nekad Zinfandel pravio za jednu veliku vinariju u Napi. On taj Primitivo radi kao Zinfandel, mi smo, dakle, model! S vremenom, bit ce zinfandela po cijelom svijetu, jer je grozdje dobro, plodna sorta. Hrvatski vinogradari zacijelo ce kalifornijski zinfandel pozeljeti kod sebe zasaditi. Bit ce zanimljivo vidjeti kakvo ce vino on tamo davati. No, na to ce trebati pricekati barem jos nekoliko godina."
Prof. Sullivan je nekoliko puta na podrucju bivse Jugoslavije bio, selo Futog i druga mjesta posjetio. Ovog proljeca (2003), u Istru se sprema. Supruzi je, kaze, obecao da se nece povijescu vina baviti, da ce obican turist biti, ali nije siguran da ce to obecanje moci i odrzati, volio bi neke vinogradare posjetiti, s njima se upoznati.
* Iz knjige Charlesa Sullivana A Companion to California Wine: An Encyclopedia of Wine and Winemaking From the Mission Period to the Present:
"HARASZTHY Jedno od vaznih imena ranih dana kalifornijskog vinogradarstva. Agostona Haraszthyja (1812 – 69) ponekad zovu 'ocem' suvremenog kalifornijskog vinogradarstva...naslov koji mu ne pripada, ali bio je zacijelo jedan od pokretaca.... U Sjedinjene je Drzave, iz austrougarskog carstva, stigao 1840, a dvije godine kasnije po obitelj se vratio i sa sobom je u Ameriku doveo. Sve do San Diega, gdje je, 1849, serifom postao... Vec 1852, uputio se na sjever Kalifornije i blizu San Francisca rasadnik kupio, nesto kasnije, kraj San Matea, i vinograd osnovao... Za njega je mnoge sorte s Istoka Amerike narucivao. Medju njima su vjerojatno bile i neke evropske, stoga je sin Arpad (sam vrlo vazna licnost u razvoju kalifornijskog vinogradarstva, daleko veci je doprinos napravio od oca Agostona), 80-ih godina 19. stoljeca i poceo s onom pricom da je njegov otac zinfandel u Kaliforniju prenio... Kad je otac Buena Vistu, u Sonomi, kupio, iz San Matea je lozu prenio i ubrzo vodeci vinogradar u Sonomi postao...Iz Evrope je, bas kad je americki gradjanski rat buknuo, donio kolekciju od nekih tri stotine razlicitih trsova loze i od drzavne vlade zatrazio novcanu pomoc za njihovo odrzavanje i razmnozavanje. Hladno je odbijen bio. Kalifornija je, naime, bila na strani Sjevera, Agostonove su simpatije za snage Juga svima bile dobro poznate. Ono sto je iz Evrope donio, Agoston je u Buena Visti i zasadio, ali nema dokaza da je time utjecao na povijest vinogradarstva Kalifornije. Osim mitova koji se prepricavaju zadnjih sto godina! Godine 1863, Haraszthy je ipak dobio financijsku pomoc osmorice kapitalista iz San Francisca, za sirenje vinograda u Buena Visti. Rezultat je bio BUENA VISTA VITICULTURAL SOCIETY. Vec druge godine svog postojanja, Drustvo je u dugove zapalo, a sam Haraszthy bez posla se nasao. Kratko vrijeme bavio se proizvodnjom brandyja, a onda krenuo u Nikaragvu, da bi tamo, na jednoj plantazi secerne trske, rum proizvodio. Sestog lipnja 1869, nestao je dok je prelazio rijeku prepunu aligatora".
