U trenucima dok na Bliskom istoku bjesni najnoviji sukob između Izraela i Hamasa, izreka indijskog pacifiste Mahatme Gandija da „nema puta ka miru, već da je mir put“, djeluje kao naučna fantastika.
Tokom prethodne tri decenije, a i većeg dijela druge polovine 20. vijeka, Zapad i međunarodna zajednica kao osnovu mira na Bliskom istoku vidjeli su ideju o dvije države - izraelske i palestinske.
Iako su napad Hamasa, organizacije koju SAD smatraju za terorističku, izveden 7. oktobra i izraelska ofanziva u Gazi snažno uzdrmali te temelje, to rješenje za mnoge je i dalje jedina opcija koja može da obuzda sukobe.
„Rješenje sa dvije države je i dalje moguće, možda i više nego ranije, postoji potencijal da oba naroda shvate da ovo nije sukob većine Izraelaca i Palestinaca, onih koji žele da žive u koegzistenciji, bez radikalnih lidera“, kaže za Glas Amerike Uriel Abulof profesor Fakulteta političkih nauka u Tel Avivu i gostujući predavač na američkom Univerzitetu Kornel.
„Na jednoj strani imate Hamas koji morate da riješite na vojni način, a na drugoj strani su Benjamin Netanjahu i njegova koalicija, koje treba riješiti politički. Ako se ovo desi, a tu stavljam veliki znak pitanja, veće su šanse za rješenje“.
Husein Ibiš iz vašingtonskog Instituta arapskih zalivskih zemalja takođe smatra da je istinsko okončanje istorijski dugog sukoba jedino moguće uz rješenje koje podrazumijeva dvije države.
„Možda će to morati da se uradi u fazama, ali sa dvije države kao zajedničkim ciljem koji je eksplicitno zacrtan od samog početka“, navodi on za Glas Amerike.
Ibiš smatra da postoje određeni preduslovi da se to desi.
„Izrael konačno i formalno mora da prihvati palestinsko pravo na državu i potrebu za njom. Izgradnja i osnivanje naselja moraju potpuno da prestanu. Palestinci treba da jasno stave Izraelu do znanja da se ne slažu sa Hamasovim akcijama 7. oktobra i da se takvo nasilje više nikada neće ponoviti. Palestinske vlasti moraju da budu osnažene i da budu jaka politička sila, a ne da budu neuspješne, čemu teži izraelska desnica od 1993“.
Za razliku od Abulofa i Ibiša, Omer Bartov, saradnik Votson instituta za međunarodne odnose Braun univerziteta na Rod Ajlendu, u razgovoru za Glas Amerike opisuje plan od dvije države kao „smokvin list“.
Taj pojam se često koristi da se opiše skrivanje čina ili objekta koji je neugodan, nečim što je bezazlenog izgleda.
„Ljudi govore o dvodržavnom rješenju jer moraju da razgovaraju o nečemu, o alternativi, a to je jedina alternativa koja je na stolu. Ali u stvarnosti, to je ideja koja se zasniva na potpunom razdvajanju dva naroda. U palestinskoj državi bi živjeli samo Palestinci, a u Izraelu da budu samo Jevreji, plus dva miliona Palestinaca koji su već tamo“, objašnjava Bartov.
Izrael ima blizu 10 miliona stanovnika, a 20 odsto čine Arapi. Palestinske teritorije obuhvataju Zapadnu obalu, Pojas Gaze, dok je istočni Jerusalim okupiran u ratu 1967, iako ga Izrael smatra cjelovitim i glavnim gradom države. Bartov smatra da je plan o dvije države sada nerealan „zato što na Zapadnoj obali ima između pola miliona i 750.000 jevrejskih doseljenika, a njihovo uklanjanje sa te teritorije značilo bi građanski rat“. Jevrejska naselja na Zapadnoj obali su nelegalna prema međunarodnom pravu, a Izrael osporava takav stav.
Pritom, smatra on, takva palestinska država bila ekonomski slaba i u potpunosti zavisna od Izraela.
„Ipak, mislim da postoji druga opcija i o njoj se pričalo prije nego što se ovo desilo. To nije nešto što može da se desi brzo, ali treba razmotriti tu mogućnost. Mislim na neku vrstu konfederacije izraelske i palestinske države, unutar granica iz 1967“, navodi on.
Bartov smatra da bi takva država omogućila povratak palestinskih izbjeglica čiji su preci 1948. napustili određene teritorije, a da bi „Jerusalim mogao da bude zajednički glavni grad“.
„Postojala bi razlika između državljanstva i prebivališta. Jevrejski doseljenici mogli bi da ostanu da žive u palestinskoj državi, ali da se ponašaju u skladu sa njenim propisima. A Palestinci da se vrate iz egzila i žive, recimo, u Haifi. Naravno, njihov broj bi kontrolisale dvije države, ali bi postojala mogućnost prelaska sa jednog mjesta na drugo“.
Dodaje da takvo rješenje „trenutno djeluje kao ludost“, jer se ljudi međusobno ubijaju i neprijateljstva su ogromna, a nasilje samo može da dovede do „erozije demokratije u izraelskom društvu i da na površinu izbaci autoritarne, pa čak i rasističke elemente“.
Uriel Abulof ocjenjuje da su i izraelski i palestinski lideri tokom novije istorije pokazali da su „kukavice, dok je običan narod, na obje strane iskazao hrabrost“.
„Put do potencijalnog rješenja, pored uništenja Hamasa jeste da se međunarodna zajednica, ali i regionalni akteri na Bliskom istoku, obavežu na rješenje sa dvije države. Zatim, da se poslije godinu dana od kraja sadašnjeg sukoba, održi referendum, među Izraelcima i Palestincima o tom mirovnom paketu“, smatra on.
Dodaje da su principi za rješenje sa dvije države „veoma dobro poznati i da poslije mogućeg referenduma, može da bude pregovora o detaljima i implementaciji“.
Za Huseina Ibiša, ali i ostale sagovornike Glasa Amerike, presudnu ulogu u bilo kakvom trajnom rješenju konflikta moraju da imaju Sjedinjene Države.
„Amerika je jedina spoljna sila koja ima uticaj i moć da bude garant takvog mirovnog sporazuma. Nažalost, domaća politička scena potkopava ulogu SAD u tom pogledu, jer je politički previše skupo vršiti ozbiljan pritisak na Izrael da sarađuje kada on tome nije sklon“, navodi Ibiš.
U napadima Hamasa na Izrael 7. oktobra ubijeno je 1.400 ljudi, a oteto je više od 240. Izraelska vojska je poslije toga pokrenula ofanzivu na Gazu u kojoj je do sada ubijeno više od 10.500 ljudi. U istraživanju novinske agencije AP sprovedenom od 2. do 6. novembra, oko 38 odsto Amerikanaca smatra da je odgovor Izraela bio adekvatan, dok 18 odsto smatra da nije bio dovoljno snažan. Oko 44 odsto ispitanika opisalo je Izraela kao saveznika SAD. Oko 66 odsto anketiranih smatra da Hamas snosi veliku odgovornost za rat, a 35 odsto je dalo takvu ocjenu za Izrael.
„Biden mora da preuzme vođstvo, da ponudi objema stranama i štap i šargarepu. Možda će biti teže u ovom trenutku ubijediti Izrael da pristane na plan o dvije države“, kaže Abulof i nastavlja: „Može da im kaže da će ih potpuno podržati i dati im bezbjednosne garancije, čak i zajedno sa NATO, da će se pobrinuti za Iran i Hezbolah… Potom može da obeća demokratizaciju kod Palestinaca i da će Amerika to da finansira. Ako Izrael na pristane na to, može da zaprijeti da SAD neće koristiti pravo veta u Savjetu bezbjednosti"
Omer Bartov smatra da nijedan plan ne može da se sprovede bez SAD, od kojeg Izrael zavisi, kaže, ne toliko u finansijskom, koliko u smislu vojne i političke podrške.
„Ta činjenica može da se koristiti za uticaj na Izrael i za političku poziciju koja zaista zahtijeva neophodnost političkog rješenja. Opet, američke administracije zavise, naravno, od sopstvenih domaćih interesa. SAD su generalno pod Bidenom htjele da izađu sa Bliskog istoka. Mislim, njihov interes je na Dalekom istoku. A onda su imali rat u Ukrajini, što je za njih totalna glavobolja. Zaista im ne treba sada kriza na Bliskom istoku“.
Istorija plana o dvije države - hronika propuštenih šansi
Ovaj plan je prvi put u žižu javnosti dospio 1937. zahvaljujući komisiji lorda Vilijama Pila, u vrijeme britanskog mandata u Palestini, a poslije Drugog svjetskog rata i Holokausta na scenu je došao plan Ujedinjenih nacija. Ideja je bila da Jevreji i Arapi dobiju zasebne države. Predstavnici jevrejskog naroda su prihvatili taj prijedlog, a Arapi nisu. Britanci su se 1948. povukli, 14. maja David Ben Gurion je proglasio osnivanje Izraela, a dan kasnije vojske pet okolnih arapskih zemalja su napale novostvorenu državu.
„Glavna prepreka je bila što su palestinski muslimani i hrišćani bili ogromna većina u zemlji. Nije bilo načina da se stvori država sa većinskim jevrejskim stanovništvom crtanjem granica. Palestinci nisu pristali da podijele zemlju sa manjinom koja je tada brojala najviše 25 odsto stanovništva. Ali jevrejska zajednica je imala podršku međunarodne zajednice i krenula u proces formiranja države od jeseni 1947“, kaže Husein Ibiš.
On navodi da je za Palestince „već bilo prekasno“ u maju 1948, kada su, kako kaže, intervenisale arapske vojske.
„Očigledno, bilo bi mudrije da su Palestinci pristali na podjelu uprkos očigledno nepravednim zahtjevima. Ali nijedan narod nikada nije, niti će, pristati da podijeli svoju zemlju sa onima koji su bili manjina u svim značajnim dijelovima te teritorije. Ljudi jednostavno ne razmišljaju i ne ponašaju se tako, posebno veliki kolektivi“.
Uriel Abulof podsjeća da su Arapi odbili najprije i predlog Pilove komisije iz 1937, a zatim i prijedlog UN-a.
„Sve arapske stranke su 1947. odbile plan, osim komunističke partije, koja je prihvatila i to po direktivi Sovjetskog Saveza“.
Prijedlog UN-a nije bio idealan ni za Jevreje, jer je prvobitan plan predviđao teritoriju koja je bila teška za odbranu, ali su lideri pristali na to, jer je davala legitimitet težnji za stvaranje države, objašnjava Omer Bartov.
Dodaje da je taj plan predviđao i prebacivanje stanovništva sa jedne na drugu teritoriju - više Palestinaca koji su tada činili dvije trećine, nego Jevreja.
„Smatrali su da to nije dobra ponuda i odbili su je. Može se reći da je to vjerovatno bila greška palestinskog rukovodstva koje, za razliku od jevrejskog, nije bilo ujedinjeno. Sa ove distance, to je bila prilika za palestinsku državu koja je izgubljena, ali se može razumjeti zašto je to u to vrijeme izgledalo kao prilično loš prijedlog“.
U ratu koji je uslijedio, više stotina hiljada Palestinaca je napustilo domove ili je bilo protjerano sa teritorije koja je prema planu pripala Izraelu.
Dvadesetak godina kasnije, u Šestodnevnom ratu 1967. sa arapskim državama, Izrael je pobijedio i zauzeo Pojas Gaze, istočni Jerusalim, poluostrvo Sinaj, Zapadnu obalu i Golansku visoravan. Status ovih okupiranih teritorija je kasnije postao glavna tačka spora dvije strane.
„Poslije 1967, većina sukoba je vođena oko tih okupiranih teritorija. Palestinci su dugo odbijali bilo kakav teritorijalni dogovor, ali je od deklaracije nezavisnosti 1988. Palestinski oslobodilački front (PLO) Jasera Arafata počeo sve više da prihvata kompromis“, kaže Urijel Abulof.
U oktobru 1973, arapske zemlje su napale Izrael u Jomkipurskom ratu. Egipat i Sirija napredovali su na Sinaju i Golanskoj visoravni. Izrael je uspio da preokrene situaciju poslije tri nedelje borbi. Izrael je na kraju postigao uspjehe izvan linija prekida vatre iz 1967.
„Ratovi 1967. i 1973. su stvorili osnovu za novu podjelu koja uključuje palestinsku državu na okupiranim teritorijama u zamjenu za priznanje Izraela i kraj daljih zahtjeva“, ocijenio je Husein Ibiš.
Izrael je poslije pobjede u ratu 1967, zauzeo teritorije sa velikim brojem Palestinaca, od kojih su mnogi bili izbjeglice iz 1948, govori Omer Bartov.
„I tako ironično, ono što sada imate u nekadašnjem britanskom mandatu u Palestini, osam miliona Jevreja i nekoliko miliona Palestinaca koji žive pod kontrolom Izraela na ovaj ili onaj način. Imate dva miliona Palestinaca koji su sada izraelski državljani. Imate tri miliona na Zapadnoj obali i imate dva miliona u Gazi“.
Pomak na putu ka miru ostvaren je 1993. postizanjem sporazuma u Oslu između izraelske vlade i PLO koji je davao novi okvir za rješavanje sukoba uspostavljanjem dvije države za dva naroda: Izrael za jevrejski narod i Palestina za palestinski narod. Obje strane složile su se oko plana za implementaciju rješenja o dvije države kao dio sporazuma iz Osla, što je dovelo do uspostavljanja Palestinske uprave (PA). Implementacija nije, međutim, išla kako treba, uz međusobne optužbe obje strane i brojne incidente. Godine 2000, odlazeći američki predsednik Bil Klinton organizovao je samit u Kemp Dejvidu u pokušaju da pronađe rješenje, ali bez uspjeha.
„To je bio posljednji pokušaj za spas plana o dvije države, iako je bilo mnogo problema i sa dogovorom iz Osla. Ja bih zapravo rekao da je pravi kraj bila 1995. i atentat na premijera Jicaka Rabina“.
Za Huseina Ibiša, pregovori u Kemp Dejvidu 2000, bili su „totalni haos“ i predstavljali su „neuspjeh sve tri strane“.
„Postojali su tada Klintonovi parametri koji su bili dobri, ali je Amerika sama povukla taj prijedlog kako bi podržala zahtjeve Izraela. Oni su predstavljeni pošto je samit propao i Washington je, iako je obećao suprotno, javno okrivio Arafata“.
Poslije tog neuspjeha, Palestinci su podigli ustanak (Intifadu), a radikalni elementi su još više ojačali na obje strane.
"Arijel Šaron je postao izraelski premijer i zaustavio zaista ozbiljne pregovore. Izraelski 'mirovni tabor' je u suštini zamro i nikada se nije pregrupisao. Palestinci su takođe postali najekstremniji, što je dovelo do uspona Hamasa kao konkurenta u borbi za nacionalnu premoć sa Fatahom".
Prema njegovim riječima, problem je što Izrael ni tada, ni sada nema „podsticaj“ da pravi kompromis sa Palestincima, kojima nedostaje ozbiljna snaga.
„Kada ljudi zaista žele nešto i mogu to da uzmu, generalno to će i uraditi. To je ono što se u suštini dešava između Izraela i Palestinaca, posebno u vezi sa Zapadnom obalom i okupiranim istočnim Jerusalimom“.
Borba za prevlast među Palestincima i odnos sa Netanjahuom
Svi neuspjesi u mirovnim naporima u posljednjih nekoliko decenija doveli su do jačanje radikalnih elemenata na obje strane, navode sagovornici Glasa Amerike.
„Ako želite da razumijete posljednjih 30 godina, kao i napad 7. oktobra, najjednostavnije, a najtačnije objašnjenje vjerovatno bi bilo da postoji prešutni ‘savez’ Hamasa i Netanjahua. Obje strane su se ispomagale, iako nisu to ozvaničile. Željni su moći. Jedni su imali narativ da Izrealci samo žele da grade naselja, a drugi da Palestinci jedino žele da unište Izrael. A i Hamasovo vođstvo i Netanjahu su milioneri, dok ljudi pate“, upozorava Urijel Abulof.
Husein Ibiš kaže da je napad Hamasa na Izrael bio dio plana te ekstremističke organizacije da se izbori za prevlast u palestinskom vođstvu sa „sekularnim nacionalistima" u pokretu Fatah, Palestinskom upravom na Zapadnoj obali koju optužuju za bezbjednosnu saradnju sa Izraelom i PLO-om, za koji tvrde da “sjede za stolom, čekajući pregovore koji se nikada ne održe”.
„To je Hamasova dugoročna strategija - da preuzme palestinski nacionalni pokret, za šta su i osnovani 1987. godine. Računaju na Izrael da će im u tome pomoći tako što će im igrati na ruku i biti dugoročno prisutni na ulicama Gaze. Ostaje da se vidi da li je Izrael dovoljno neinteligentan da u potpunosti igra u tom smjeru, ali Netanjahuovi komentari upravo to sugerišu“, ističe Ibiš.
Omar Bartov slikovito pokušava da opiše srž problema:
„Znate, to je neka vrsta sna i Jevreja i Palestinaca - mnogi se nadaju da će se samo jednog jutra probuditi i vidjeti da su oni drugi otišli. Ali niko ne odlazi. Svi su tu, zagorčavaju život jedni drugima i žive u strahu. Oni zaista ne osjećaju da postoji nada. I zato mora da se promijeni perspektiva – kako učiniti da ove dvije grupe ljudi žive jedna uz drugu, a ne razdvojeno“, zaključio je on.
