Američke sankcije i BiH: 115 osoba i pravnih lica

Sankcije kao srednji put

Sankcije se smatraju za mjere koje šalju snažnu poruku američkih vlasti, predstavljajući srednji put između dvije krajnosti – diplomatskih pregovora i vojnih aktivnosti. SAD mogu pojedincima, firmama ili državama uvoditi ekonomske, trgovinske i druge sankcije, u skladu sa svojim vanjskopolitičkim i sigurnosnim interesima, na primjer, ukoliko postoji prijetnja za nacionalnu sigurnost.

Primjera radi, jedan od razloga zbog kojih je Iran pod sankcijama jeste razvoj nuklearnog programa, dok su neki od bjeloruskih zvaničnika sankcionisani zbog namještanja prošlogodišnjih izbora i nasilnog gušenja prosvjeda.

Nadležnost sankcionisanja pripada Kongresu, koji je u nekoliko navrata prebacivao dio tih ovlašćenja drugim institucijama. Usvajanje Zakona o vanrednim međunarodnim ekonomskim ovlašćenjima 1977. godine omogućilo je izvršnoj vlasti da izriče sankcije ukoliko je ranije proglasila vanredno stanje na određenom području. U medijima se tako svake godine može pročitati da je predsjednik SAD obnovio vanredno stanje za područje Zapadnog Balkana. To u praksi olakšava održavanje starih ili uvođenje novih sankcija.

Većinu sankcija sprovodi Ministarstvo finansija, ali ih mogu izricati i State Department, pa i Ministarstvo trgovine, uz odobrenje predsjednika SAD. U skladu s tim, pravna lica i osobe porijeklom iz BiH nalaze se na različitim listama. State Department je objavio sankcije Amiru Zukiću i Nikoli Špiriću, dok je ostale sankcije izreklo Ministarstvo finansija, preko svog Odjel za kontrolu strane imovine (OFAC).

OFAC: Ratni zločini i opstrukcije Daytona

U SAD postoje „privatne“ i „javne“ liste sankcionisanih osoba. Javne liste podrazumijevaju javno objavljivanje sankcija, a analiza podataka OFAC-a pokazuje da su sankcije osobama i pravnim licima iz BiH izricane po nekoliko osnova. Ukupno je riječ o 113 sankcija prema 108 pojedinaca, četiri firme i jednoj političkoj stranci.

Velika većina njih se nalazi na listi „Balkan“: od 193 osobe, firme ili organizacije sa područja bivše Jugoslavije, više od pola (105) ih ima mjesto rođenja ili adresu osnivanja u BiH. Kao razlog za izricanje sankcija u velikoj mjeri je izričito naveden rad Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (67), ali se u vezu sa radom Tribunala, odnosno, ugrožavanjem mira i sigurnosti na Zapadnom Balkanu, može dovesti još osoba na spisku.

Neki od onih koji su sankcionisani po tom osnovu su: Tihomir Blaškić, Momčilo Krajišnik, Milan Lukić i Ratko Mladić. Haški sud je zbog ratnih zločina osudio Blaškića (devet godina zatvora), Krajišnika (20 godina) i Lukića (doživotni zatvor). Mladić je osuđen na doživotni zatvor, ali je u toku žalbeni postupak.

Lista „Balkan“ uključuje i Biljanu Plavšić, hašku osuđenicu (11 godina zatvora) i nekadašnju predsjednicu RS, kao i Momčila Mandića, funkcionera u RS 90-ih godina prošlog stoljeća. Mandić je 2016. izabran u Skupštinu Srbije ispred Srpske radikalne stranke, a kao razlog za stavljanje na listu sankcija je navedeno pomaganje Radovanu Karadžiću.

Na listi je također i Ante Jelavić, bivši visoki funkcioner Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i član Predsjedništva BiH, kojeg je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smijenio 2001. godine, navodeći kao razlog pokušaj osnivanja hrvatske federalne jedinice u BiH i ugrožavanje ustavnog poretka. Kako bi izbjegao sudske postupke i zatvorsku kaznu u BiH, Jelavić je pobjegao u Hrvatsku, odakle se nikada nije vratio.

Milorad Dodik, Sanctions list, OFAC

Iako lista „Balkan“ sadrži 105 fizičkih i pravnih lica iz BiH, sve u kategoriji „Specijalno označene i blokirane osobe i pravna lica“ (SDN), kada se u pretrazi baze sankcija OFAC-a ukrste „SDN“, „BiH“ i „Balkan“, izlistava se osam imena. Među njima je Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, kojem su SAD izrekle sankcije 2017. godine zbog opstrukcije Daytonskog mirovnog sporazuma. Dodiku je tada blokirana sva imovina na području SAD, dok su američkim državljanima zabranjeni transakcije i poslovanje sa njim.

John E. Smith, tadašnji vršilac dužnosti direktora OFAC-a, izjavio je u to vrijeme da „opstrukcijom Daytonskog sporazuma Milorad Dodik predstavlja značajnu prijetnju suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH“.

Osim Dodika, među tih osam sankcionisanih su od 2003. godine funkcioneri Milovan Cicko Bjelica, Dragon Spasojević i Dragomir Vasić, te od 2004. godine Savo Krunić i Srpska demokratska stranka (sve zbog pomaganja i veza sa optuženima za ratne zločine), kao i firme Bio Corporation i Puma Security.

Veze sa terorizmom i organizovanim kriminalom

U ostalim kategorijama OFAC-ovih javnih sankcija nalazi se još jedno pravno lice iz BiH (hotel Casa Grande u Sarajevu), te sedam osoba koje imaju pasoše BiH, uključujući porodicu Kelmendi (otac Naser, sinovi Liridon, Besnik i Elvis). Njima je OFAC odredio sankcije zbog veza sa organizovanim kriminalom, tačnije, sumnje u trgovinu narkoticima i pranja novca.

Preostale tri osobe koje nisu na listi „Balkan“ sankcionisane su zbog veza sa terorizmom: Bajro Ikanović (koji je u međuvremenu poginuo ratujući za ISIL), Safet Durguti (rođen na Kosovu, ali je imao i pasoš BiH), te Mehrez Amdouni (koji je koristio različita imena i pasoše različitih država, uključujući BiH).

Osim njih troje, pretraga OFAC-ove liste koja se odnosi na terorizam (SDGT) po državama pokazuje da je adrese u BiH imalo osam međunarodnih organizacija koje se dovode u vezu sa terorizmom i koje su širom svijeta imale podružnice sa različitim nazivima. Pretraga riječi „Bosnia“ u cjelokupnoj bazi OFAC-a daje 9.683 rezultata, ali osim već pobrojanih imena i kategorija, u većini slučajeva je riječ o višestrukim ponavljanjima adresa upravo tih organizacija.

U saopštenju Ministarstva finansija iz juna 2004. navodi se da su na SDGT listu uvrštene tri humanitarne organizacije koje su koristile različita imena i imale više adresa u BiH: Al Furqan, Taibah International i Al-Haramain & Masjed Al-Aqsa Charity Foundation. Dodatno se navodi da su već sankcionisane tri takve organizacije: Benevolence International Foundation, Global Relief Foundation i bosanski ogranak Al-Haramain fondacije, koja je koristila i ime Vazir, te njen direktor (Safet Durguti).

Juan Zarate, zvaničnik Ministarstva finansija, tada je saopštio: „Nažalost, vidjeli smo ranjivost humanitarnih organizacija u zemljama poput Bosne, gdje ne postoji samo potreba za dobrotvornim davanjima, već i podložnost da simpatizeri terorizma uđu u takve institucije“.

Na listama OFAC-a se nalazi još nekoliko pojedinaca ili organizacija koji nisu rođeni u BiH, ali razlozi za sankcije (najčešće optužnice i istrage haškog tribunala) imaju veze sa BiH, kao u slučaju Radovana Karadžića.

Postoji mogućnost da ove mjere nakon nekog vremena budu i izbrisane. Milenko Vračar, nekadašnji ministar finansija Republike Srpske (RS), sankcionisan je skupa sa Spasojevićem i Vasićem, koji su još pod sankcijama, ali je sa liste skinut 2015. godine, kao i Privredna banka AD iz Istočnog Sarajeva. Također, liste nisu u potpunosti ažurirane, pa se na njima nalaze i osobe koje su mrtve, poput Momčila Krajišnika ili Slobodana Miloševića.

State Department: Špirić i Zukić

U odnosu na druge mjere i političko-diplomatske aktivnosti, prednost sankcija je što su relativno brz odgovor na određena dešavanja, ali se smatra da su zaista efikasne tek ako se uvode u koordinaciji, na primjer, kada ih osim SAD uvede i Evropska unija. U slučaju BiH, to se uglavnom nije dešavalo.

State Department je izrekao sankcije dvojici političara iz BiH: Nikoli Špiriću u septembru 2018, te Amiru Zukiću u maju 2020. godine. U obje odluke o sankcijama navodi se da je razlog „umiješanost u značajnu korupciju“.

Špirić je dugogodišnji političar Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), a sankcije ga nisu spriječile u obavljanju funkcija. Trenutno je član Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, a ranije je bio predsjedavajući Vijeća ministara i ministar finansija BiH.

Zukić je bivši funkcioner i generalni sekretar Stranke demokratske akcije (SDA). Sa stranačke funkcije je smijenjen nakon što je Predsjedništvo SDA to tražilo zbog podignute optužnice iz 2017. godine. Prema pisanju Centra za istraživačko novinarstvo, optužnica ga tereti da je bio jedan od organizatora grupe koja je pronalazila osobe spremne da daju novac za posao u Elektropriveredi BiH, nakon čega je koristio uticaj da bi realizirao nezakonita zapošljavanja.

State Department na raspolaganju ima različite vrste sankcija, ali Zukić i Špirić su sankcionisani prema Članu 7031(c) Zakona o odobravanju sredstava za State Department, međunarodne operacije i povezane programe. Sankcionisanje prema ovom članu Zakona podrazumijeva zabranu ulaska u SAD, što se odnosi i na uže porodice zvaničnika.

Upravo je u tome glavna razlika između ovih sankcija State Departmenta i OFAC-a. U oba slučaja zvaničnici iz BiH imaju zabranu ulaska u SAD, ali je kod OFAC-a fokus na trgovini i ekonomiji, pa oni koji se nalaze na listama, između ostalog, ne smiju poslovati sa američkim firmama i državljanima.

Još jedna razlika između sankcija ove dvije američke agencije je u brzini izricanja. State Department može sam uvesti sankcije, pa je samim tim proces kraći, dok ih OFAC uvodi nakon koordinacije sa različitim ministarstvima, poput Ministarstva trgovine, te obavještajnom zajednicom SAD, što uključuje 17 agencija.