Bilo je 13:55 u subotu, drijemao sam na gornjem spratu penthausa koji Asosiejted pres /AP) koristi u Gazi od 2006. I to nije neobično ovih dana: otkako su krenule borbe, spavam u toj kancelariji do ranog popodneva, a noću radim.
Požurio sam dole i video kolege kako stavljaju pancire i šljemove i viču "Evakuacija!"
Izraelska vojska ove nedelje je srušila tri zgrade tako što su neposredno pred bombardovanje upozorilli ljude da se sklone.
Rečeno mi je: Imaš 10 minuta.
Šta mi treba? Uzeo sam laptop i još par elektronskih naprava. Šta još? Gledam po kancelariji koju godinama koristim, tu su mi uspomene od prijatelja, porodice, kolega. Odabrao sam da ponesem ram sa slikom svoje porodice. Šolju za kafu koju mi je dala kćerka, koja sa sestrom i majkom od 2017. bezbjedno živi u Kanadi. Uzeo sam i plaketu koju sam dobio za pet godina rada za AP.
Krenuo sam napolje, a onda se osvrnuo na mjesto koje mi je godinama bilo drugi dom. Shvatio da je ovo posljednji put da ga vidim. Bio sam posljednji u zgradi.
Stavio sam šljem i počeo da trčim.
Poslije jednog od najgorih dana u zajednici u kojoj sam rođen, odrastao i sada radim kao novinar, gdje i dalje žive moja majka i rođaci, volio bih da kažem da sam bezbjdan, ali nisam.
U petak, vazdušni udar uništio je našu porodičnu farmu na sjeveru Gaze. Sada je uništena i moja kancelarija, mjesto za koje sam mislio da će proći bez posljedica jer su tu prostorije AP-a i Al Jazeerae.
Ali, narod u Gazi se boji mnogo goreg. Od ponedjeljka je ubijeno najmanje 145 ljudi, Hamas nastavlja da raketira Izrael, a Izrael da bombarduje pojas Gaze. U Izraelu je poginulo osmoro ljudi.
Bježeći iz kancelarije, trčao sam 11 spratova do parkinga u podrumu. I shvatio da je moj automobil jedini ostao. Brzo sam se spakovao i odvezao na lokaciju gdje su bile i moje kolege. Svi smo odatle gledali šta će se desiti sa zgradom.
Vlasnik zgrade je bio na vezi sa izraelskim vojnikom koji mu je rekao da zgrada mora da se evakuiše. Vlasnik je molio da se da više vremena, ali je to odbijeno i rečeno je da za 10 minuta zgrada mora da se isprazni.
Gledao sam u zgradu i molio se da se možda ipak ništa ne dogodi. Razmišljao sam o porodicama koje tu žive, gdje će oni da idu, šta će da rade?
Drugi novinari su takođe gledali u zgradu, a moje kolege se spremale da rade prenos uživo.
U narednih osam minuta, desio se napad malim dronom, pa još jedan, pa još jedan. I onda tri snažna napada aviona F-16.
Isprva je djelovalo kao da se slojevi ruše. Pomislio sam na činiju punu čipsa i šta se dogodi kada je udarite pesnicom. Onda su dim i prašina sve okružili. Nebo je grmilo. A onda je zgrada, koja je za neke bila dom, samo nestala u prašini.
Napipao sam u džepu ključ sobe koja više ne postoji.
Stojeći sa kolegama nekih 400 metara od zgrade, pokušao sam da procesuiram šta se dogodilo. Sve što nam je bilo poznato je nestalo.
Sjetio sam se svojih suvenira, snimača zvuka starog 20 godina koji sam koristio kad sam počeo da radim kao novinar. Da smo imali sat vremena za evakuaciju, sigurno bih ga poneo.
To je jedna od najužasniih scena koje sam u životu vidio. Bio sam veoma tužan, ali istovremeno i zahvalan, jer niko nije povrijeđen. To je kasnije i potvrđeno, a moji šefovi su osudili napad koji ih je "užasnuo i šokirao".
Ne znam koliko sam tamo stajao i gledao. Ali, onda mi je proradio instinkt - jer godinama izvještavam o nasilju i bolu u mjestu koje je moj dom.
Naša zgrada je nestala i neće se vratiti. I već se dešavaju druge stvari o kojima treba da izvještavam. Mi novinari nismo priča, nismo sebi prioritet. Naš posao je da pričamo priče drugih ljudi koji tu žive.
Ostao sam još malo da gledam u mjesto koje mi je toliko značajno uticalo na život. I počeo sam da se budim iz noćne more.
Rekao sam sebi: gotovo je. Moram da vidim kako ću dalje da radim. Ovo je istorija, a ima još priča koje treba da budu ispričane. U moru potresa oko nas, na nama je da smislimo kako."