Linkovi

Tišina srebreničkog genocida očima gluhonijemog sedmogodišnjaka


Holanđanka Monique Bergman i Hasan Muškić. Foto: privatna arhiva Hasana Muškića
Holanđanka Monique Bergman i Hasan Muškić. Foto: privatna arhiva Hasana Muškića

Znao je da mora bježati kad i drugi to čine. Njegovo svjedočanstvo je najtiše sjećanje na srebrenički genocid, ispričano pomoću znakovnog jezika.

U ratu u kojem je i najmanji šapat bio značajan za preživljavanje, a zvuk granate znak za skrivanje, Hasan Muškić je kao sedmogodišnjak prizore prije i tokom genocida u Srebrenici vidio, ali ih nije mogao čuti ili govoriti o strahu koji je osjećao.

Prve scene rata kojih se Hasan Muškić sjeća jesu intezivnija granatiranja sela oko Cerske već 1993., kada je imao svega pet godina. Nije ih mogao čuti, ali ih je osjećao tijelom, a očima shvatao šta su strah, patnja i smrt.

“Ovdje oko kuće gdje smo se igrali, čim bismo vidjeli da je granata pukla, osjetio sam neke vibracije, vidio bih ljude kako trče i bježe, znao sam da je to neka opasnost, pa sam i ja bježao. Oponašao sam ljude, sve što su oni radili, radio sam i ja”, objašnjava on dok pokazuje rukama kako je osjetio vibracije.

Hasan je rođen bez ikakvih poteškoća, ali je nakon medicinskog zahvata u ranoj dobi ostao bez sluha i mogućnosti govora. U razgovoru on se koristi znakovnim jezikom koji za novinare tumači njegov brat Šemsudin, iako, uz njegovu želju za razgovorom, ekipi Detektora gotovo da i nije trebala pomoć.

Šemsudin i Hasan Muškić. Foto: BIRN BiH
Šemsudin i Hasan Muškić. Foto: BIRN BiH

Nikada se tokom rata nije odvajao od braće ili majke, zbog straha da će mu život biti u opasnosti jer ne može da čuje i govori. Dok pokušava opisati količinu straha koju je osjećao tada, Hasan se rukama čvrsto grli i pokazuje novinarima jezu na koži koju je stalno imao.

Odrastanja u Cerskoj se sjeća po neimaštini.

“Nismo imali dovoljno hrane da jedemo, ni dovoljno odjeće i obuće. Ali prvo čega se sjećam jeste da se ipak meni odvajalo prvom od sve djece da ja mogu jesti”, prisjeća se.

Nakon što je obližnja sela 1993. godine zauzela srpska vojska, a kuće do temelja spaljene, Hasan je s porodicom napustio rodnu Cersku. Zajedno s većom grupom ljudi koja se okupila iz Cerske i obližnjih sela, uputili su se prema Konjević-Polju, a potom i Srebrenici. Sjećajući se tog dana, kaže da mu nije bilo najjasnije zašto to rade, niti su mu tada njegovi znali objasniti.

“Nisam čuo ni znao ništa, ali sam vidio da su ljudi polako hodali i pokazivali da budemo tihi, pa sam i ja tako radio. Vidio sam da su se držali jedni za druge, pa sam i ja uvijek držao majku ili brata za majicu”, ispričao je Hasan, dodavši da je s napuštanjem Cerske zauvijek izgubio djetinjstvo i bezbrižnu igru.

Sigurna zona i nesigurno djetinjstvo

Grčeći lice i pokušavajući vratiti davna sjećanja na život u Srebrenici, Hasan nevoljno odgovara, jer mu se vraćaju slike straha i patnje koju je vidio na drugim ljudima. Jedan od naizgled sretnih trenutaka dječije igre tokom fudbalskog turnira na poligonu u Srebrenici, 12. aprila 1993. prekinule su četiri granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS) koje su ubile 105, a ranile više od 100 civila.

“Bilo me je strah, prepao sam se, nisam znao gdje trebam ići. U školi u blizini poligona su živjeli naši rođaci, očev rođak je brzo mene uzeo i sklonio na sigurno u školi. Taj rođak je kasnije ubijen u genocidu, nije se uspio spasiti”, prisjeća se on i dodaje kako je osjetio vibracije granata, te vidio krv i ranjene ljude.

Njegov brat Šemsudin, stariji samo godinu od njega, i sam je bio dijete tokom rata, a od Hasana se, kaže, vrlo rijetko razdvajao, jer su bili najviše povezani. Kada bi išao po vodu ili hranu s bratom, Hasana bi ostavljali s majkom. Taj odlazak po vodu ni danas ne može da zaboravi.

“Pale su dvije-tri granate, i tad sam prvi put s bratom vidio da je neku ženu na licu mjesta ubila. Nije da ti ne znaš šta je, vidiš, ne pomiče se, krv se vidi”, prisjeća se Šemsudin događaja koji mu je ostavio traumu do danas.

On ima tri sina uzrasta sličnog njihovom tokom rata, i u njima najbolje vidi propušteno djetinjstvo.

“Bilo je teško i strah… Bio si dijete, treba da se igraš, da se družiš, da odrastaš, ti si bio u nekom strahu hoćeš li preživjeti od kuće do vode, igrališta, hoće li neko baciti granatu, hoće li pucati u tebe”, kaže Šemsudin.

Hasan nije mogao osluškivati porodicu dok priča o dešavanjima u okolnim selima, kao što je to radio njegov brat Šemsudin, ali je znao prepoznati kada se približava neka opasnost. Bilo mu je teško raspoznavati srpske vojnike od vojnika Ujedinjenih nacija, ali je uz nekoliko dana boravka s njima shvatio da mu neće nauditi.

“U Srebrenici sam mogao prepoznati kape, brade i puške vojnika, tako sam znao da su vojnici i da je to loše. Nisam na početku znao da su vojnici UN-a dobri i da se razlikuju od srpskih dok nas nisu zaštitili”, prisjeća se on.

Neraskidiva ljubav prema Holanđanki Monique Bergman

Monique Bergman je tokom 1995. boravila u bazi Holandskog bataljona u Potočarima, a prije nekoliko godina je objavila i fotografiju na kojoj u naručju drži nasmijanog dječaka, tražeći informacije o njemu i njegovom životu. Taj dječak je bio Hasan.

Jednako nasmijan kao tada, sjeća se odnosa koji je imao s njom i te fotografije koju je on godinama ranije pokazivao poznanicima.

“Sjećam se kad mi je brat poslao vijest kako me ona traži, gledao sam sliku na telefonu koju je ona objavila. Na slici smo ona i ja, držala me u naručju”, pokazuje on.

Iako se s tugom sjeća perioda provedenog u Potočarima, veza koju je ostvario s njom učinila je njegovo djetinjstvo bar malo prikladnijim za sedmogodišnjeg dječaka.

“Uvijek me uzimala u naručje, grlila me i nosila u rukama u Potočarima. Davala mi je nešto da pojedem, kiflu, čokoladu, kad god je imala priliku, nešto mi je pružila”, priča Hasan i dodaje da bi je ponovo volio vidjeti.

“Samo da osjetim ponovo taj zagrljaj kako me grlila kad sam bio dijete”, kaže on s osmijehom na licu.

Rastanci koji bole i danas

Iako je otac povremeno odlazio od kuće na liniju ili po hranu, vraćao se i bio bi s njima, sjeća se Hasan. I u Potočarima je bio uz njih. Osjećao se sigurnije jer je znao da će ga otac zaštititi od svega. Rastanak s njim u Potočarima mu je teško pao.

“Otac me je sve vrijeme nosio u rukama, gdje god da smo išli. Kad je otac odlazio prema šumama, samo me dao u ruke majci, da me ona nosi. Bilo mi je teško što odlazi, plakao sam na tom rastanku”, ispričao je on.

Zahvalan je što je otac preživio prelazak preko šume i genocid u Srebrenici.

Napuštanjem Potočara 11. jula konvojem autobusa, rastanci su jedino što je gledao i što ga je kao dijete plašilo.

“Bilo mi je teško kad sam vidio da su odvojili sina od majke. Ona je puno plakala za njim, nije ga htjela pustiti da ga odvoje. Sve dok nismo autobusima krenuli, bilo me je strah da će nas odvojiti od majke, jer puno djece s kojom sam se igrao nisam poslije vidio”, priča Hasan.

U mezarju Memorijalnog centra ukupno je sahranjeno 435 maloljetnika ubijenih u genocidu u Srebrenici.

Njegov brat Šemsudin kaže da su sina od majke odvojili jer je bio visok za svoje godine, iako mu se na licu vidjelo da je dijete. Gledajući brata dok opisuje taj trenutak, kaže da je i njega to uznemirilo i da ga riječi te majke i danas proganjaju.

“Rekla je da su joj dva sina s mužem otišla preko šume i da joj ne uzimaju i njega od nje, oni su joj samo rekli da će oni doći prije nje”, sjeća se Šemsudin.

Danas, skoro 30 godina nakon genocida u Srebrenici, tokom kojeg je ubijeno više od 7.000 dječaka i muškaraca, njih dvojicu obuzima strah na pomisao da se nešto slično ponovi ili da ih neko razdvoji od voljenih osoba.

“Kad smo bili u bazi, puno su ljudi izvodili i odvodili. Tad nisam ni znao šta će biti s ljudima koje odvedu. I sad kad vidim pušku ili kapu, strah me bude, sjetim se tog perioda kad je bio rat, kad su odvajali djecu od majki, očeve, svaki put me strah bude”, kaže Hasan, koji danas s bratom živi u rodnoj Cerskoj.

XS
SM
MD
LG