Washington Srbiji za priznanje Kosova treba da ponudi značajniju finansijsku i vojnu pomoć, ali i da spremi “neprijatnu alternativu” u vidu jače podrške vojsci Kosova ili uskraćivanju evropske pomoći Srbiji ako Beograd odbije da prizna Kosovo, piše američki profesor na Univerzitetu Džons Hopkins i stručnjak za Balkan Edvard Džozef u autorskom tekstu za časopis “Foreign Policy”.
Džozef hvali lidere Grčke i Sjeverne Makedonije koji su došli do sporazuma o imenu, ističe njihovu „hrabrost i viziju“ i konstatuje da su „Srbija i Kosovo zaglavljeni u decenijskom neprijateljstvu i da ne mogu da nađu način da Beograd prizna svoju nekadašnju pokrajinu u sadašnjim granicama".
Ističe i da su pregovori pod pokroviteljstvom EU i uz podršku SAD propali, a da istovremeno rastu nacionalističke težnje. Zato ocijenjuje da je "popunjavanje političke praznine vezane za Kosovo - pitanje koje mora hitno da se riješi".
"Sa klimavom Bosnom i Hercegovinom, Rusijom koja nastavlja da podstiče podjele i Evropom koja oklijeva, riješavanje teških problema na Balkanu ponovo pada na SAD. Kako bi se oporavio od nedavnih zapadnih neuspjeha, Washington mora da srž onoga što je donijelo proboj oko Makedonije i primjeni na Kosovo", navodi Džozef.
"SAD Srbiji da ponude afirmaciju, a ne kompenzaciju"
Džozef konstatuje da "ni Vučić ni Tači nemaju viziju svojih kolega iz Grčke i Sjeverne Makedonije".
"Njihov pristup, koji su podržali Brisel i Washington, da podijele Kosovo tako da Srbi na sjeveru žive u Srbiji, a Albanci sa juga Srbije dobiju svoje dijelove. Osim što bi manjine ostale da žive sa pogrešne strane nove granice, takva podjela bi dala vjetar u leđa silama koje prijete rasparčavanju Bosne i otvorila pitanje granica širom regiona”, navodi Džozef.
Zbog toga je, piše Džozef, njemačka kancelarka Angela Merkel odbacila plan podjele Kosova na samitu u Berlinu prošlog mjeseca, ali ni ona, kao ni drugi evropski lideri, nije ponudila nikakvo rješenje. Francuska je domaćin novog samita u julu, ali nije jasno koja je osnova dijaloga o Kosovu. Ipak, jedna je novost: i Vučić i Tači su pozvali na angažovanje SAD na visokom nivou, piše Džozef.
To, kaže, "donosi premoć", a "Washington bi najprije trebalo da zahtjeva od strana da odmah prekinu ciklus provokacija".
"Do sada se zapadna strategija u pogledu Kosova zasnivala na pogrešnoj pretpostavci: nečemu što je viđeno kao potreba da se srpskom predsjedniku kompenzuje to što vodi zemlju kroz gubitak bivše pokrajine. Kompenzacija, koja vodi destabilizujućoj logici ili podjeli, promašuje poentu. Srbi Kosovo vide kao srce i dušu nacije…Stoga, gubitak Kosova ne može biti nadoknađen, jer se smatra izdajom. Zbog toga se i SPC protivi podjeli Kosova koju je Vučić zagovarao…Podjela će Srbe ostaviti da se nose sa vječnom nepravdom, opterećujući njihove odnose sa Kosovom i drugim susjedima", tvrdi Džozef.
Kao i u slučaju Makedonije, rješenje problema Kosova leži u priznanju – u punom smislu te riječi.
"Kako bi se omogućilo da Srbija prizna nezavisno Kosovo u okviru sadašnjih granica - što je jedini stabilizujući ishod - Kosovo mora da prizna legitimitet srpske tvrdnje. To znači zamjenu 'kompenzacije Srbije' suprotnim ciljem: afirmacijom Srbije. Nova zapadna strategija imaće za cilj da očuva, poštuje i učini dostojnom održivi srpsku vezu sa Kosovom, u kontekstu punog, međusobnog priznanja", navodi Džozef.
On piše da će "umjesto odsijecanja sjevernog dijela zemlje u zaludnom pokušaju da se Srbi utješe, nova strategija učiniti stalnim srpsko prisustvo na Kosovu - u obliku koji je u skladu sa suverenitetom i funkcionalnošću države".
"Na primjer, kosovski ustav, koji je nametnula međunarodna, zajednica iziskuje od Prištine da štiti imovinu SPC, što je obaveza koja bi odmah nestala u slučaju podjele. Po novoj strategiji, Priština bi predala potpuni suverenitet Srpskoj pravoslavnoj crkvi...Strane bi se dogovorile o obavezujućem ovlašćenju generalnog sekretara OEBS-a u Evropi (kao treće strane) za riješavanje bilo kakvih sporova", navodi američki profesor.
"Ponikve - idealna vojna baza SAD"
Džozef smatra da "SAD, koje su bile na čelu NATO kampanje protiv Srbije 1999, treba da obave svoj dio posla koji se tiče prošlosti” i vjeruje da se ispod “srpskog bijesa prema SAD, krije naklonost”. Podsjeća da je prošle godine obilježeno 100 godina od kako se zastava Srbije vijorila na Bijeloj kući.
"Washington bi mogao da iskoristi moć simbola kao dodatak svojoj diplomatiji u pogledu Kosova. Pentagon bi mogao da teži dugoročnom raspoređivanju američkih trupa na fiksnoj lokaciji u Srbiji. Prvobitno bi bio raspoređen kontingent inženjera Vojske SAD čija bi misija bila da sarađuju sa srpskim kolegama na obnavljanju uništene infrastrukture, počevši od uništene zgrade Ministarstva odbrane. Idealna vojna baza SAD bi bila na aerodromu Ponikve, koji je NATO gađao. Ponikve su blizu granice sa Bosnom, što bi poslalo poruku da SAD štite integritet BiH", piše Džozef.
Washington bi Beogradu ponudio i značajno unaprijeđenje vojnih i civilnih odnosa, potencijalno na nivou strateškog partnerstva, navodi američki profesor.
"Uporedo s investicijama SAD u sferi odbrane, EU bi ponudila Srbiji i Kosovu paket razvojnih mjera, koji bi bio u skladu sa ciljem koegzistencije dvije zemlje. Ovaj plan bi pružio novu perspektivu Srbima na sjeveru, ali bi se izbjeglo stvaranje bilo kakve proto-države poput Republike Srpske u Bosni. Preostali skromni ekonomski interesi Srbije na Kosovu bi bili zaštićeni".
On piše da će "cjelokupni pristup ponovnog i trajnog potvrđivanja vezanosti Srba za Kosovo i predavanja suvereniteta Srpskoj pravoslavnoj crkvi izazvati negodovanje opozicije među Albancima", ali ocjenjuje da je " Kosovo u slaboj poziciji da odbije svog američkog patrona kojeg i dalje voli, ukoliko Washington bude sugerisao da Priština ispregovara takav sporazum".
"Neprijatna alterantiva Vučiću"
Ukoliko Aleksandar Vučić odbije ili sabotira takav pristup, zbog Rusije ili sopstvene neodgovornosti, Washington treba da ima spremnu "neprijatnu alternativu”.
"Vučićev izbor će biti ili da pregovara o rješenju koje vodi Srbiju ka EU do 2025. ili da gleda kako SAD i ključne evropske prijestonice predstavljaju 'Kosovo 2025', intenzivan, transatlanski napor na izgradnji države. Umjesto da Ministarstvo odbrane Srbije ostvari specijalan, potencijalno unosan odnos sa Pentagonom, ta privilegija bi otišla Kosovu", navodi Džozef.
U sklopu tih mjera, Sekretarijat za odbranu SAD bi postavio specijalnog izaslanika za ubrzavanje razvoja kosovskih snaga. State Department bi postavio specijalnog izaslanika za pitanje priznanja Kosova, koji bi obavezao evropske zemlje koje priznaju Kosovo da se pridruže SAD u globalnim naporima za povećanje bilateralnih i multilateralnih priznanja Kosova. Izdašna pomoć za razvoj iz EU koju Srbija i Kosovo dijele bi umesto toga išla samo Kosovu, zaključuje američki profesor.
A srpski predsjednik Aleksandar Vučić više ne bi bio viđen kao “faktor stabilnosti”, već bi ga Zapad posmatrao kao još jednog problematičnog balkanskog političara.
“Bilo bi pametno da Vučić još jednom razmisli o svom pristupu Kosovu. Kosovo kakvo je nekad bilo, da bude pod srpskom vlašću, odavno ne postoji. Ali, srpska istorija neće blagonaklono gledati na lidera koji odustane od zahtjeva Srbije za cjelokupnim, mitološkim Kosovom zbog nekoliko nevažnih opština", smatra Džozef.
Za Beograd je bolje, zaključuje Džozef, da uz vođstvo SAD i pomoć EU dođe do ovakvog dogovora koji bi očuvao sponu Srba sa Kosovom, a bez tereta da njime vladaju.
"Sporazum u skladu s ovim linijama zaštitiće Vučića od bastiona srpskog reakcionarnog nacionalizma i ispuniti osnovnu želju većine građana na Kosovu - da dostojanstveno krenu dalje", piše Džozef.
