Piše: Denis Džidić, BIRN
Radovan Karadžić rođen je sredinom juna 1945. godine u selu Petnica blizu Šavnika na području Crne Gore, koje je oko 2.000 km udaljeno od Ševeningena, blizu Haga, gdje se danas nalazi u pritvoru i čeka konačnu presudu u sudskom procesu koji se protiv njega vodi za genocid i druge ratne zločine.
Karadžić je u životu imao brojne uloge, bio je psihijatar, pjesnik, politički vođa, „duhovni iscjelitelj“, ali 20. marta bi mogao da bude osuđen na kaznu koja će ga do kraja života zadržati u zatvoru.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je Karadžića prvostepenom presudom u martu 2016. osudio za neke od najgorih zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata na 40 godina zatvora.
Proglasio ga je krivim za genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice 1995. godine, progon Bošnjaka i Hrvata u celoj zemlji, terorisanje civilnog stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce.
Međutim, on je oslobođen optužbi za genocid u nekoliko drugih bosanskih opština 1992. godine.
Karadžić se žalio na presudu, tvrdeći da nema „dokaza za optužbe u vezi s namjerom da se sprovede etničko čišćenje”.
On je takođe tvrdio da je tokom opsade Sarajeva ubijeno „vrlo malo civila“ i da su se „Srbi samo branili, a Muslimani izazivali incidente i optuživali Srbe da bi dobili stranu intervenciju”.
Žalbu je podnijelo i Tužilaštvo, koje je tražilo da Karadžić bude osuđen na kaznu doživotnog zatvora.
Nakon što mu je izrečena prvostepena presuda, Karadžić, koji danas ima 73 godine, nekoliko puta se žalio Haškom tribunalu zbog svog zdravlja, a takođe je i više puta od suda tražio da mu dozvoli da koristi Skype u svojoj ćeliji.
Dešavale su se i kontroverze, kada se prošlog septembra predsjedavajući sudija Theodor Meron, dobrovoljno povukao iz žalbenog postupka, nakon što je odbrana zatražila od MMKS da ga izuzme zbog navodne pristrasnosti.
Odbrana je tvrdila da je sudija Meron pristrasan jer je donosio zaključke u nekim prethodnim predmetima koji su bili povezani sa Karadžićem i zločinima počinjenim u Srebrenici, Sarajevu i drugim opštinama u Bosni i Hercegovini.
„Dobar komšija“
Karadžić je djetinjstvo proveo u Crnoj Gori, osnovnu školu je završio u Nikšiću, a u glavni grad Bosne i Hercegovine se doselio kako bi upisao srednju medicinsku školu. U Sarajevu je završio medicinski fakultet, a u bolnici na Koševu je specijalizirao psihijatriju.
Karadžić sa suprugom Ljiljanom Zelen ima dvoje djece – sina Sašu, čija je poslijeratna karijera nepoznata, i kćerku Sonju, koja je danas, kao kandidat stranke koju je nekad njen otac vodio – Srpske demokratske stranke (SDS), potpredsjednik Narodne Skupštine Republike Srpske (NSRS).
Karadžić je rekao da je sretan što je njegova kćerka otišla u politiku „posebno zato što je zainteresovana za poboljšanje vrijednosti ljudskih života”.
U periodu neposredno prije rata živjeli su u ulici Sutjeska u Sarajevu, a jedna od njihovih komšinica bila je i Hajrija Smajić.
„Bili su dobre komšije“, kaže Smajić za BIRN. „Njegova supruga je liječila moju majku. Krivo mi je jedino što mi nisu rekli da se nešto sprema (prije nego što je rat počeo), i da i ja odem iz Sarajeva jer tada sam imala desetogodišnje dijete“, kaže ona.
Pojasnila je da niko ne boravi u Karadžićevom stanu. „Niko i ne dolazi”, kazala je ona.
Uz svoj posao psihijatra, prvo u Sarajevu, a zatim i u Beogradu, gdje je uglavnom radio sa pacijentima koji boluju od depresije, Karadžić se bavio i pisanjem poezije.
Objavio je nekoliko knjiga pjesama i postigao skromnu slavu, a tokom ratnih godina dobio je i književnu nagradu u Rusiji. Pjesme je objavljivao i nakon rata, dok je bio u bijegu. U jednoj od svojih pjesama, pod nazivom „Sarajevo“, on je napisao:
„Grad gori kao tamjan u crkvi
U dimu vidim našu savest“.
Kada je radio na klinici u Sarajevu, Karadžićev šef bio je Ismet Cerić, koji je u intervjuu američkim novinarima PBS-a rekao kako je Karadžić oduvijek imao „nevjerovatno visoko mišljenje o sebi”.
„To je bilo potpuno nevjerovatno“, prisetio se Cerić. „Govorio je: ‘Ja sam izvrstan pjesnik, izvrstan psihijatar, izvrstan biznismen u komunističkom sistemu. Na početku smo mislili da ima neobičan smisao za humor“, rekao je Cerić.
Osuđen 1980-ih godina
Karadžić je sredinom 1980-ih godina imao svoje prve probleme sa zakonom. Naime, uhapšen je i pritvoren pod sumnjom da je pronevjerio novac kako bi sagradio vikendicu na Palama.
Osuđen je, ali zbog vremena koje je proveo u pritvoru, nije morao ići u zatvor.
Zajedno sa Karadžićem, u pritvor je tada, zbog optužbi za privredni kriminal u energetskoj firmi, smješten i njegov poznanik Momčilo Krajišnik.
Krajišnik, koji će kasnije postati predsjednik Skupštine Republike Srpske, za BIRN je rekao da ih je to iskustvo zbližilo.
„Smatram ga prijateljem i dobrim čovjekom. Prošli smo skupa kroz tu situaciju, koje se ne želim prisjećati, i kasnije smo ostali bliski. Znam da nikada nikoga nije mrzio i da nije želio nikakvo zlo”, rekao je Krajišnik.
Sredinom 1990-ih dolazi do osnivanja Srpske demokratske stranke (SDS), a Karadžić je imenovan za njenog prvog predsjednika. Stranka je bila dio antikomunističke koalicije i prvobitno je vodila kampanju da zemlja ostane u sastavu Jugoslavije.
U intervjuu datom Srpskoj novinskoj agenciji (SRNA), Karadžić je rekao da je tu poziciju prihvatio mimo svoje volje.
„Svakako nisam želio da budem aktivan političar“, rekao je on. „Nisam želio ni da vodim Republiku Srpsku, a i ne bih da nije bilo vanrednih događaja“, rekao je Karadžić.
Pozivi za „Veliku Srbiju“
Prvi višestranački izbori u BiH održani su u novembru 1990. godine, i uz Karadžićev SDS pobijedile su još dvije nacionalne partije – Stranka demokratske akcije (SDA) i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH).
Miro Lazović, političar Socijaldemokratske partije (SDP), prisjeća se kako je često govorio protiv Karadžićeve agresivne prosrpske političke agende na skupštinskim sjednicama početkom 1990-ih.
„Karadžić je prije rata zagovarao koncept stvaranja ‘velike Srbije’“, kazao je Lazović za BIRN.
„Za takvu njegovu politiku i pogotovo riječi upućene u oktobru 1991. godine – ‘ukoliko BiH krene putem samostalnosti da će nestati i muslimanski narod i država’ – jednostavno moralo se unutar Skupštine Republike BiH krenuti putem referenduma, da se građani izjasne o nezavisnoj BiH”, prisjetio se Lazović.
Karadžić je u govoru održanom u oktobru 1991. godine pred Skupštinom upozorio Bošnjake na opasnost od predstojećeg rata, nakon što su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost. On je rekao da će napuštanje Jugoslavije odvesti BiH u nasilje.
„Ovo je put na koji vi želite izvesti Bosnu i Hercegovinu, ista ona autocesta pakla i stradanja kojom su krenule Slovenija i Hrvatska“, izjavio je on pred poslanicima.
Bio je to govor kojim je, kako izgleda, predvidio brutalnost konflikta i masakre koji će uslijediti.
„Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda i u nestanak, jer se ne može odbraniti ako rat bude ovdje”, kazao je tada Karadžić.
BiH je postala nezavisna 1992. godine nakon referenduma kome su se suprotstavili Srbi jer su željeli da ostanu u Jugoslaviji. A onda je počeo rat.
Karadžić je tokom troipogodišnjeg rata bio predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant njenih oružanih snaga.
Tokom ratnog perioda, njegove najozloglašenije izjave bile su o Sarajevu, koje su srpske snage držale pod opsadom.
Karadžić je negirao da su jedinice pod njegovom komandom bile krive za smrtonosne minobacačke napade na grad. Nakon masakra na pijaci Markale 1994. kada je poginulo na desetine civila, Karadžić je za novine Borba rekao: „Mi imamo veoma disciplinovanu vojsku… niko ne smije da opali sa naših položaja bez komande i naredbe“.
On je takođe izjavio da „Srbi Sarajevo neće nikada napustiti i ono će biti buduća prijestolnica srpske države“.
U nekoliko intervjua koje je dao, on se suprotstavio međunarodnoj intervenciji u BiH, rekavši da bi to bio „opasan međunarodni presedan koji bi svaku zemlju u svijetu učinio nesigurnom. Doveo bi pravo naroda na samoopredjeljenje ili demokratiju u pitanje“. On je takođe javno demantovao odgovornost za masakre u Srebrenici u julu 1995. godine.
Govoreći o tom periodu, ratni predsjednik NSRS Momčilo Krajišnik je rekao da se Karadžić „uvijek borio protiv zločina”.
„On te zločine jednostavno nije želio, i ako bude pravde, on će biti oslobođen na ovom suđenju”, istakao je Krajišnik, koga je Haški tibunal osudio na 20 godina zatvora za ratne zločine.
Lazović, pak, kaže kako je siguran da će Karadžića osuditi.
„Haški tribunal je već pokazao što misli o rukovodstvu bosanskih Srba i utvrdio je da je njihov plan bio da se počine zločini. Ne sumnjam da će Karadžić, kao personifikacija tih politika, biti osuđen”, rekao je on.
Karadžić u bjekstvu
MKSJ je osnovan u Hagu nakon što je na hiljade nesrba bilo zatočeno u koncentracionim logorima, nakon zločina u Prijedoru 1992. godine i nakon što su snage bosanskih Srba granatirale Sarajevo.
Prva optužnica protiv Karadžića podignuta je 1995. godine, ubrzo nakon genocida u Srebrenici.
Karadžić je prije tri godine za BIRN priznao da je u Srebrenici počinjen „strašan zločin”, iako ga nije nazvao genocidom i umanjio je broj žrtava.
„Što se Srebrenice tiče, ono što se desilo u stvarnosti je dovoljno loše, pa nam nikakvo uveličavanje ne pomaže da dođemo do razumijevanja i mira među nama. Nepotrebno ubistvo jednog jedinog čovjeka je užasavajuće, a kamoli ubistvo sigurno najmanje nekoliko stotina ljudi, što je, naprimjer, neupitni broj žrtava s povezima. Oni koji su to uradili prije svega su neprijatelji Srba, a zatim neprijatelji tih porodica, a onda i muslimanske zajednice”, kazao je on.
Potjernica za Karadžićem izdata je 1996. godine, ali se on tada već nalazio u bjekstvu.
Prema britanskom novinaru Julianu Borgeru, koji je napisao knjigu o ‘lovu’ na Karadžića, bivši predsjednik bosanskih Srba izbjegavao je hapšenje više od deset godina, jer na početku „nije bilo političke volje“ da se on uhapsi, a međunarodna zajednica je vjerovala da bi to moglo ugroziti krhki poslijeratni mir.
Na početku, napisao je Borger, Karadžić se otvoreno krio na Palama, ali kasnije odlazi u Srbiju i krije se tamo.
Sjedinjene Američke Države (SAD) ponudile su nagradu od pet miliona dolara za informacije o tome gdje se Karadžić nalazi, ali uprkos dugoj potrazi međunarodnih i lokalnih snaga sigurnosti on je uhapšen tek u ljeto 2008. u Beogradu, gdje se krio pod pseudonimom Dragan Dabić, i predstavljao se kao „iscjelitelj“.
Njegov pravni savjetnik, američki advokat Peter Robinson, opisao je bivšeg predsjednika Republike Srpske kao „harizmatičnog, inteligentnog i empatičnog čovjeka koji je posvećen svom narodu”.
„Tokom postupka, važnije mu je bilo da odbrani srpski narod od toga da brani sebe”, rekao je Robinson.
Udruženja bošnjačkih ratnih žrtava izjavila su da je Karadžić odgovoran za užasne, etnički motivisane zločine i da bi trebao biti u zatvoru do kraja života.
Nakon maratonskog suđenja, tokom kog je saslušano oko 500 svjedoka, MMKS će 20. marta Karadžiću izreći pravosnažnu presudu.
Tužilaštvo traži kaznu doživotnog zatvora, a Karadžić, koji i dalje tvrdi da nije kriv, smatra da treba da bude pušten.
