Linkovi

Top priča BiH

Džaferović i Komšić odbili sastanak sa Lavrovom

Minister of Foreign Affairs of the Russian Federation Sergey Lavrov. East Sarajevo 14. December 2020

Nakon što se ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov jučer sastao u Istočnom Sarajevu sa Miloradom Dodikom, on posjetu danas nastavlja sastankom sa članovima Predsjedništva BiH.

Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili da prisustvuju susretu sa Lavrovom.

Komšić je istakao dva razloga - izostanak zastave BiH tokom jučerašnjeg sastanka sa Dodikom, te izjava Lavrova u kojoj ispravnom smatra rezoluciju Narodne skupštine RS o vojnoj neutralnosti. Rekao je da ova dva primjera pokazuju nepoštivanje institucija BiH.

„Odluka nije donesena lagano”, rekao je Komšić.

Džaferović se osvrnuo na izjavu Lavrova vezanu za zatvaranje Ureda visokog predstavnika, rekavši da to „zagovaraju snage koje stalno govore o secesiji i koje govore o dodatnim etničkim podjelama”.

Džaferović je rekao da je ideja bila otići na sastanak i sve to reći Lavrovu, ali su procijenili da neodlaskom šalju jaču poruku.

Radio Slobodna Evropa prenosi da je Dodik je nakon susreta sa Lavrovom, nazvao njihov potez „nedoraslim ponašanjem kojim su nanijeli štetu upravo onome za šta se formalno zalažu, a to je BiH”.

Members of Presidency of BiH Željko Komšić and Šefik Džaferović during a press conference where they explained why they refussed to meet Ministry of foreign affairs of Russia Sergei Lavrov in Sarajevo, 15th December 2020
Members of Presidency of BiH Željko Komšić and Šefik Džaferović during a press conference where they explained why they refussed to meet Ministry of foreign affairs of Russia Sergei Lavrov in Sarajevo, 15th December 2020

Po dolasku u BiH i razgovorom sa Dodikom dan ranije, Lavrov je održao konferenciju na medije, rekavši, kako prenosi Radio Slobodna Evropa, da je Daytonski sporazum „temelj funkcionisanja BiH, te da „treba poštovati ravnopravnost tri konstitutivna naroda i dva entiteta”.

„Znam kako je teško bilo da se izgradi Dejtonski sporazum i bez jedne komponente može biti ugrožen cijeli sistem i postati prijetnja za stabilnost. Daytonski sporazum ne stvara prepreke između odnosa BiH i Evropske unije. Ne miješamo se u taj proces”, rekao je Lavrov.

Tokom vikenda, u sarajevskoj Vijećnici povodom obilježavanja 25. godišnjice Daytonskog mirovnog sporazuma ambasador Nelson je rekao: „Sada je vrijeme da se naprave naredni koraci, ključni za budućnost. Kako bismo to uradili moramo unaprijediti sporazum (Daytonski), jer namjera nije nikada bila da on bude vječan. Njegovi nedostaci moraju i mogu biti popravljeni.”

Jučer je poruku povodom 25. godišnjice Daytonskog sporazuma poslao i novoizabrani američki predsjednik Joe Biden.

„Ova godišnjica prilika je za sve strane da razmisle o mogućnosti svjetlije budućnosti i da se ponovo obave teški, ali neophodni koraci za izgradnju potpuno funkcionalne Bosne i Hercegovine za sve njene građane”, stoji u Bidenovoj poruci.

Lavrov je, nakon jučerašnjeg sastanka sa Dodikom, rekao i da Rusija smatra da je ispravna odluka entiteta RS o vojnoj neutralnosti, a što je Dodik obrazložio da se po tom pitanju prate stavovi u Srbiji.

Zvaničnici u RS-u se žestoko protive članstvu BiH u NATO savez, što je suprotno sa stavovima u drugom entitetu – Federaciji BiH.

Na jučerašnjoj konferenciji za medije u Istočnom Sarajevu, ruski ministar vanjskih poslova se dotakao i Ureda visokog predstavnika, dodavši da zalaže za njegovo ukidanje i da je prevaziđen.

Iz Ambasade SAD u BiH ranije su za Radio Slobodna Evropa rekli kriteriji za okončanje međunarodne supervizije izneseni u programu 5 + 2.

Ono što je Lavrov rekao ne razlikuje se od onog što Dodik godinama govori, a koji je posjetu ruskog šefa diplomatije okarakterisao u Istočno Sarajevo okarakterisao kao dolazak „najdražeg gosta”.

BiH je od šest zemalja Zapadnog Balkana najranjivija na ruski utjecaj, pokazao je izvještaj NATO centra izvrsnosti za strateške komunikacije objavljen ranije ove godine. Rusija djeluje destabilizirajuće, koristeći komplikovano društveno, političko i ekonomsko okruženje, nedostatak strateške orijentacije države i podijeljenost oko euroatlantskih integracija, navodi se u izvještaju.

„Rusija pokušava zadržati svoju poziciju na Zapadnom Balkanu, ne samo zato što Zapadni Balkan predstavlja veliki ekonomski i politički dobitak, nego Rusija pokušava signalizirati Zapadu da je i dalje važan igrač”, rekao je Rufin Zamfir, autor izvještaja Rizici i ranjivosti na Zapadnom Balkanu.

See all News Updates of the Day

Humanitarni rad kao sredstvo za promociju desničarskih grupa

Ilustracija (Foto: BIRN BiH)

Zemlje Zapadnog Balkana svjedoče novom trendu – stvaranju organizacija koje se predstavljaju kao humanitarne, ali koje u pozadini kriju krajnje desničarske ili nacionalističke poruke ili se povezuju sa kriminalom te gotovo po pravilu ističu proruske stavove.

Grupa muškaraca iz mjesta nadomak Brčkog nešto duže od godinu dana sebe predstavlja kao humanitarnu organizaciju "Sveti Georgije" Lončari. U tom periodu su organizovali najmanje 70 humanitarnih akcija za ugrožene sugrađane svih etničkih skupina ili religija.

Ali nedavno istraživanje Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) pokazalo je da je u istom tom periodu lokalna policija najmanje u jednom slučaju istraživala i sumnjičila vođu grupe za nanošenje tjelesnih povreda. Istraživanje je također otkrilo ranije presude protiv vođe grupe i činjenicu da osim uniformnog oblačenja članova ovu organizaciju od drugih uobičajnih humanitarnih organizacija razlikuje i to što dio grupe čine osobe “sigurnosno interesantne policiji”.

Stručnjaci koji prate rad desničarskih ili organizacija sa kriminalnom pozadinom kažu da posljednjih godina sve češće viđaju kako ove organizacije koriste humanitarni rad da poprave svoj imidž.

“To je počelo ranije i mislim da taj trend da se desničarske organizacije bave humanitarnim radom traje već izvesno vreme i to smo imali pre pandemije i to je prosto u funkciji da žele da priđu što većem broju građana i time oni omekšavaju svoj imidž i prilaze širim društvenim grupama”, kaže izvršna direktorica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Izabela Kisić.

Takav je trend u Srbiju došao iz drugih zemalja a sada se preslikava i u Bosni i Hercegovini, kažu stručnjaci sa kojima je razgovarao BIRN BiH. Većina ovakvih organizacija je naklonjena čvrstom ustrojstvu koje podrazumijeva mušku, vojničku, strogu disciplinu i imaju militaristički duh, kaže za BIRN BiH Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj. Također, imaju poseban odnos sa nacionalnom historijom i posljednjim ratovima gdje nerijetko glorifikuju haške osuđenike.

“To nije samo isprazni dekor iza koga se oni kriju, to je jednostavno jedna vrsta poruke javnosti i svima onima drugima, i to je jedna vrsta veličanja određenih stvari iz prošlosti”, kaže Todorović.

“Ja bih rekao da je to vrlo funkcionalan mehanizam koji sprječava razvoj demokratije, koji sprječava slobodne izbore, koji sprječava slobodu mišljenja i govora, koji je tako perfidno skriven u tobožnjem organizovanju civilnog društva, u građanskim organizacijama koje se bave humanitarnim radom, koje se bave pomaganjem nemoćnim i slabima ili koje imaju vjerski karakter”, dodaje on.

Branko Todorović (Foto: BIRN BiH)
Branko Todorović (Foto: BIRN BiH)

Takve grupe insisitraju na pojavnosti koja asocira na militarizam i često šalju nedvosmislene političke poruke kroz javne defile u nečemu što podsjeća na vojni stroj, te kroz postrojavanja koja asociraju na paravojsku ili parapoliciju.

Nedovoljna transparentnost humanitarnog rada

Armin Kržalić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu smatra da manifestacije u javnom prostoru služe za postizanje specifičnih ciljeva.

“Kod jednog dijela građana siju strah, o narušavanju javne sigurnosti, vraćaju određene uspomene na zločine i strašna dešavanja u prošlosti, a sa druge strane dobivaju simpatije i mobiliziraju mlađe stanovnštvo, onih koji gaje takvu ideologiju ili koji su možda na putu gdje ne znaju gdje pa će im se pridružiti oni koji su ostavljeni van društva, van zajednice”, objašnjava Kržalić.

Ali za Veldina Kadića sa Odsjeka za sigurnosne i mirovne studije pri Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, humanitarni rad nikada ne bi kod bilo koga trebao izazvati osjećaj nelagode ili nesigurnosti.

“Paradoks je taj što je militarizam po svojoj prirodi nespojiv sa humanitarnim radom, jer je humanitarni rad neka vrsta plemenite djelatnosti. Ono čega se ja bojim jeste da je ova vrsta humanitarne aktivnosti koju nerijetko određene organizacije ističu kao svoju primarnu, da je to jedna vrsta paravana za određene političke ciljeve, pa i ekonomske, u sprezi sa vlastima, ali za koje se bojim da će još dugo ostati skriveni od očiju javnosti”, kaže on.

Dodatnu sumnju za Todorovića stvara nedostatak transparentnosti kod ovakvih organizacija. Istraživanje BIRN-a BiH otkrilo je da prema zvanično dostupnim registrima nevladinih organizacija ili fondacija, “Sveti Georgije” iz Lonačara nije registrovan kao humanitarna organizacija. Ogranak Srbske časti za BiH također se ne može naći u registrima. Za razliku od uobičajnih humanitarnih organizacija, način skupljanja novca za humanitarne akcije je često sakriven, donatori su često nepoznati.

“Ono što se dešava sa nevladinim organizacijama o kojima govorimo i što otvara sumnju je zapravo nedostatak transparentnosti. I sama činjenica da neka organizacija nije registrovana, da nema transparentne finansije, da ne podliježe finansijama, nadzoru državnih institucija, to otvara naravno brojna pitanja”, kaže Todorović.

Urednik portala Istraga Avdo Avdić za BIRN BIH na osnovu svojih istraživanja vjeruje kako slične organizacije koriste humanitarni rad kako bi prikrile svoje prave poslove.

“Uočio sam da većinu tih organizacija kontrolišu osobe koje su ranije osuđivane ili nakon što su već uspostavile te organizacije, nakon toga su osuđivane”, kazao je on.

Za njega te organizacije nisu humanitarne.

“Sjetit ćemo se naravno kad se pojavila priča u javnosti oko Srpske časti da je prva njihova izjava u medijima bila mi smo jedna humanitarna organizacija. Kasnije kako čitate crnu hroniku vidite da (…) jedan po jedan iz te Srpske časti završava na optuženičkoj klupi zbog krivičnih djela”, kaže Avdić.

Osim humanitarnog rada odnosno dijeljenja pomoći ugroženim, neke organizacija javno štite životinje. Izvršna direktorica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Izabela Kisić smatra da su takve aktivnosti samo paravan.

“Ono što je jako važno jeste da se njihov taj takozvani humanitarni rad mora posmatrati u širem kontekstu njihovih programskih opredeljenja i akcija, odnosno onoga što oni rade na terenu. Tako da su ove grupe ustvari, kao što je Levijatan, poznate po antimigrantskim akcijama i maltretiranju Roma”, kazala je Kisić.

Uprkos tome, članovi organizacija pokušavaju da i dalje održavaju imidž humanitaraca, objašnjava Nejra Veljan, istraživačica pri Atlantskoj inicijativi iz Sarajeva. Ona kaže da je još jedna karakteristika sličnih organizacija, želja za gradnjom identiteta spasitelja lokalne zajednice i sopstvenog naroda.

Nejra Veljan (Foto: BIRN BiH)
Nejra Veljan (Foto: BIRN BiH)

“Njihovo djelovanje je formirano oko, zapravo, iskorištavanja ranjivosti zajednica i pojedinaca kojima je potrebna pomoć jer tako svoje djelovanje prikazuju kao da dolazi od naroda za narod”, kaže Veljan.

Ali za Kadić je pitanje kako bi se te organizacije ponašale naspram vladajućih političara odnosno građanskih pokreta koji bi kritizirali tu vlast.

“Da li će takve vrste organizacija dobiti nalog od vlasti, da izađu kao pandan i da se suprotstave tom nekom građanskom buntu gdje se kritizira vlast kako bi te proteste ciljano ugušili”, kaže on.

Veljan smatra da liderima sklonijim autoritarnim modelima vladanja kako u BiH tako i u regionu, ali i u Evropi i svijetu, saradnja sa ovakvim grupama i profilima ljudi služi za zastrašivanje političkih protivnika i ušutkivanje opozicije.

Važnu ulogu u stvaranju imidža igraju religija i ideologija grupe, objašnjava Kadić.

“Sve ove desničarske organizacije iz Srbije, iz Republike Srpske, su u dobroj mjeri prožete nekom religijom, ideologijom, konzervativizmom, baziranom na pravoslavlju”, kazao je Kadić.

Isticanje proruskih stavova

Simboli pravoslavlja i kršćanstva dominiraju na odjeći i vozilu grupe iz Lončara ali i drugih sličnih organizacija u Bosni i Hercegovini i Srbiji, poput Srbske časti.

Srbska čast i Levijatan nisu odgovorile na upite za razgovor upućene putem njihovih društvenih mreža. Članovi humanitarne organizacije “Sveti Georgije” Lončari nisu također pristali na razgovor.

Prema Kadiću, slične grupe su tradicionalno, ideološki i religijski nasloljene na Rusiju.

Veldin Kadić (Foto: BIRN BiH)
Veldin Kadić (Foto: BIRN BiH)

“Jedan od instrumenata koje Rusija koristi kao svoj vanjskopolitički alat su i desničarske organizacije, koje se nerijetko registriraju kao građanska udruženja i slično, za koji je cilj Rusiji da postanu jedna vrsta njihovih saveznika a u sprezi sa domaćim političkim vlastima. Da bi vi to uradili potrebno vam je da te vrste organizacija legitimizirate u javnom prostoru na taj način što ćete ih povezati sa političkim strukturama”, kaže on.

U svojim objavama na društvenim mrežama ove organizacije to često i ističu. U radu grupe iz Lončara to je jedno od glavnih obilježja koje ističu.

“Organizacije koje su povezane sa Rusijom često je teško detektovani, ali možemo ih vidjeti zbog njihove privrženosti Rusiji”, smatra stručnjakinja za mirovne studije sa holandskog Univerziteta u Leidenu Arlinda Rrustemi.

Kadić kaže kako je nadležnima teško otkriti stvarne namjere organizacija sa desničarskom ili kriminalnom pozadinom koje se kriju iza humanitarnog rada. Dodatni je problem što se etno-nacionalistički koncepti vlasti ne protive ovakvim organizacijama, kaže on.

“Ne vjerujem da vlast ima uopće političke volje da na bilo koji način rješava to pitanje”, smatra Kadić.

Šta Amerika dobija a BiH gubi svojim odnosom prema online prenosu suđenja

Novinari su mogli suđenje u predmetu „Respiratori” pratiti online. (Foto: BIRN BiH)

Nakon niza protesta bez presedana širom svijeta zbog policijskog ubistva u Americi, jedan savezni sudija je odlučio zbog interesa javnosti i pandemije otvoriti cijelo suđenje za prenos uživo.

Uprkos velikom interesovanju javnosti, Sud Bosne i Hercegovine odlučio je ponovo prekinuti prenos suđenja za korupciju. Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) analizira dugoročne posljedice ove odluke.

U vrijeme dok je Sud Bosne i Hercegovine donosio odluku da prekine sa prenosom važnog suđenja federalnom premijeru Fadilu Novaliću, sudija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) odlučivao je da dopusti prenošenje suđenja policajcima za ubistvo Georgea Floyda, jednog od suđenja koje u posljednjih nekoliko decenija izaziva najveće interesovanje u ovoj zemlji.

Američki sudija Peter Cahill donio je odluku da će se suđenje bivšem policajcu iz Minneapolisa Dereku Chauvinu moći pratiti uživo putem TV prenosa zbog pandemije koronavirusa koja onemogućava prisustvo javnosti u sudnicama. Zbog malih sudnica, suđenju su uživo mogli pristupiti samo dva novinara i po jedan član porodice Chauvin i Floyd pa je sudija odlučio da prvi put u historiji države Minnesota gdje se suđenje odvija, dozvoli prenos i zbog važnosti ovog suđenja.

Chauvina se tereti za ubistvo Georgea Floyda u maju 2020. godine. Videozapis Chauvina s koljenom na Floydovom tijelu s lisicama dok je govorio da ne može disati izazvao je tada velike proteste, a sudski postupak veliko interesovanje.

Praćenje suđenja Chauvin omogućava američkoj javnosti da shvati šta se tačno dogodilo Georgeu Floydu. To će im omogućiti da lakše razumiju i prihvate presudu porote, a ako postoji presuda i kaznu suca, smatra američki advokat Peter Robinson.

“Javni pristup suđenjima za korupciju je presudan”, kaže Robinson, koji je pred Haškim tribunalom, koji je sva suđenja emitovao javno, zastupao Radovana Karadžića, osuđenog na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.

Suđenje za korupciju političkim vođama od posebne je važnosti i mora biti transparentno, smatra Robinson.

“Javnost je već cinična da postoje dvostruki standardi za političke vođe. Ukoliko suđenje ne bude dostupno, građani će na sudstvo gledati kao na saučesnika u zataškavanju korupcije, a samim tim i kao korumpiranu instituciju”, kaže on.

Nakon velikog interesovanja javnosti i ograničenog broja mjesta u sudnici, Državni sud je februaru odlučio omogućiti online prenos suđenja u krivičnim predmetima koji se vode pred ovim sudom, najprije prenos suđenja za nabavku stotinu respiratora u kome se sudi premijeru Fadilu Novaliću i drugima.

Sud nije dozvolio prenos na TV stanicama, ali su mediji koji su imali pristup uživo izvještavali sa suđenja i objavljivali snimke svjedočenja. U Sudu su najavili da će slično omogućiti i u drugim predmetima, ali nakon samo nekoliko prenosa ročita Sud je odlučio prekinuti s ovom praksom.

U saopštenju je objašnjeno da to rade iz tehničkih razloga, odnosno stare i dotrajale opreme, preopterećenosti sistema, softverskih grešaka koje zahtijevaju obiman angažman prilikom svakog prenosa.

“Blagovremeno ćemo informisati o promjenama”, naveli su u saopštenju.

Takva odluka dodatno narušava povjerenje u pravosuđe, smatraju stručnjaci sa kojima je razgovarao BIRN BiH.

Državni tužilac, koji je pristao razgovarati anonimno i koji ne radi na predmetu “Respiratori”, smatra da se “tehnički problem može lako riješiti i da to nije stvarni problem obustave emitovanja”.

“Da li bi za taj process bilo značajnije da je nastavio biti online, vjerujem da bi bilo. Ali, problem je ovdje principijelan. Zašto neka suđenja izdvajati u odnosu na ostala? Mislim da bi bilo pravednije za sve učesnike postupka da je stav isti u svim suđenjima, dakle ili su sva online, ili nije nijedno”, kazao je on.

Jednaki uslovi za sve predmete ostavljaju prostora javnosti da zauzme objektivan stav, smatra advokatica Sabina Mehić. Ona kaže da, ukoliko je bilo tehničkih mogućnosti za prenos jednog suđenja, postoji i logička vjerovatnoća za otklanjanje tehničkih poteškoća i puštanje u online prenos suđenja.

“Kao i za druge procese, i za ovaj proces bi bilo značajno da se nastavio emitovati online putem iz razloga što bi u tom slučanju javnost mogla zauzeti objektivan stav i imati direktne informacije koje se tiču samog procesa. Na taj način bi se izbjegla sva eventualna manipulacija informacijama koje se plasiraju u javnost putem raznih medija”, rekla je Mehić.

Online prenos suđenja je “izvrstan alat” za razvijanje i održavanje povjerenja u pravosudne institucije, objašnjava Robinson.

“Ako sudstvo ne omogući javnosti da prati sudski postupak, puca sebi u nogu. Njegove presude neće se razumjeti niti poštovati, a građani neće poštovati sudije i ostale učesnike u pravosudnom sistemu”, kaže Robinson za BIRN BiH.

Profesorica političkih nauka na američkom Univerzitetu Georgia Jelena Subotić kaže kako je američka praksa online suđenja rezultat višegodišnjeg aktivizma građana i grupa koje traže transparentnost u pravosuđu, što javnosti omogućava da nauči pravila procesa.

“Što je otvorenije pravosuđe, i što su otvorenije sve institucije, građanima bi trebalo poverenje u njih da jača. Najgore je zatvoriti se iza vrata, bez transparentnosti, jer to onda gradi nepoverenje građana, i bogato je tlo za razne teorije zavere, za glasine, i za opšte slabljenje poverenja ne samo u pravosuđe, nego i u sve druge važne državne institucije”, kazala je Subotić.

Ona smatra da u trenutku u kome građani nemaju povjerenje u elite, u medije i stručnjake, njihova što veća otvorenost može samo da pomogne cijelom sistemu.

“Nema razloga da se ova ideja ne primeni u Bosni i Hercegovini, iako postoji razlika u pristupu internetu, cenama pristupa i slično. Ali svaki pokret ka većoj transparentnosti je dobar”, izjavila je ona.

Manja transparentnost smanjuje povjerenje

Advokat Eric Nelson (lijevo) i bivši policajac Derek Chauvin na suđenju za ubistvo Georgea Floyda.
Advokat Eric Nelson (lijevo) i bivši policajac Derek Chauvin na suđenju za ubistvo Georgea Floyda.

Prenos suđenja u slučaju ubistva Georgea Floyda u SAD-u je donio i niz izazova za sudiju, advokate i sve uključene u proces, ali su odluke suda do sada uspijevale da riješe zabrinutosti svih strana. Prepreke koje domaći zakoni, prakse i navike bosanskohercegovačkog pravosuđa pokazale su se do sada snažnijim faktorom u odluci o prenosu suđenja od interesa javnosti i pokušaja vraćanja narušenog povjerenja u pravosuđe.

Čak i kada je Državni sud odlučio omogućiti prenos suđenja za nabavku respiratora, proces koji je u proljeće 2020. godine na početku pandemije koronavirusa uznemirio javnost, postojalo je nekoliko prepreka za sve koji su željeli gledati snimak suđenja. Prenos je bio dostupan novinarima, služenim licima u institucijama i organizacijama te osobama koje rade monitoring suđenja. Ali nekim je organizacijama tražen sporazum o saradnji.

Uglješa Vuković iz Transparency Internationala u Bosni i Hercegovine kaže da je to stvorilo “nepotrebne poteškoće”.

Odluku suda o prenosu možemo gledati kao eksperiment, ali to nije najbolje rješenje, kaže on.

“Ono što je tu sporno jeste da je bilo suženo za određene aktere, novinare, nevladine organizacije, ali ne za sve, morali ste se unaprijed prijaviti. Sav proces je bio birokratiziran. Nama se recimo kao organizaciji tražilo da potpišemo memorandum sa Sudom, to nikako nije najbolji način”, navodi Uglješa.

On smatra da je najbolje rješenje objavljivanje suđenja putem YouTube kanala u stvarnom vremenu, ali i čuvanje tog snimaka na kanalu kako bi bio dostupan svima bez ograničenja.

“Prednosti su velike, naročito u doba pandemije koronavirusa. Ono što pokazuju naša iskustva praćenja iz sudnice, veliki broj sudova u BiH nema dovoljno velike prostore i kapacitete za primanje većeg broja zainteresovane javnosti, plus zbog pandemije nisu svi u mogućnosti doći na suđenje”, kaže Vuković.

Tužilac Državnog tužilaštva sa kojim je razgovarao BIRN BiH navodi kako onlinesuđenje uz prednosti da se javnost bolje upozna sa sudskim procesom i razmijevanje uloge učesnika postupka, ima i nedostatke zbog mogućnosti da svjedoci koji još nisu saslušani prate izjave drugih svjedoka.

“Zbog toga Zakon o krivičnom postupku (ZKP) zabranjuje prisustvo svjedoka u sudnicama kada drugi svjedoci svjedoče, te mogu prisustvovati suđenjima tek nakon što budu saslušani. Ne vidim kako bi se odredbe ZKP-a u ovom dijelu mogle ispoštovati. Svjedoci prilagođavaju svoje iskaze svjesno i nesvjesno”, kazao je on.

Izazovi online prenosa

Fadil Novalić sa advokatima dolazi u Sud BiH, 29. januar 2021. (Foto: BIRN BiH)
Fadil Novalić sa advokatima dolazi u Sud BiH, 29. januar 2021. (Foto: BIRN BiH)

Advokatica Nina Kisić smatra da mogućnost praćenja izjava drugih svjedoka u istom predmetu može kontaminirati iskaze svjedoka koji još uvijek nisu dali iskaz, ali i da se online suđenjem mogu ugroziti identiteti zaštićenih svjedoka. Uprkos tome, ona kaže da ovaj vid prenosa ima i svoje prednosti.

“Prednosti dostupnosti sudskog postupka putem online platforme su naravno transparentnost postupka i apsolutno poštovanje prava na javno suđenje”, kazala je Kisić.

Ona je kroz iskustvo u radu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) imala priliku braniti optužene u predmetima koji su imali TV prenos, dodajući da nije sigurna koliko bi na percepciju javnosti utjecala mogućnost online suđenja, jer “ima strah da bi potencijalno došlo do glorifikacije određenih lica”.

“Suđenje u kojem sam učestvovala je svakodnevno direktno prenošeno i na TV, i mislim da je bilo pokazatelj da javnost vidi i čuje samo ono što želi i što se uklapa u već stvorenu sliku. Što se same tehnike tiče, ona je izuzetno kompleksna, posebno imajući u vidu potrebu da se potencijalno mogu objelodaniti zaštićeni podaci”, rekla je Kisić.

Zbog toga se rukovodioci pravosudnih institucija u BiH suočavaju sa odlukama u kojima moraju da pronađu balans i omoguće javnosti da prati suđenje, a u isto vrijeme poštuju prava optuženih.

“Mislim da pravosudne institucije mogu uraditi dosta više, kada je riječ o percepciji javnosti, ali da se i to pravo javnosti mora balansirati sa pravom optuženog na prezumpciju nevinosti i suđenje pred nepristrasnim sudom”, zaključila je Kisić.

Tokom pandemije se održava smanjeni broj suđenja i to dodatno narušava povjerenje javnosti, smatra Mehić. Ona ne povezuje nužno mogućnost online praćenja suđenja sa povjerenjem u bosanskohercegovačko pravosuđe, ali smatra da bi to bio jedan od koraka ka transparentnosti koja se traži od pravosuđa.

“Možda bi upravo online suđenja i mogućnost praćenja postupka u cijelosti, uključujući procesne odluke tokom suđenja, bio jedan od načina da se vrati povjerenje građana u pravosuđe, jer bi javnost tako mogla da bolje razumije ishod nekog postupka”, mišljenja je Mehić.

“Da bi se stvari promenile, pravosudne službe treba uveriti da je u njihovoj koristi da budu više transparentni, da je to promena koja će im popraviti javni imidž i poverenje, a ne nešto što je opasno i što treba pošto-poto izbegavati”, smatra Subotić.

Ona vjeruje da je jedan od problema i naslijeđe zatvorenog komunističkog sistema u kome su mnogi pravosudni radnici odrastali.

Za promjene nisu uvijek nužne velike izmjene zakona ili javnih politika, kaže Vuković.

“Nekada je dovoljna promjena praksi. Skoro je došlo sa izmjenom saziva VSTV-a pa ćemo vidjeti kako će to izgledati. Za sada izgleda skromno, nedovoljno… Povjerenje građanja će se morati vraćati na više načina”, zaključio je Vuković.

Sud BiH nije odgovorio na upit BIRN-a BiH za komentar odluke o prekidu prenosa suđenja.

Šta trebate znati o izvještaju o nekažnjivosti korupcije Transparency Internationala BiH

Foto: Pravosudje.ba

Prema broju optužnica podignutih za djela korupcije i otkrivenih slučajeva krupne korupcije Transparency international zaključuje da u Bosni i Hercegovini nema procesuiranja korupcije na visokom nivou. Ali novi izvještaj ove organizacije „Sprečavanje nekažnjivosti u slučajevima korupcije viskog nivoa“, ističe da posebno zabrinjava trend sve većeg broja prijava korupcije u tužilaštvima i sudovima što dodatno narušava povjerenje u pravosuđe.

Prema nacionalnom izvještaju Transparencyja, posljednih godina BiH potresle su velike korupcijske afere o čijoj većini se izvještavalo samo u medijima, a nikada nisu stigle do suda. Većina velikih korupcijskih afera završava se ili u istražnoj fazi ili se pretvaraju u dugogodišnje sudske postupke, urušavajući značaj blagovremenog i efektivnog procesuiranja.

„Ova analiza, u kojoj je utvrđen znatan broj predmeta korupcije i korupcije na visokom nivou u kojoj su učestvovali članovi pravosuđa, govori da su nedostatak nezavisnosti i integriteta u pravosuđu BiH odnedavno prerasli u problem korupcije u samom pravosuđu“, navodi se u izvještaju.

TI je u svom istraživanju za ovakvo stanje procesuiranja korupcije na visokom nivou u BiH kao ključne razloge utvrdio složen i decentralizovan sistem pravosuđa, nepostojanje integriteta u institucijama pravosuđa, nedostatak kapaciteta tužilaca i sudija, te manjkavosti zakonodavnog postupka.

BiH nalazi se, kako se navodi u izvještaju, pred ozbiljnim sistemskim izazovima u procesuiranju korupcije. Gotovo da i ne postoje učinkoviti mehanizmi kojima se obezbjeđuje integritet u institucijama pravosuđa, što ih čini podložnim političkom uticaju i pritiscima.

U izvještaju se također ukazuje kako jedno od najvažnijih pitanja za učinkovito procesuiranje malog broja predmeta korupcije na visokom nivou koji dospiju do suda jeste trajanje postupka, što je posljedica nedostatka kapaciteta sudija i tužilaca. Prema TI, sudski postupci u BiH generalno traju pretjerano dugo, a u krivičnim predmetima organizovanog kriminala i korupcije, istrage se mogu razvlačiti godinama, ponekad čak i čitavu deceniju.

Ovo su stvari koje trebate znati o izvještaju o nekažnjivosti u slučajevima korupcije visokog nivoa.

Sudski postupci traju (ne)opravdano dugo

Sudnica Suda BiH / Foto: BIRN BiH
Sudnica Suda BiH / Foto: BIRN BiH

Analiza podataka o predmetima korupcije na visokom nivou, prema izvještaju, ukazuje na sporost sudskih postupaka, što rezultira prekomjerno dugim i neefikasnim suđenjem.

„Uzroci kašnjenja i dugotrajnosti postupaka proizlaze iz pitanja tehničke prirode, kao što je zakazivanje ročišta, i materijalnih pitanja koja se tiču pravila dokaznog postupka“, stoji u izvještaju Transparencyja.

Kako se pojašnjava, sudije imaju popustljiv pristup zakazivanju ročišta, što rezultira dugim vremenskim razmacima između ročišta, te ne koriste sve instrumente koje imaju na raspolaganju i tako obezbijede pojavljivanje optuženih pred sudom.

Optuženi su često odsutni sa ročišta bez valjanog obrazloženja ili ispitivanja opravdanosti odsustvovanja, što daje utisak da je njihov dolazak fakultativne prirode, navodi izvještaj.

Obezbjeđivanje prisustva svih strana u postupku, prema izvještaju, posebno je teško u predmetima gdje su optuženi napustili BiH, a vlasti zatražile njihovo izručenje, te da osim toga sudije nekih sudova imaju praksu da ročišta odgađaju za nekoliko mjeseci bez obzira da li je odsustvo svjedoka opravdano ili ne.

Osim generalno nezadovoljavajućeg načina zakazivanja ročišta, vremenski razmak između potvrđivanja optužnice i početka suđenja u nekim predmetima koje je analizirao Transparency, kao potencijalne slučajeve korupcije na visokom nivou, bio je značajan.

„Odgađanja glavnog ročišta, koja su veoma česta u predmetima korupcije na visokom nivou i drugih oblika korupcije koju su počinili visokopozicionirani zvaničnici, prepreka su efikasnom i blagovremenom postupku“, ističe izvještaj.

Tužioci imaju niske kapacitete i praksu razdvajanja optužnica

U izvještaju se ističe da je uz mali broj optužnica za djela korupcije i kvalitet optužnica na niskom nivou.

„Nemar se naročito ogleda u kvalitetu optužnica, koje se tokom krivičnog postupka često mijenjaju zbog grešaka i manjkavosti u pogledu opisa krivičnog djela, tumačenja zakonskih odredbi i navođenja malo ili nimalo dokaza o krivičnoj namjeri optuženog ili optuženih“, ističe TI.

Usvajanje kriterijuma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) za ocjene rada tužilaca iz 2017. godine je, prema izvještaju, direktno uticalo na predmete organizovanog kriminala i korupcije, gdje je razdvajanje tačaka optužnice u predmetima korupcije na visokom nivou postala uobičajena praksa.

Kako se navodi u izvještaju „tužioci generalno pokazuju nizak kapacitet i nespremnost za vođenje propisne, zakonite i blagovremene istrage u predmetima korupcije, a neprocesuiranje predmeta krupne korupcije tijesno je povezano i sa odsustvom integriteta i nepristrasnosti u tužilaštvima, čiji članovi dolaze iz vladajućih elita“.

„Pitanje integriteta i nezavisnosti pravosuđa polazi od zajedničkog regulatornog tijela VSTV-a. Zbog sastava VSTV-a, sudije učestvuju u izboru tužilaca i obrnuto. Ovaj način rada pokazao se problematičnim u više navrata“, piše u izvještaju.

Odsustvo odgovornosti tužilaca za nemar u radu direktno je povezano sa apsolutnom diskrecijom da krivičnu istragu vode prema svom nahođenju. S obzirom da tužilac slobodno odlučuje da li pokrenuti istragu, koga optužiti i da li uložiti žalbu, jasno je da je tužilačka sloboda neograničena, što prema izvještaju TI objašnjava značajan procenat tužilačkih odluka o nepokretanju istrage u odnosu na ukupan broj podnesenih prijava o koruptivnim krivičnim djelima. Također, tužilaštvo se često oslanjalo na dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama.

„U mnogim situacijama, ove radnje bile su značajno problematične u smislu prihvatljivosti na taj način pribavljenih dokaza i ugrozile zakonitost procesuiranja“, naglasio je TI u svom izvještaju.

Presude su loše obrazložene a kazne blage

Transparency naglašava da se mnogi predmeti korupcije na visokom nivou još uvijek nalaze u fazi glavnog pretresa, odnosno da nisu došli do faze donošenja presude.

Također je navedeno kako je izuzetno mala učinkovitost pravosuđa u procesuiranju korupcije na visokom nivou i aktuelna praksa nekažnjavanja visokopozicioniranih zvaničnika rezultirala ograničenim razumijevanjem značaja integriteta u javnoj službi.

„Sudije često propuštaju izreći zabranu obavljanja javne funkcije u presudi, čime se propušta prilika da se apostrofiraju odgovornost nosilaca javnih funkcija i pogubne posljedice korupcije na visokom nivou po društvo. Ovo je naročito bitno u kontekstu BiH, gdje zvaničnici protiv kojih se vodi istraga ili se terete za korupciju nastavljaju da obavljaju i kandiduju se za javne funkcije“, pojašnjeno je u izvještaju.

Također je istaknuto kako osim lošeg kvaliteta i obrazloženja presude, kratak pogled na statističke podatke o vrsti presude i kazni koje izriču sudovi u BiH u predmetima korupcije takođe ukazuje na blag pristup kažnjavanju korupcije. Postoji potreba za izmjenom kaznene politike u predmetima korupcije u pravcu obezbjeđivanja sprečavanja i odvraćanja.

Narušeno povjerenje javnosti zbog korupcije u pravosuđu

Milan Tegeltija (Foto: CIN)
Milan Tegeltija (Foto: CIN)

U svom izvještaju TI ukazuje kako su posljednjih godina, navodi i optužbe članova samog pravosuđa za korupciju ozbiljno narušili povjerenje javnosti u pravosuđe i integritet pravosuđa.

„U istraživanju smo utvrdili veći broj predmeta korupcije, u nekoliko slučajeva i korupcije na visokom nivou, gdje su optuženi nosioci pravosudnih funkcija“, istaknuto je.

Prema istraživanju, došlo je do povećanog broja optužnica protiv nosilaca pravosudnih funkcija. Korupcijom se, kako stoji u izvještaju, bave ne samo sudije nižih sudova i tužilaštava, nego i nosioci pravosudnih funkcija u najvišim institucijama pravosuđa u zemlji.

TI u svom izvješaju izražava zabrinutost u pogledu sve većeg broja prijavljenih slučajeva i korupcije u pravosuđu i korupcijskih afera na visokom nivou, kao što su afere u kojima su učestvovali članovi VSTV-a, te ističe da postoji i veliki broj neriješenih korupcijskih afera u koje je umiješano i pravosuđe poput afere „Potkivanje“ u kojoj je bio uljučen nekadašnji predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija.

„Ovaj predmet iznjedrio je niz kontroverznih postupaka u VSTS u vezi sa utvrđivanjem odgovornosti predsjednika VSTV-a i urušio instituciju i njenu sposobnost da uređuje pravosuđe. Odsustvo napretka u pogledu utvrđivanja Tegeltijine odgovornosti za povredu zakona potvrdilo je disfunkciju važećeg Zakona o VSTV-u. Na kraju, predsjednik VSTV-a nije procesuiran, a disciplinski postupak bio je potpuni promašaj i pokazao da sadašnji Zakon o VSTV-a tom tijelu omogućava da radi bez ikakve odgovornosti“, stoji u izvještaju.

Opsada Sarajeva u očima dječaka Admira

Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Za djecu sa poteškoćama u razvoju, njihove roditelje, nastavnike i sve koji su se tokom rata brinuli o njima, godišnjica početka opsade vraća sjećanja na neizvjesnost i strah ali i otvara pitanja o posljedicama ratnih trauma.

Admir Hadžimusić imao je u aprilu 1992. godine tek pet godina kada je čuo prve pucnjeve i granate u Sarajevu. Ali on ih je doživio više sa vrstom uzbuđenja nego strahom i suzama, kaže njegova majka Nazmija. Njemu su do tada već bile dijagnosticirane kombinovane poteškoće u razvoju i epilepsija.

“Jeste da se uplaši i kaže vidi, ali to nije neki strah, bar kod Admira nismo doživjeli neki strah. On je relativno mali bio, nije mogao ni pričati, samo kaže ‘o’, to mu je kao neko uzbuđenje bilo, tako je znao govoriti”, govori njegova majka za BIRN BiH.

Nazmija se plašila kako će buka i nedostatak lijekova uticati na Admira.

Admir je sa porodicom živio u blizini tadašnje Vojne bolnice koja je bila samo nekoliko stotina metara od Vrbanje mosta i mjesta gdje su na demonstracijama stradale prve žrtve u početku opsade Sarajeva.

“Mama, eno, eno! Vidio sam tamo jednog, on će pucati”, prepričava Nazmija prve Admirove doživljaje događaja od 6. aprila 1992. godine.

Nakon što blokade određenih dijelova grada nisu prestale ni nekoliko dana poslije, Nazmiji je postalo jasno da će terapija i vježbe koje su Admiru kao djetetu sa poteškoćama u razvoju bile neophodne, uskoro postati nedostupne.

Uz sva druga ograničenja koja je opsada nametnula djeci u Sarajevu, Admir i druga djeca sa poteškoćama i njihovi roditelji susreli su se i sa dodatnim preprekama. Admir je volio voziti bicikl, ali je često mogao samo gledati dok su druga starija djeca biciklima odlazila po vodu, kaže njegova majka.

“Oni stariji su sa biciklima [odlazili] i on bi [sa njima] išao. ‘Ne možeš ti’, ‘Neka mogu ja’, ‘Ne možeš, nisi ti tako brz da ih stigneš…’ Imali smo više problema, on je sve htio, a ne može”, govori Nazmija.

Do početka opsade Admir je nekoliko puta sedmično imao termine za vježbe sa logopedom i fizikalne terapije. Kada je od početka aprila postalo nemoguće da na njih odlazi, roditelji su pokašali da to nadoknade ličnim poznanstvom sa doktoricom kod koje su ga vodili, ali i svojim trudom i radom na njegovom razvoju. Najveći problem i strah im je tada bio nemogućnost nabavke lijekova za epilepsiju u opkoljenom Sarajevu, koje Admir nije smio prestati uzimati.

“Strašno, prvo sam se ja plašila kao roditelj troje djece, on mali, on ne zna ništa, treba da pije te lijekove, dolazi period kad ih ne možeš nabaviti. Onda smo mi nekako taj period, tih par mjeseci kako je rat počeo, vodili računa da on ima sve”, prisjeća se ona.

Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Ona objašnjava da je Admir kao malo dijete imao problema sa govorom a da su u njegovoj drugoj godini primijetili da teško hoda.

“Sjećam se da je sa sedam-osam mjeseci zovnuo ‘tata’, ali teško je hodao i to je nas počelo da zabrinjava”, kaže ona i dodaje kako su prve pretrage bile pozitivne i ljekar iz obližnje ambulante u Vrazovoj je bio optimističan da Admir neće imati poteškoće u razvoju.

“Međutim, ostalo je ovo kako je ostalo da on ima sada kombinovane smetnje koje nisu toliko izražene ni u kom slučaju, jedino taj govor njegov”, govori ona i dodaje kako je Admir kod logopeda počeo ići još dok je bio u vrtiću. “On je redovno kod logopeda bio, nedeljno maltene dva-tri puta. On je u vrtić išao kao takvo dijete koje nije hodalo. Od 11 mjeseci je počeo ići u vrtić, morali smo jednostavno da ga uključimo. Bio je živahan, volio je, ako ne može hodati kako treba, on će dopuzati, snaći će se, snalažljiv je u tim stvarima bio i dan danas. ”

Admirova majke kaže da ona nije radila kako bi on mogao da ima što više aktivnosti.

“Što više smo forsirali da nauči bicikl da vozi. Onaj sa tri točka je vozio regularno, poslije i sa dva i pomoćnim”, navodi ona.

U decembru 1991. godine, nakon visoke temperature, Admir je morao u bolnicu.

“Izgubio je svijest u toku noći. Bio je deset dana u bolnici, nikakve lijekove nije pio, ništa nisu davali, temperatura je spala, ali u otpusnici je pisalo da je imao epi [epileptični] napad”, govori Admirova majka.

Njemu je tada propisano da do kraja života pije lijek fenobarbiton. Kada je počeo rat Nazmija kaže da su imali nešto zaliha ovog lijeka ali da su se one brzo trošile a Admir nije smio da prekine terapiju.

“Kriomice, kako su u ratnom periodu ljudi se snalazili za koješta, tako smo i mi za fenobarbiton”, prisjeća se ona.

Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)
Nazmija i Admir Hadžimusić (Foto: BIRN BiH)

Kaže kako se Admir sjeća pomalo sjeća njihove ulice “načičkane vojnicima sa puškomitraljezima”.

“Takav je strah bio u zgradi da su stariji ljudi, očevi ili starija djeca, oni su podmetali neke grede da ne bi ušli u zgradu ti koji su došli da nas ubijaju. Ali eto nekako se nalazilo i mjesta i vremena da se malo posvetimo kad oni miruju, kad ne bombarduju, kad snajperima ne gađaju”, kaže ona i dodaje kako su djeca nalazila mjesto i vrijeme za igru.

“Niko nije smio preći ulicu, jer tu su pljuštali metci, to je strašno bilo. Onda su u jednom trenutku dovezli velike kontejnere. Djeca su se uglavnom igrala kad je sigurno bilo, igrali su se u dvorištu, bilo je svih generacija. Admir se uklapao, ipak djeca su ko djeca, ipak drugačije reaguju na djecu koja imaju bilo koju vrstu hendikepa, nisu oni možda ni svjesni. On je bio malo povučen, igrao se u pijesku, iznese bicikl. Najljepši doživljaj mu je, kad se sjetim, kad je dobio loptu, to je bilo kao da nikad loptu nije imao. I on i djeca ostala”, kaže Nazmija.

Sa svojih pet godina Admir je na početku opsade bio u završnoj fazi početnog razvoja i najvažnijeg dijela razvoja za djecu sa poteškoćama u razvoju, objašnjava Nirvana Pištoljević, međunarodno priznata stručnjakinja za specijalno obrazovanje i inkluziju i izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” (EDUS).

Djeci se do pete godine starosti mozak razvija u obimu od 90 procenata i to je period u kojem je ključno da dobiju svu potrebnu njegu i sigurnost, te da se stimulacija stresa svede na minimum, a što nije bilo moguće tokom ratnih dejstava, smatra ona.

“Vi baš u tom periodu ako nemate sistemsku podršku, ako nemate efekte koji će da pobijede takav vid visokog nivoa stresa koji je kontinuiran, vi ćete imati doživotne efekte na razvoj djece”, kaže ona i dodaje kako dijete koje se razvija treba stimulaciju, “a vi ne možete izlaziti, konstantno ste u strahu, nemate pristup igri, prirodnoj stimulaciji potrebnoj za dijete”.

“Vi automatski stavljate to dijete u položaj s velikim potencijalnom da će doći do razvojnih poteškoća i kašnjenja i doživotnih efekata na njegovo funkcionisanje”, objašnjava Pištoljević.

Krajem aprila 1992. godine porodica Hadžimusić postaje svjesna da ne mogu nabaviti lijekove koje Admir koristi za epilepsiju.

“Onda smo morali da idemo iz Sarajeva, nema više nigdje ništa. Otišli smo u Hrvatsku”, kaže Nazmija i dodaje kako je u Hrvatskoj Admir nastavio sa vježbama i terapijama.

Djeca u atomskom skloništu

Nedugo nakon što je dio porodice Hadžimusić napustio Sarajevo, granatiran je Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece “Mjedenica”.

To je bilo jedno opšte haotično stanje, ali bilo je bitno samo da ostanu živi
uposlenica Zavoda Mevlida Ahmagić

Oko 40 djece je ranije tokom Bajrama otišlo u porodice, ali se u Zavodu još uvijek nalazilo oko 80 njih jer je Sarajevo bilo u blokadi. Ahmagić kaže da su već bili smješteni u atomsko sklonište.

“Bili su smješteni u golom atomoskom skloništu u kojem je bio samo beton, a kojeg su opremili sa dijelom stvari iz zavoda, donoseći deke. U tom trenutku razmišljate samo o tome da vam dijete ima da popije terapiju, da ima tri obroka da jede, pije i da ostane živ, jer se granatira Sarajevo. Najmanji problem je bila edukacija”, kaže ona i dodaje kako su uvijek uspijevali da obezbijede lijekove za djecu.

Svaki dan je bio težak, navodi ona.

“Kad zatvorite toliko djece u neku prostoriju, ne možete ih zabaviti, okupirati nečim, na početku je bilo samo da spasiš goli život. Imali smo više od 30 djece sa epileptičnim napadima koje dobijaju stalno od straha, trebalo je njih spašavati. Često su djeca upadala u status gdje smo morali intervenisati i voziti u bolnicu da djeca ne umru”, prisjeća se Ahmagić.

Djeci o kojoj je brinula posebno je teško bilo objasniti zašto ne mogu ići kući, kaže ona.

“Isprepadani su, hoće kući da idu, kako da im objasnite da ne mogu kući. Onda neka djeca imaju neuropsihijatrijske probleme, pa nekad ne možete njemu terapiju ni da nabavite. Mi smo morali postojati kao porodica, njima u jednom trenutku nije bilo jasno što ne idemo kući, jer smo ostajali spavati s njima”, kaže ona i dodaje da je na poslu provodila po sedam dana ostavljajući svoje dijete od četiri godine kod kuće.

Ona navodi da su krajem prve godine rata i početkom 1993. počeli da organizuju nastavu za djecu i renoviraju prostorije Zavoda.

“Imali smo problem jer jedni nastavnici odlaze iz grada, drugi su već otišli, neki su u blokadi, ne raspolažemo sa svim osobljem koje smo imali, ali se uvijek gledalo da se toj djeci sve pokrije i obezbijedi”, kaže ona.

Uprkos naporima nastavnika, oni nisu mogli da utiču na faktore koji su najviše uticali na djecu sa poteškoćama u razvoju tokom rata.

“U Sarajevu je tokom rata bilo nemoguće otkloniti kontinuirani vid stresa i dati vid podrške”, govori Pištoljević i objašnjava kako stručnjaci u tom periodu mogu intervencijama podržati razvoj djeteta.

“Zamislite situaciju tokom rata gdje vi nemate izlazaka, mogućnost kretanja, osnovnih mogućnosti igre, a na to tek da ne pričamo o terapijama, ili intervencijama, djeca intezivno borave pod timom multidisciplinarnih stručnjaka koji rade s njima a koji već imaju neki vid poteškoće. To je jedna nevjerovatna situacija, nemoguća da se završi na dobro”, kaže Pištoljević.

Povratak u Sarajevo

Admiru je u Hrvatskoj bilo omogućeno liječenje uz potreban vid fizikalnih terapija i logopedske pomoći. On je nakon liječenja i boravka u Hrvatskoj prestao koristiti i lijekove za epilepsiju jer su tamošnji doktori dodatnim pretragama ustanovili da je Admir nema. Zbog traženja što boljih uslova za njega, Nazmija je razmišljala da ide dalje prema Evropi ali je na kraju bila zadovoljna uslovima koje je imao u Hrvatskoj.

“Išli smo na fizikalni tretman, logopedski tretman, plivanje, Admir je zaista baš proživio što se kaže pravo, prohodao je normalno, plivao je, mislim šetali smo jako puno, uglavnom svaka tri mjeseca smo išli na snimanje glave”, kaže ona.

U Sarajevo se Admir sa majkom vratio polovinom jula 1994. godine. Nazmija je odluku donijela, kako govori, nadajući se miru i sigurnosti, ali je rat u Sarajevu trajao još mjesecima. Admir je nakon godina provedenih u Hrvatskoj izgubio povezanost sa ocem, kaže ona.

“Tata mu je ostao stranac, to se dugo odrazilo na njega, dugo poslije našeg povratka. On ga je dugo zvao sa ‘hej ti’, on za njega dugo nije bio tata, zaboravio ga je, jer je dosta mali bio dok je u Istri provodio”, kazala je ona.

Tokom boravka u posljednjim godinama opsade Sarajeva, zbog intezivnijih pucanja, Admir nije mogao izlaziti vani kako bi nastavio aktivnosti koje je u Hrvatskoj svakodnevno obavljao, poput jednostavne vožnje bicikla.

“Admir bi izašao da vozi bicikl sa dva točka pomoćna, ali ne može, nema kud, može u dvorište, ali dvorište grbavo… ali bio je interesantan”, kaže njegova majka.

Jedan od stresnijih trenutaka u ratu za Admira je bio kada su saznali da je u napadu na tramvaj stradao veliki broj ljudi. Admir se prepao za svog brata koji je tada otišao kod prijatelja.

Gdje je brat, gdje mu je brat, on samo mene za suknju, haljinu, šta sam već imala drži i govori gdje mi je brat, ja sad njega tješim, a ne mogu sebe utješiti
Nazmija Hadžimusić

Admir danas ima 34 godine, a ratnih događaja se ne sjeća svih. Kroz priču majke, ostale su mu lijepe uspomene na ljubimce koje su mu nabavili kako bi zatvorenost u stanu lakše prebrodio.

“Da li smo ga previše zaštitili pa se on nije baš uključivao toliko u to, ne znam. To je prošlo nekako, dogurali smo do ovih poznih godina”, kazala je Nazmija.

Za Mevlidu Ahmagić najvažnije je što su svi štićenici Zavoda preživjeli rat.

“Za tih četiri-pet godina niti jednom djetetu nije dlaka sa glave falila. A isto kao da ih je nešto sačuvalo”, rekla je Ahmagić.

Nastava se tokom rata u Zavodu poboljšavala. Oko 30 djece je uspjelo da se spoje sa svojim porodicama tokom trajanja rata.

“Roditelji su u izbjeglištvima uspijevali izbaviti svoju djecu. Znalo se desiti da roditelj dođe sa Crvenim krstom. To je, ne znam šta me sada može toliko usrećiti, to se ne može mjeriti ni sa čim u miru. To su osjećanja da smo svi plakali, dešavalo se da djeca neće da idu kući. Bila su teška i sretna rastajanja, to je kao da vam dio tijela neko otkine”, kaže ona.

Današnje mjere za suzbijanje koronavirusa Nazmiju podsjećaju na dio atmosfere kada je sa djecom morala ostajati kući.

“Prošao je rat, imamo sada koronu i ovo nam je teško”, govori ona i dodaje kako se Admir, koji pripada rizičnoj grupi, čuva.

“Admir je poslušan izuzetno, on se čuva, svjestan je naravno kakva je situacija, sasvim drugačija nego u ratnom periodu, iako se on jako puno scena sjeća od te četiri godine kad je došao kao izbjeglica i priča jako i dan danas”, kaže ona.

Sarajevo: Završeni protesti zbog nenabavke vakcina, vlasti bez reakcije

Protesti pred Vladom FBiH
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:17 0:00

Više stotina građana danas je u Sarajevu protestovalo zbog toga što vlasti kasne sa nabavkom vakcina protiv korona virusa. Protesti su održani ispred Vijeća ministara BiH i Vlade FBiH. Reakcije vlasti nije bilo.

Posljednja stanica protesta bila je Vlada FBiH, koja je pokušava da nabavi vakcine za građane Federacije BiH, ali za sada u tome nemaju uspjeha. Do sada su vakcine u taj entitet pristigle iz donacija i COVAX mehanizma. Te količine su daleko od potrebnih.

Građani su tražili ostavku federalnog premijera Fadila Novalića. Oni uzvikivali: „Hoćemo ostavke”, „Nećemo donacije, hoćemo vakcine, lopovi!”, „Izađite u narod”... Na transparentima su se mogli vidjeti natpisi „Igrate se države, game over”, „Samo idite, odmah!”. Pridružili su im se i građani u automobilima

Prije nego su se zaputili pred Vladu FBiH, građani su protestovali pred Vijećem ministara BiH. Jedni su protestovali na platou, a drugi su bili u automobilima na glavnoj saobraćajnici pored te državne institucije.

Protesti pred Vijećem ministara BiH
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:20 0:00

Protesti zbog nenabavke vakcina, Sarajevo, 6. april 2021.
Protesti zbog nenabavke vakcina, Sarajevo, 6. april 2021.

Organizatori su zatražili neopozivu ostavku Vijeća ministara BiH i Vlade FBiH smatrajući da nisu sposobni se nositi sa pandemijom. Zahtijeva se imenovanje novog saziva Vijeća ministara BiH i Vlade FBiH koje bi u roku od 14 dana predstavilo jasan i realan borbe protiv pandmije. Treći zahtjev je hitno uvođenje PCR testa za sve koji ulaze u BiH.

„Njihova obaveza je da daju ostavke”, kaže aktvistica Aida Feraget, jedna od organizatorica protesta.

Gasal-Vražalica: Zahtjeve ćemo dostaviti nadležnim nivoima vlasti
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:28 0:00

BiH do sada je nabavila ili joj je donirano svega 131.800 vakcina različitih proizvođača. Prvo je u našu zemlju stigla donacija iz Srbije od 10.000 doza vakcine AstraZeneca. U dva kontigenta dopremljeno je i 23.400 doza Pfizer/BioNTech i 26.400 doza AstraZeneca vakcina, naručenih putem COVAX mehanizma. Posljednji kontigent od 30.000 doza kineskog proizvođača Sinovac je donacija Turske.

Kina je također obećala donaciju 50.000 doza njihovog proizvođača Sinopharm. Najavljena je i donacija 50.000 doza cjepiva iz Malezije.

Do kraja juna bi, prema najavama, BiH preko COVAX-a trebala dobiti još 100.620 vakcina.

U oba entiteta je, do sada, vakcinisano nekoliko hiljada zdravstvenih radnika, dok je u RS-u počela vakcinacija starijih osoba. Neki građani BiH su otputovali u Srbiju prošlog mjeseca kako bi primili vakcinu protiv COVID-19.

U BiH se danas bilježi više od 1.000 novozaraženih koronavirusom i 99 preminulih.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG