Sharo je rekla da nakon tri tjedna prosvjeda, izazvanih smrću mlade žene u pritvoru zastrašujuće moralne policije, bijes na vlasti samo raste, unatoč krvavoj akciji koja je ostavila desetke mrtvih i stotine u pritvoru.
"Situacija je ovdje napeta i nestabilna", rekla je, misleći na grad Sanandaj u istoimenom okrugu s većinskim kurdskim stanovništvom u sjeverozapadnom Iranu, jednom od žarišta prosvjeda.
“Samo čekamo da se nešto dogodi, poput tempirane bombe”, rekla je u razgovoru s Associated Pressom putem telegrama.
Protuvladini prosvjedi u Sanandaju, 300 milja (500 kilometara) od glavnog grada, mikrokozmos su prosvjedi bez vođa koji su uzdrmali Iran.
Predvođeni uglavnom ženama i mladima, evoluirali su od spontanih masovnih okupljanja u središnjim područjima do raštrkanih demonstracija u stambenim četvrtima, školama i sveučilištima dok aktivisti pokušavaju izbjeći sve brutalnije gušenje.
Napetosti su ponovno porasle u subotu u Sanandaju nakon što su promatrači prava rekli da su dva prosvjednika ubijena i nekoliko ih je ranjeno, nakon nastavka prosvjeda. Stanovnici su rekli da su u gradu jake sigurnosne snage, uz stalne patrole i sigurnosno osoblje stacionirano na glavnim ulicama.
Associated Press je razgovarao sa šest aktivistica u Sanandaju koje su rekle da taktike suzbijanja, uključujući premlaćivanja, uhićenja, upotrebu bojevog streljiva i prekide interneta ponekad otežavaju održavanje zamaha. Ipak, prosvjedi i dalje traju, zajedno s drugim izrazima građanskog neposluha, poput komercijalnih štrajkova i trubljenja vozača snagama sigurnosti.
Aktivisti u gradu govorili su pod uvjetom da se njihova puna imena ne navedu zbog straha od odmazde iranskih vlasti. Njihove iskaze potvrdila su tri promatrača ljudskih prava.
POKOP
Prije tri tjedna vijest o smrti 22-godišnje Mahse Amini u pritvoru moralne policije u Teheranu brzo se proširila njezinom rodnom pokrajinom Kurdistanom, čiji je Sanandaj glavni grad. Odgovor je bio brz u osiromašenom i povijesno marginaliziranom području.
Dok je pokop bio u tijeku u Aminijevom gradu Saqqezu 17. rujna, prosvjednici su već ispunjavali glavnu ulicu Sanandaja, rekli su aktivisti.
Ljudi svih dobi bili su prisutni i počeli su skandirati slogane koji bi se ponavljali u gradovima diljem Irana: “Žena. Život. Sloboda."
Obitelj Amini bila je pod pritiskom vlade da brzo pokopa Mahsu prije nego što se formira kritična masa prosvjednika, rekla je Afsanah, 38-godišnja dizajnerica odjeće iz Saqqeza. Ona je taj dan bila na ukopu i pratila je mnoštvo od groblja do gradskog trga.
Rozan, 32-godišnja domaćica, nije osobno poznavala Amini. Ali kada je čula da je mlada žena umrla u pritvoru policije za moral u Teheranu i da je uhićena zbog kršenja pravila Islamske Republike o nošenju hidžaba, osjetila se prisiljenom izaći na ulicu tog dana.
"Ista stvar se dogodila i meni", rekla je. Godine 2013., poput Amini, s prijateljicom se odvažila u prijestolnicu kada ju je uhitila policija za moral jer joj je abaya, odnosno široki ogrtač koji je dio obaveznog pravila odijevanja, bio prekratak. Odvedena je u istu ustanovu u kojoj je Amini kasnije umrla, uzeti su joj otisci prstiju i natjerana da potpiše izjavu o krivnji.
"Mogla sam biti ja", rekla je. U godinama koje su uslijedile nakon toga Rozan, bivša medicinska sestra, otpuštena je iz odjela za zdravstvo lokalne vlade jer je previše glasno iznosila svoje stavove o pravima žena.
Nakon sprovoda, vidjela je stariju ženu koja je napravila korak naprijed i jednim brzim pokretom skinula maramu. “Osjećala sam se nadahnuto učiniti isto”, rekla je.
SUZBIJANJE
U prva tri dana nakon pokopa, prosvjednici su izvučeni iz demonstracija u akcijama uhićenja u Sanandaju. Do kraja tjedna, uhićenja su bila usmjerena na poznate aktiviste i organizatore prosvjeda.
Dunya, odvjetnica, rekla je da je bila jedna od male skupine aktivistica za ženska prava koja je pomogla organizirati prosvjede. Također su zamolili trgovce da poštuju poziv na trgovački štrajk na glavnim gradskim ulicama.
"Gotovo sve žene u našoj skupini sada su u zatvoru", rekla je.
Nestanak interneta otežavao je prosvjednicima međusobnu komunikaciju u gradovima i s vanjskim svijetom.
“Ujutro bismo se probudili i nismo imali pojma što se događa”, rekao je Sharo, diplomirani student. Internet bi se povremeno vraćao, često kasno navečer ili tijekom radnog vremena, ali brzo bi se prekidao u kasno poslijepodne, vrijeme kada bi se mnogi okupljali na prosvjedima.
Jaka zaštita također je spriječila masovna okupljanja.
Patrole su gotovo u svakoj ulici i razbijaju grupe, čak i ako ulicom hoda samo dvoje ili troje ljudi, rekao je Šaro.
Tijekom demonstracija snage sigurnosti ispalile su suzavac na okupljene, zbog čega su mnogi pobjegli. Osoblje osiguranja na motociklima također se dovezlo u gomilu u pokušaju da ih rastjera.
Svi intervjuirani aktivisti rekli su da su ili svjedočili ili čuli bojevo streljivo. Iranske vlasti su to do sada poricale, okrivljujući separatističke skupine u prilikama kada je potvrđena uporaba bojeve vatre. Dvojica prosvjednika ubijena u subotu u Sanandaju ubijena su pucanjem iz vatrenog oružja, navodi mreža za ljudska prava Kurdistana sa sjedištem u Francuskoj.
Prosvjednici kažu da je strah blizak pratilac. Ranjenici su često oklijevali koristiti kola hitne pomoći ili ići u bolnice, zabrinuti da bi mogli biti uhićeni. Aktivisti su također sumnjali da se vladini doušnici pokušavaju uklopiti u gomilu.
No, otpor se nastavio.
“Uvjeravam vas da prosvjedi nisu gotovi”, rekla je Sharo. “Ljudi su ljuti, uzvraćaju policiji na načine koje nikad nisam vidjela.”
NEPOSLUŠNOST
Ljutnja je duboka. U Sanandaju je splet triju čimbenika učinio grad zrelim tlom za prosvjedne aktivnosti - povijest kurdskog otpora, rastuće siromaštvo i duga povijest aktivizma za prava žena.
Ipak, prosvjedi nisu definirani po etničkim ili regionalnim linijama iako su potaknuti u pretežno kurdskom području, rekla je Tara Sepehri Fars, istraživačica za Human Rights Watch. "Bilo je vrlo jedinstveno u tom smislu", rekla je.
Posljednjih godina u Iranu je bilo valova prosvjeda, najveći 2009. koji je doveo velike mase na ulice nakon, kako su prosvjednici smatrali, pokradenih izbora. No čini se da kontinuirani prkos i zahtjevi za promjenom režima tijekom trenutnog vala predstavljaju najozbiljniji izazov za Islamsku Republiku u posljednjih nekoliko godina.
Kao i većina Irana, Sanandaj je patio jer su američke sankcije i pandemija koronavirusa razorile gospodarstvo i potaknule inflaciju. Daleko od glavnog grada, na rubu zemlje, režim sumnjičavo promatra njezine većinske kurdske stanovnike.
Do trećeg tjedna, s otvaranjem sveučilišta i škola, studenti su počeli održavati male skupove i pridružili se pokretu.
Društvenim mrežama kružili su video snimci na kojima se vidi kako se učenici rugaju školskim učiteljima, učenice na ulici skidaju marame i skandiraju: “Jednog po jednog će nas pobiti, ako se ne udružimo”.
Jedan je student rekao da planiraju potpuni bojkot nastave.
Afsanah, dizajnerica odjeće, rekla je da voli nositi maramu. “Ali prosvjedujem jer to nikada nije bio moj izbor.”
Roditelji su je, u strahu za njezinu sigurnost, pokušali nagovoriti da ostane kod kuće. Ali ona ih nije poslušala, pretvarajući se da ujutro ide na posao samo kako bi tražila prosvjednike po gradu.
"Ljuta sam i nemam straha - samo nam je potrebno da se ovaj osjećaj prelije na ulicu", rekla je.
