Linkovi

Genocid očima žena koje su prošle srebreničkim šumama u julu 1995.


Fatima Ahmić (Foto: BIRN BiH)

Naza, dvije Fatime, Alma i Nura samo su neke od hrabrih žena koje su preživjele srebrenički “put smrti” kojim su se u julu 1995. godine, u koloni od nekoliko hiljada muškaraca i djece, kroz šume kretale ka teritoriji pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine (ABiH).

Nadnaravna volja za spas svoje djece nadvladala je strah i nehumane uslove kojima su bile izložene.

Fatima Ahmić živi sa suprugom u Voljavici, da je bliže mezarju u Potočarima, gdje joj je ukopan sin. U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjetila se marša smrti i puta kojim je ona 1995. išla 13 dana.

Krenula je s dvojicom sinova – Mirsadom i Seadom – te suprugom Hasibom, koji je tek nakon 66 dana uspio preći. I sin Sead se spasio, ali ne i Mirsad.

“Srebrenica pada. Ja sam sve govorila ocu rahmetli: ‘Neću da idem dolje u Potočare, ja idem sa mojom djecom, sa čovjekom, pa ako Bog dadne da se pređe, da se pređe; ako dragi Bog dadne da se gine, ginemo svi skupa.’ Nisam htjela da se odvajam od djece”, prisjeća se Fatima.

U mjestu Buljim, kolona je upala u zasjedu, počela je pucnjava i Fatima je ostala sama. U jutarnjim satima, među mrtvima je tražila svoju djecu i tada je ugledala dijete za koje je mislila da je njen sin Sead.

Uz dječakovo tijelo je provela četiri dana, sve dok nije primijetila da patike na djetetu ne pripadaju njenom sinu. Nakon toga je, priča, ustala i sama nastavila put. Usput nailazi na ranjenog dječaka, kojeg odlučuje povesti sa sobom i brinuti se o njemu.

“Sve kontam, mlad, neću ga ostavljati, kad nema moje djece, makar nečije dijete da izvedem. Ali, on je iskrvario dosta i kaže meni: ‘Nemoj me više buditi’, počeo na mene galamiti… Ja sam njemu svu kožnu jaknu, postavu, pocijepala da mu to previjam. Pa gdje god imam malo vode, ja to perem, te krpice, pa turim u džep, tako da je, hvala Bogu, eto izašao”, govori.

Tokom 13 dana Fatima nije jela niti spavala, a kaže da nije strahovala za sebe, već se molila da joj preživi makar jedan sin. Po dolasku u Kladanj, nije mogla da se sjeti ničega.

“I onda mi pomalo dolazi svijest, ja njima kažem: ‘Sad znam sve. Znam kud sam prošla, pustite me samo da se vratim, da idem tražiti svoju djecu’”, rekla je Fatima, čiji je sin Mirsad, kako je saznala, ubijen u Vlasenici i kasnije pronađen u grobnici Mršići, na koju ona nikad nije smogla snage da ode.

Strah za djecu jači od svega

Naza Begić. (Foto: BIRN BiH)
Naza Begić. (Foto: BIRN BiH)

Naza Begić nasmijana dočekuje novinarsku ekipu BIRN-a BiH kraj ceste u mjestu Sikirići, u općini Bratunac. Sretna je, kaže, izašla pred goste jer joj se kuća s ceste ne vidi pošto je sve zaraslo u šiblje i drveće.

Sama brine o bašti, a usput se, uz izvinjenje, žali na visoku travu, objašnjavajući kako čovjek koji joj kosi ne može doći narednih dana, a ona nema nikog drugog ko bi to uradio.

Naza svoju priču započinje sjećanjem na 11. juli 1995. godine, kada se iz Srebrenice, s dvojicom sinova – Senadom i Hidanom – uputila preko šume na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Na putu kroz šumu jela je samo jednom, a vladala je i oskudica vode zbog suše i vrućine.

“Moj sin stariji kaže: ‘Daj mi malo da pijem’. Kako je popio te vode, za pet minuta on nije uopšte normalan. I ko je god se s tog bunara vode napio, svi su ljudi ‘skrenuli’. (…) Oni su nama i sipali vodu pa ostavljali, ti si žedan pa uzmeš onu flašu, onaj kanister, napiješ se i eto te, gotov si – ode ti njima”, opisuje Naza kako je i ono vode što su pronašli bilo zagađeno bojnim otvorima koji izazivaju halucinacije.

Njenog sina Hidana smirila su i spasila dvojica muškaraca, a on se nakon trovanja nije ničega sjećao.

“‘Pa ti, sine’, reko’, poludio’… Kaže ‘nisam’, kaže ‘ja spavao’. (…) I da je poginuo tad i da se predao, on nije znao šta je radio”, priča Naza, koju je na putu smrti održala misao da spasi djecu i izvede ih iz šume, što je i uspjela.

Snimanje prekida zvono. Na telefonu je Hidan. Sinovi je zovu svaki dan, kaže Naza, koju ti pozivi čuvaju od usamljenosti, ali ne i straha, koji, dodaje, i dalje osjeća.

S balkona kuće 69-godišnjakinja pokazuje komšiluk govoreći ko je tu živio prije rata, a ko danas. S balkona se vidi i druga obala Drine, a od tamo se, priča ona, često čuju nacionalističke pjesme i povici “Nož, žica, Srebrenica”.
U šumi je, dodaje dok ispraća ekipu, bilo stotinjak žena, međutim, zbog teškoće puta i straha od granatiranja, te smrti kojom su bile okružene, mnoge su odustajale.

Kroz šumu u petom mjesecu trudnoće

BIRN BiH i Memorijalni centar Srebrenica u februaru su otvorili Spomen-sobu “Životi iza polja smrti”, koja sadrži 100 svjedočanstava preživjelih svjedoka genocida. Među njima je priča Alme Avdić, koja je u petom mjesecu trudnoće zajedno sa suprugom krenula preko šuma.

Nakon napada, kolona se rasula i ona i suprug su se razdvojili, te je ostala s bratom Hazimom i još nekoliko muškaraca, s kojima je zarobljena na području između Konjević-Polja i Nove Kasabe. Tada je kroz suze molila vojnike da joj puste brata.

“Molila i preklinjala i sve, ali… Mene je udario onaj jedan, ja sam bila trudna pet mjeseci s mojim najmlađim sinom. I onaj jedan me udario kundakom u stomak. I natjerao nas da idemo na jednu livadu, ondje kod jabuke da sjedimo, čuvao nas je, tražio pare, tražili su koješta. Ja sam plakala i molila da mi puste brata, i oni nisu htjeli, nisu dali ni da ga vidim posljednji put”, priča Alma.

Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine ubijeno više od 7.000 pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca. Do sada je identifikovano skoro 7.000 žrtava genocida.

Potraga za nestalima

Nura Mustafić. (Foto: BIRN BiH)
Nura Mustafić. (Foto: BIRN BiH)

Nuri Mustafić su u putu kroz šumu, na koji je krenula s mužem i djecom, ranjena dvojica sinova – Alija i Fuad. Suprug Hasan je otišao po vodu za sinove i tada je zarobljen, kao i treći sin Mirsad.

Zajedno s dvojicom ranjenih sinova, Nura je nastavila svoj put, a kako kaže, po dolasku u Sandiće predali su se srpskoj vojsci i potom su ubačeni u kamione. Nakon nekog vremena, vojnici su Aliji i Fuadu naredili da izađu iz kamiona, a Nura je sama nastavila put prema, za nju, slobodnoj teritoriji.

“A gledala sam, odoše. Kaže: ‘Hajde, vozi sad narod.’ I do Kladnja sam došla, poslije toga smo otišli na Dubrave i tražila sam svaki dan, išla tamo gdje su dolazili, prolazili preko šume, ali ništa. Tako da sam ja sama došla na slobodnu teritoriju u Tuzlu bez njih četverice”, prisjeća se Nura, koja još uvijek traga za posmrtnim ostacima sina Alije, dok je drugu dvojicu sinova i muža pronašla u različitim grobnicama.

U zaselak Bajramovići se vratila, pojašnjava, da gleda put kuda su joj djeca i suprug za života prolazili.

I ratna doktorica Fatima Klempić-Dautbašić prisjetila se svog puta kroz šumu, na koji se odlučila krenuti dan prije pada Srebrenice. Fizički prenaporan, put je nadilazio njenu snagu. Kolona se kretala šumom, izbjegavajući livade, što je otežavalo ionako težak put. Dijelovi puta su bili minirani, a već prvih dana ljudi su počeli da haluciniraju, prisjeća se.

“Ono čega se ja sjećam i dan-danas jeste ta žeđ koja nas je hvatala i koja nam je paralisala misao”, kaže ona.

Prisjeća se i kako su ljudi puzeći prolazili pored rovova srpskih vojnika i da su bili toliko blizu da su mogli vidjeti njihova lica i čuti šta govore, a za nju najgori osjećaj je saznanje da su konstantno praćeni i da su vojnici uvijek znali gdje se kolona kreće, navodi.

“Tako da smo mi tek kasnije postali svjesni toga da su oni upadali u kolonu i da su, ovaj, pucali ustvari po svim dijelovima kolone, ne samo na čelo kolone, ne samo na kraj, nego baš po svim dijelovima kolone, i da smo… da je zbog toga kolona razbijena i desetkovana već u tim prvim danima”, objašnjava doktorica.

U jednom trenutku kolona se rasula, priča ona, pojašnjavajući da je stvoren obruč i počinjen masakr, a njoj kao doktorici najteže je bilo što nije mogla pomoći ljudima oko sebe, čije jauke i danas čuje.

“Osjećali smo nekakvu odgovornost, ali smo bili bespomoćni. Ljudi su gledali i očekivali od nas, a mi im nismo mogli pružiti ništa osim par tabletica protiv bolova”, prisjeća se Fatima, koja, u trenutku prelaska na teritoriju van kontrole srpskih snaga, nije bila svjesna da se spasila, za razliku od mnogih članova njene porodice.

“Amidže, njihovi sinovi, tetke, njihovi sinovi, daidže… sve je to pobijeno. Sav taj put kojim smo išli bio je kao lovačka hajka, a mi smo bili te životinje koje su progonjene”, zaključuje Klempić-Dautbašić.

XS
SM
MD
LG