Sredinom 2000. godine tadašnja poslanica Srpskog narodnog saveza (SNS) u Narodnoj skupštini Republike Srpske (RS) Milica Marković je tražila od premijera Milorada Dodika da joj Vlada RS-a kupi stan. Ona je u to vrijeme brinula o dvoje djece i živjela u tuđem stanu iz kojeg je morala izaći.
Vlast je tada uveliko pomagala funkcionerima koji su živjeli u „neadekvatnim“ stanovima ili ih nisu ni imali. Uobičajen način je bio da funkcioneri podnesu zahtjev Komisiji za stambena pitanja. Dobijene stanove kasnije su mogli otkupiti od Vlade za simboličan iznos.
Marković je smatrala da i ona ima pravo da dobije stan, a premijer Dodik joj je obećao pomoći. Tri mjeseca kasnije Republička direkcija za robne rezerve RS-a je u dogovoru sa državnim preduzećem „Drina“ platila petosoban stan u Bijeljini privatnoj firmi „Welting“. Direktori ovih preduzeća su 2001. godine optuženi da su oštetili budžet RS-a u namjeri da Marković kupe stan. Jedanaest godina kasnije su oslobođeni optužbi jer Marković u tom trenutku nije bila formalna vlasnica stana, a budžet nije oštećen.
Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su otkrili da je Milica Marković od 2016. godine upisana kao vlasnica stana.
Dogovor kuću gradi
Ovaj stan je bio predmet nekoliko sudskih postupaka u proteklih 18 godina. U tim postupcima Marković je tvrdila da je nakon razgovora sa premijerom Dodikom Vladi predala molbu za stan.
„Tadašnji predsjednik Vlade Milorad Dodik rekao mi je usmeno da u Bijeljini pronađem stambeni prostor i da potpišem ugovor, a koji će Vlada finansijski zatvoriti“, rekla je policiji 2001. godine.
Kasnije je na sudu izjavila da je ugovor potpisala na sugestiju direktora Direkcije za robne rezerve koji joj je rekao da on ima instrukciju iz Vlade kako da to završi.
U rodnom gradu je pronašla privatno građevinsko preduzeće „Welting“ – firmu koja će izgraditi njen budući stan. U zgradi koju je gradila u centru Bijeljine ova firma je za Marković spojila dva stana u jedan od 120 metara kvadratnih. „Razmišljala sam: ako mi Vlada kupuje stan, da mi taj odobri“, rekla je sudijama na početku procesa.
Čineći sve da što prije dođe do stana, Marković je u septembru 2000. godine pozvala na sastanak stranačkog kolegu Dušana Ilića, direktora državnog preduzeća „Drina“. Ilić je bijeljinskoj policiji ispričao da ga je Marković tada pitala šta „Drina“ može uzeti iz robnih rezervi. Kako ova ciglana svakodnevno koristi mazut za grijanje svojih peći, dogovor je lako postignut.
„Ona je tada rekla orijentacionu cijenu stana u vrijednosti oko 160.000 KM, što je odgovaralo količini mazuta oko 300 tona“, opisao je Ilić.
Marković je potom potpisala Ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju sa zamjenikom direktora „Weltinga“ Strahinjom Vukovićem. U njemu je pisalo da ona plaća stan, iako su oboje znali da se to neće desiti.
Dalje se sve brzo dešavalo: „Drini“ je preko Direkcije isporučen mazut koji je Vlada RS-a platila skoro 150.000 maraka. Iako je to bila donacija, na fakturama nije tako pisalo pa je u „Drini“ evidentirano kao nabavka koju treba platiti. Prema unaprijed utvrđenom dogovoru „Drina“ je novac trebala uplatiti na račun „Weltinga“. Međutim, finansijska služba firme je odbila to učiniti jer nije imala dokument kojim bi pravdala to plaćanje. Predložili su direktoru Iliću da to riješi cesijom. Kroz cesiju je Direkcija svoje potraživanje za mazut od „Drine“ prebacila na „Welting“. Tako je „Drina“ umjesto Direkciji vrijednost mazuta platila „Weltingu“.
Isti mazut plaćen je budžetskim novcem dva puta. „Ugovor o cesijije poslužio da se realizuje odluka, dogovor nekakav, da se Milici kupi stan. (…) Mi smo radili po instrukcijama onog čije su bile pare“, kaže za CIN tadašnji direktor Direkcije Mirko Nožica, objašnjavajući da je to od njega tražio Dodik koji je odbio razgovarati sa novinarima CIN-a. Nožici je, također, nekoliko mjeseci prije Vlada dodijelila stan koji je kupljen javnim novcem za 135.000 maraka.
Devet mjeseci prije nego što su Marković i Ilić dogovorili da Drina uzme mazut od Direkcije, Vlada RS-a je naložilaDirekciji da isporuči mazut za 53 budžetska korisnika. Posljednje preduzeće na listi bila je „Drina“. Tadašnji direktor „Drine“ Ilić kaže za CIN da ni on ni njegov prethodnik nisu tražili donaciju mazuta: „Ta odluka o donaciji djeluje mi kao da je dopisana, kao da se išlo da se meni slomi vrat“.
Međutim, direktor Direkcije Nožica kaže da je rješenje o donaciji mazuta za sva preduzeća stiglo istovremeno.
„Drina“ je brzo isplatila novac „Weltingu“ koji je nakon toga u decembru 2000. godine Milici Marković izdao lažnu potvrdu, kao da je ona platila stan.
Zgrada u kojoj se nalazi stan završena je tek krajem naredne godine.
Različiti sudovi – različita mišljenja
U januaru 2001. godine dolazi do smjene vlasti u RS-u. Vladu Milorada Dodika zamijenila je vlada Mladena Ivanića. U to vrijeme položaj SNS-a u Skupštini slabi pa Milica Marković napušta ovu stranku i postaje članica Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata – nove opozicije.
Nedugo nakon smjene vlasti Osnovno javno tužilaštvo iz Banje Luke je podiglo optužnicu protiv Mirka Nožice, Dušana Ilića te vlasnika i direktora „Weltinga“ Neđe Đokića. Optuženi su za zloupotrebu službenog položaja ili ovlaštenja kako bi Marković pribavili stan. Suđenje je trajalo 11 godina.
Jedan od svjedoka je bio i Dodik koji je tvrdio da mazut nije bio donacija, iako je on lično potpisao rješenje o isporuci mazuta na teret budžeta. Sud je tokom suđenja angažovao finansijskog vještaka koji je procijenio da je „Drina“ oštećena jer je platila donaciju.
Uprkos tome, Sudsko vijeće je zaključilo da ovo preduzeće nije pretrpjelo nikakvu štetu tako što je umjesto Republičkoj direkciji mazut platilo „Weltingu“.
Zaključili su i da nije oštećen buždet RS-a jer je Vlada za uplaćeni novac dobila stan po odgovarajućim tržišnim cijenama. Vlada RS-a se nikada nije upisala kao vlasnik stana, već je on sve do 2016. godine bio „Weltingov“. Konačno, Nožica, Ilić i Đokić su oslobođeni krivice.
Dok je ovaj proces trajao u Banjoj Luci, privatizovana „Drina“ je 2008. godine pred Osnovnim sudom u Bijeljini zatražila od „Weltinga“ vlasništvo nad petosobnim stanom. Sud je tužbu odbio jer „Drina“ nije imala dokument koji je preduslov za sticanje vlasništva – ugovor o prometu nekretnina. Imala je samo ugovor o cesiji koji svjedoči o plaćanju mazuta Direkciji.
Prema tome, ni Vlada, ni Direkcija, a ni „Drina“ ne mogu biti vlasnici stana jer kupoprodajni ugovor ne postoji. Bivši direktor Nožica je sada svjestan propusta: „Da je trebalo napraviti ugovor, vjerovatno jeste. Da to bude čisto i da se zna: Vladin je stan dok ga ne dodijeli nekome“.
Međutim, formalnog dodjeljivanja nije bilo. Ipak, Marković je 2009. godine dobila ključ od advokata Predraga Ješurića. Njemu ga je dao prijatelj Dušan Lazarević, vlasnik firme „LD“ koja je bila suinvestitor pri gradnji zgrade. Lazarević je tada bio i jedan od suvlasnika „Drine“.
Za sve ove godine niko iz Vlade ili „Weltinga“ od nje nije tražio da vrati ključeve.
Njena politička karijera je u međuvremenu doživjela procvat. Posljednjih 12 godina bila je poslanica u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Svaki mjesec je primala oko šest hiljada maraka i 2011. godine je u centru rodne Bijeljine kupila drugi petosobni stan. Bez obzira na to, tražila je od „Weltinga“ da joj prepusti vlasništvo nad stanom kupljenim javnim novcem i tužila ih pred Osnovnim sudom u Bijeljini 2013. godine.
Sud je njen zahtjev odbio. Vlada RS-a je u ovom procesu tvrdila da poslanica nema dokaz da je stanplaćen za nju. Time su porekli ono što je Dodik ranije rekao – da je on tražio da se mazutom plati stan za Marković.
Okružni sud u Bijeljini je 2015. godine donio drugačiju presudu i priznao Marković da ima pravo na stan.
U presudi piše da je postojala jasna namjera organa RS-a da joj plate stan. Sud je ovo zaključio na osnovu izjava svjedoka koji su potvrdili da je ugovorom o cesiji plaćen stan za Marković, iako to u njemu ne piše.
Zahvaljujući ovoj presudi, Marković je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica stana.
Odlukom Vrhovnog suda RS-a ova presuda je ukinuta 2017. godine i borba za vlasništvo nad 120 kvadrata u Bijeljini je vraćena na početak. Od tada do danas su se reprizirali potezi iz prvog procesa: Osnovni sud je opet odbio zahtjev Milice Marković pa se ona opet žalila. Konačno, Okružni sud u Bijeljini je u novembru 2018. odlučioda Marković ima pravo na vlasništvo nad stanom.
Sud je utvrdio da je obavezu plaćanja stana za Marković ispunila Republička direkcija za robne rezerve RS. Tokom suđenja nije uzeto u obzir da li je Vlada RS na zakonit način rješavala stambeno pitanje Marković.
„Prema stanju spisa, zakonit pojedinačan akt o tome ne postoji“, navodi se u presudi Okružnog suda u Bijeljini.
Vlada RS-a i „Welting“ su prije posljednje presude imali priliku da traže njeno brisanje iz zemljišnih knjiga i iseljenje, ali to nisu uradili.
Advokat „Weltinga“ Miodrag Stojanović kaže da vlasnik Neđo Đokić nema interes za to jer je dobio pare za stan. „Ako nije Vladi stalo do tog stana, Vladi Republike Srpske, šta će Neđi stati do toga?“
Zamjenik pravobranioca RS-a Milan Radujko, koji je zastupao Vladu u ovom procesu, nije htio razgovarati sa novinarkom CIN-a, a Marković nije htjela objasniti zašto joj je Vlada RS-a osporavala pravo na stan: „Ma, ne tiče se to Vas. Niste Vi mjerodavni da ja Vama o tome pričam“.
