Nacini ratovanja promijenili su se, promijenilo se i oruzje. Prije jednog stoljeca nije bilo strojnica i laserski vodjenih raketa. Ali danak koji se ratu placa ostao je isti – gubitak, bol, razaranja. Dan veterana, trenutak je kad Sjedinjene Drzave odaju pocast muskarcima i zenama koji su se borili u proslim ratovima. Naomi Lewin posjetila je, s prijateljem, mjesto u Francuskoj gdje se medju americkim i njemackim vojnicima vodila jedna od najkrvavijih bitki prvog svjetskog rata…
Prvi svjetski rat cini se danas tako davno da vecina ljudi vise i ne misli o njemu, nema nikakvu izravnu ili osobnu vezu. Ali ja sam cijelog zivota slusala od svoje majke o pogibiji njena dva strica, u prvom svjetskom ratu, i o tome kako njihova majka to nikad nije prebolila: "Moja je baka uvijek nosila crninu, cijelog zivota ostala u dobokoj tuzi za svoja dva izgubljena sina".
Gotovo deset milijuna ljudi poginulo je u rovovima, u bitkama koje je tako dobro opisao Erich Maria Remarque, i sam veteran prvog svjetskog rata, u romanu Na zapadu nista novo. Remarque je pisao: Na fronti nikad mirno i tiho. Ali da je, kojim slucajem neki od onih vojnika koji su se tada borili u Francuskoj ziv danas, ne bi vjerovao koliko je danas tiho….
U selu Fay en Haye cuju se samo crkvena zvona, pjev ptica i daleka vreva prometa. Nista u selu nije starije od 85 godina, ukljucujuci crkvu, na krizanju dviju jedinih ulica. Razlog tome naci cete na zidu crkve, odmah ispod oslikanih prozora – nema na njemu likova svetaca nego likovi vojnika. Moj prijatelj Brad, koji zivi u Francuskoj, prevodi tekst upisan na zidu: " Smjesteno na prvoj liniji neprijateljstava, pod neprestanim bombardiranjem, potpuno unisteno, ovo selo svojim je rusevinama zadobilo zahvalnost cijele zemlje".
Gotovo pune cetiri godine, Fay en Haye je bio na nicijoj zemlji, izmedju dvije neprijateljske linije. Dvedesetdevetogodisnji povjesnicar, koji radi za lokalnu opcinsku vladu – Jean-Charles de Belly kaže: jako je važno da novim naraštajima, mojoj generaciji, objasnimo, da znaju da su mladi Amerikanci dosli ovamo, u Francusku, i u Francuskoj svoje zivote izgubili da bi francuski narod oslobodili.
DeBellyjev ured je u mjestu Thiaucourt u kojemu su cak dva velika groblja, iz prvog svjetskog rata – jedno na kojemu je pokopano vise od 4.000 mladih Amerikanaca i jedno za vise od 11.000 mladih Nijemaca. Njemacko je groblje hladno, jednostavno, bez fanfara, groblje porazenog. Americko groblje odrazava pobjedu, ponos i slavu. Ogromna ulazna vrata od kovanog zeljeza ukrasena zlatnim orlovima, svaka vlat trave njegovana, redovi i redovi mramornih krizeva, medju njima poneka Davidova zvijezda, na svakome ime, ime savezne drzave i datum rodjenja:…Albert Cook, iz Iowe, December 5, 1918; William King iz Marylanda, April 8, 1918.
"Njemacko groblje na drugoj je strani Thiaucourta. Niska, siva ulazna vrata, slatki miris lipe i divljeg cvijeca. S okolnih polja dopire zvuk poljskih strojeva. Njemacki vojnici pokopani po cetiri na jednom mjestu, na metalnim krizevima po cetiri su imena. Na grobovima zidovskih vojnika – kamena ploca. Takav jedan i trazim dok mi majcina prica o njenoj baki ponovno odzvanja u usima…. Imala je tri sina. – najstariji je trebao biti odvjetnik; drugi po starosti bio je moj otac; treci je bio jos dijete, otisao je u vojsku ravno iz skole. Nasla sam ga – grob mog praujaka Curta Gaertnera, onoga koji je trebao postati odvjetnikom. Zajedno s teskim kapima kise, niz moje se obraze slijevaju suze. Mislim samo na to sto rat cini svakoj obitelji, kako duboke rane nanosi, kakve praznine u njenom zivotu za sobom ostavlja. Rene, Francuz koji nas je dovezao do groblja, prica mi kako je u drugom svjetskom ratu izgubio sestru, u americkom bombardiranju Strasbourga. Bilo joj je 13 godina. On je rodjen dvije godine poslije toga i nikad nije sestru upoznao. Praznine koje rat za sobom ostavlja".
Jean-Charles de Belly vodi nas do jos jednog obliznjeg mjesta. Kao i Fay en Haye, i selo Reauville je bio razoreno do temelja. Ali nije bilo obnovljeno nego ostavljeno da ga preuzme suma. Kamene ploce s imenima njemackih, francuskih i americkih vojnika naziru se ispod zbunja i raslinja. "Tu gdje je nekad stajala skola, gradska vijecnica, farma…danas samo suma. I nevjerojatna tisina", kaže de Belly. Sve je danas nevjerojatno tiho i spokojno tu, gdje je nekad bila zapadna fronta....
