Malo tko u Sjedinjenim Državama zna da su se kopnene borbe između američke i japanske vojske vodile i na teritoriju Sjedinjenih Država. Bilo je to na malom otoku Atto, zapadno od Aljaske, kojeg su Japanci okupirali 1942. godine. Godinu dana kasnije, američke su snage – nakon dva tjedna teških borbi – potisnule Japance s otoka. Među američkim je vojnicima bio i danas 85-godišnji Bill Jones.
"Mnogo nam toga nije išlo u prilog. Na primjer – vremenske prilike. Bio sam mokar punih 19 dana, gotovo paraliziran od hladnoće. Bilo je nekoliko snježnih vijavica. Magla je bila strašna, nikad nisam vidio tako nešto."
Američke su snage na otok Attu poslane s opremom koja je zapravo bila pripremljena za borbe u Sjevernoj Africi, u želji da se prava misija - oslobađanje američkog otoka – održi što dulje u tajnosti. No, zato su tisuće američkih vojnika, koji su se u svibnju iskrcali na otoku Attu, bile pogrešno opremljene - u ljetnim uniformama i bez dovoljno druge opreme. Dobar dio borbi bio je prsa u prsa. Bill Jones se sjeća kako su Japanci u jurišu uništili sve bolničke šatore u njegovoj bazi, te poklali ranjenike, jedino je nekim čudom bio pošteđen njegov šator. Ta je sretna slučajnost duboko obilježila njegov život.
"Čovjek se ponekad prisjeti tih trenutaka kada mu je život visio o koncu. A ipak se nekako izvukao i vratio se kući, nakon rata. To su vrlo emocionalne uspomene, ne samo za mene nego za sve moje suborce."
Bill Jones i danas osjeća srdžbu kada se sjeti brutalnosti tih borbi. Prilikom jednog kasnijeg posjeta otoku Atto, otkrio je da su tu – baš na mjestu najtežih borbi – Japanci postavili spomenik koji odaje počast svim poginulim vojnicima – i američkim i japanskim. Bill Jones je srdit što je Washington dopustio vladi Japana da postavi taj spomenik. Već godinama obasipa svoju vladu pismima u kojima traži da se spomenik ukloni.
Nakon što su konačno pobijedili, Amerikanci su imali ukupno 28 japanskih ratnih zarobljenika. Ostali su ili poginuli u borbama ili su počinili samoubojstvo. Tom Putnam režirao je dokumentarni film o bitkama za otok Atto. Što se događalo nakon američke pobjede, Putnam opisuje ovim riječima.
"Kada su borbe završile, Amerikanci su dovezli buldožere i sve su japanske žrtve – od kojih su mnogi počinili samoubojstvo – pobacali u duboke rovove koji su potom zatrpani. Neki od takvih skupnih grobova su označeni a neki nisu."
Prošlog ljeta, otok je posjetilo japansko izaslanstvo. Četvorodnevna iskapanja rezultirala su s tek nekoliko pronađenih vojnih čizama i par kostiju. Glasnogovornik japanske ambasade u Washingtonu Masahiro Mori kaže da njegova vlada sljedeće godine planira ekshumacije većih razmjera, jer smatra da se na otoku Atto nalaze ostaci oko 2300 japanskih vojnika. To žele obitelji poginulih vojnika, a ustanovljavanje njihove sudbine pomoći će i u sučeljavanju s događajima iz Drugog svjetskog rata – kaže Mori.
"Obitelji poginulih također ulaze u poznije godine, tako da im je važno da dođe do nekakvog zaključka, da se poginuli na određen način vrate kućama. Osim toga, na taj se način Japan prisjeća događaja iz Drugog svjetskog rata, za koje je odgovoran."
U pratnji japanskog izaslanstva bio je američki bojnik Craig Johnson, čiji se djed u Drugom svjetskom ratu borio na otoku Atto. Craig Johnson je posljednjih godina ratovao u Afganistanu i Iraku tako da i ova misija na otoku Atto ima za njega veliku važnost.
"Vojnicima je važno da ih se ne zaboravi. Stalo im je da znaju da će njihova tijela njihova domovina na kraju donijeti kući. Zbog toga je za mene, kao vojnika – bez obzira na nacionalnost - ova misija bila vrlo važna. Tu je i osobna veza – ovdje se borio moj djed. Zato je bilo zanimljivo vidjeti ovaj krajolik, hodati istim stazama kojima je možda i on kročio."
Ted Spencer živi na Aljasci i kao vodič često s američkim ratnim veteranima dolazi na Aleute, i pogotovo na otok Atto, gdje su se vodile borbe s Japancima. I on shvaća zbog čega Japan želi tijela svojih poginulih vojnika vratiti u zemlju.
"Duboko poštujem bilo koga tko služi svoju zemlju, bilo koju.. Ovdje se radi o mladim ljudima koji su bili vojnici iz čistog idealizma, zato što su voljeli svoju zemlju. Zbog toga, najmanje što možemo učiniti bit će da ekshumiramo njihove ostatke i odamo im počast."
Suradnja vlada u Washingtonu i Tokiju pokazuje koliko se toga u posljednjih šezdeset godina promijenilo u odnosima dvaju bivši neprijatelja – kaže Ted Spencer.
"To pokazuje koliko su vremena drugačija, koliko je bio važan proces zacjeljivanja rana. A s druge strane, javnost je još vrlo zainteresirana za ratne događaje od prije više od šezdeset godina."
Tom Putnam, autor dokumentarca o borbama na Aleutima, kaže da je njegov film posvećen svim žrtvama tog sukoba. Film odaje počast žrtvama malo poznate epizode Drugog svjetskog rata – pogotovo onima koji se vode kao nestali i čije obitelji još uvijek čekaju na njihov povratak.
