Njemačka, koja nema niti nafte a niti prirodnog plina, petinu svoje nafte kupuje u Rusiji. Od tamo uvozi i trećinu prirodnog plina. Međutim, od kako je Moskva ove energente počela koristiti kao svojevrsno sredstvo političkog pritiska, Berlin dodatnu pozornost posvećuje alternativnim energetskim izvorima.
U posljednjem prilogu iz serije o političkim aspektima globalne energetske situacije, Brian Padden se u Njemačkoj upoznao s naporima da se s jedne strane očuva okoliš, a s druge razviju alternativni izvori energije.
Dio njemačkog krajolika su sveprisutne turbine koje se pokreću snagom vjetra. Na taj se način zadovoljava petina domaćih potreba za električnom strujom. Međutim, inženjer Hendrich Ziese kaže da je ovaj alternativni način proizvodnje energije prilično nepouzdan – naime količina proizvedene struje ovisi o vremenskim prilikama: "Kada je vrijeme povoljno, proizvede se oko 20 tisuća kilovata u sat vremena. No, za loših dana se ne proizvodi ništa."
Njemačka je u alternativne izvore energije, poput turbina na vjetar, počela pogotovo ulagati nakon 1997. kako bi zadovoljila kriterije Protokola iz Kyota, međunarodnog sporazuma koji je određivao mjere u borbi protiv globalnog zatopljavanja. Njemačka je u posljednjih deset godina uspjela smanjiti emisiju stakleničkih plinova - za koje mnogi tvrde da uzrokuju globalno zatopljavanje – za 19 posto.
To je učinjeno tako što je vlada dala posebne državne subvencije firmama koje su bile voljne ulagati u razvoj novih tehnologija na planu energetike. Hauke Eggers-Mohmann radi za tvrtku Notus Energy koja proizvodi turbine koje se pokreću snagom vjetra. On kaže da je vlada garantirala fiksnu cijenu alternativnih energenata, za razdoblje od deset godina: "Fiksna je cijena bila određena ne samo za energiju koja se dobiva pomoću turbina na vjetar, već i za druge alternativne načine proizvodnje. Privatnom je sektoru zbog toga bilo mnogo lakše da krene s vlastitim projektima, te da ih uspješno dovrši."
Sve se to uglavnom događalo dok su cijene nafte i prirodnog plina bile razmjerno niske. Sada kada su ti energenti dramatično poskupjeli, Njemačka profitira dvostruko – proizvodi jeftiniju, vlastitu energiju, a alternativne tehnologije proizvodnje izvozi u druge zemlje.
Primjer za to je tvrtka Paralube Company koja reciklira otpadna ulja da bi proizvela čisto mazivo ulje, gorivo i plin. Proizvodni je postupak razvijen u Sjedinjenim Državama, no usavršen je u Njemačkoj, jer je tamošnja vlada investitorima jamčila da će im se uložen novac vratiti – bez obzira na uspjeh ili neuspjeh pothvata. Sada tvrtka Paralube planira otvaranje pogona u Americi. Jedan od njezinih čelnika Andreas Schuppel kaže da su tehnologije koje ne zagađuju okoliš vrlo isplative: "Mi smo poslovni ljudi, ali smo i svjesni da živimo u svijetu sa sve manje sirovina. Mislim da svatko danas zna da se više ne možemo ponašati kao što smo se ponašali prije dvadeset godina."
Bez obzira na ovakve uspjehe, Njemačka još uvelike ovisi o stranoj nafti i prirodnom plinu. Susanne Droge iz Njemačkog instituta za međunarodne i sigurnosne studije kaže da 'sunce i vjetar Njemačkoj ne mogu podmiriti sve energetske potrebe' njezine zemlje: "Moramo povećati količinu energije koju sami proizvodimo, koristeći se alternativnim tehnologijama. No, niti tada nećemo biti u energetskom smislu neovisni. Očekivati tako nešto bila bi iluzija."
Slikovito rečeno, ako želi svoja domaćinstva održati osvijetljenima i zagrijanima, Njemačka mora - uz alternativne izvore energije – ovisiti i o uvoznoj nafti i prirodnom plinu.
