Skuplja nafta, probuđena Rusija te kontinuirane napetosti na Srednjem istoku – sve je to intenziviralo natjecanje za kontrolu ogromnih zaliha nafte u regiji Kaspijskog mora. U suparništvu su očiti i poslovni interesi, ali i politika, a suprotstavljene su strane – Rusija i Zapad. Ulog je – neki stručnjaci tvrde – dominacija tržištem energenata.
Brian Padden bio je nedavno u Azerbejdžanu i Njemačkoj gdje je pripremio seriju od pet priloga o političkom aspektu kontrole nad energetskim tržištem. Prvi prilog govori o međunarodnim naftovodima i plinovodima, koji su postali svojevrsne bojišnice u međunarodnoj utrci za utjecajem i dominacijom.
S jedne od svojih platformi u Kaspijskom moru firma British Petroleum iskorištava nalazište koje prema procjenama sadrži oko pet milijardi i 400 milijuna barela nafte. Nafta odavde cjevovodom odlazi za Terminal Sangachal kod Bakua, glavnog grada Azerbejdžana. Odande, zaobilazeći Rusiju, naftovod je usmjeren sjevernije do Tbilisija, glavnog grada Gruzije, a potom skreće jugozapadno, do turske luke Ceyhan, na Sredozemnom moru. Od tamo, naftu tankeri prevoze po cijelom svijetu - svaki dan novih milijun barela, samo iz ovog naftovoda.
Zemlje Kaspijskog bazena u ovom trenutku osiguravaju tek manji dio svjetskih potreba za naftom, razmjerno neznatan u odnosu na glavne opskrbljivače – Saudijsku Arabiju i Rusiju. Međutim, Alex Alexiev iz Centra za sigurnosne studije u Washingtonu, kaže da bi razvoj država oko Kaspijskog mora mogao izmijeniti ravnotežu snaga na svjetskoj sceni: "Tko god kontrolira slavinu iz koje dotječu nafta i prirodni plin, on posjeduje ogromnu gospodarsku moć, a to utječe na opći odnos snaga…"
Zapadne su zemlje gradnju naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan smatrale velikom pobjedom. Međutim, najveći dio nafte i plina iz ove regije odlazi u Europu putem ruskih naftovoda, izgrađenih za Sovjetskog Saveza. Za razliku od Gruzije i Azerbejdžana, neke države u regiji – poput Turkmenistana – odlučile su surađivati na energetskom planu s Moskvom.
Alex Alexiev upozorava da će sve autokratskija Rusija – ako zavlada regionalnim zalihama energenata – svijetu moći nametati svoju volju: "Rusiju ne zanima poslovanje po isključivo kapitalističkim načelima, po principu ponude i potražnje, po načelu profita. Rusija želi energente iskoristiti u političke svrhe."
Prije godinu dana, Moskva je nakratko obustavila dotok prirodnog plina u Ukrajinu i Bjelarus. Iako je prijepor bio vezan za naglo narasle cijene, analitičari ga smatraju isključivo politički motiviranim. Prekid dotoka plina osjetio se i u Europskoj uniji.
Pristaše gradnje naftovoda i plinovoda koji bi zaobilazili ruski teritorij još jednom su ukazali na važnost projekata poput naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan, koji ne prolaze kroz Rusiju. Vugar Bajramov iz Centra za gospodarski i društveni razvoj u Bakuu kaže da se Azerbejdažn čvrsto opredijelio za suradnju sa zapadnim zemljama, te se zalaže za gradnju još jednog naftovoda: "Zapad ima velike tradicije u poslovanju. Kako se zemlja razvija, kako postaje bogatija - što je za susjedne zemlje vrlo važno. Rusija u tome ima manje iskustva.
Međutim, naftovodi poput naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan izgrađeni su prije desetak godina kada je Rusija bila razmjerno slaba. Alexander Rahr iz njemačkog Vijeća za međunarodne odnose u Berlinu upozorava da današnja Rusija želi dominirati svjetskim tržištem energenata, da ga želi monopolizirati, kako bi ostvarila svoje globalne ambicije. Međutim, tržište energenata odveć je pluralistično da bi se njime moglo dominirati na klasičan način – kaže Rahr: "Rusiji su potrebna zapadna tržišta, da bi na njima prodala svoju naftu i plin. Moskva je svjesna da će - ako počne iskorištavati svoju navodno dominantnu ulogu, ako počne vršiti pritisak – izgubiti ta tržišta, i sve povlastice koje na njima ima."
Alexander Rahr uvjeren je da europske energetske tvrtke trebaju imati što bolji pristup regiji oko Kaspijskog mora, jer će se tako najlakše kontrolirati političke ambicije Moskve.
