Prema posljednjim procjenama, izraelska vojna kampanja protiv Hezbollaha u Libanonu natjerala je oko milijun ljudi da napuste svoje domove. Nepoznati broj civila još uvijek se nalazi u selima na jugu Libanona jer ne mogu ili ne žele napustiti svoje domove. Iz obalnog grada Tir, Challiss McDonough poslala je reportažu o dvije djevojčice koje su - zbog nasilja - razdvojene od obitelji.
Liječnici Crvenog križa dovode u bolnicu troje pacijenata iz jedne ambulante u selu Aaitaroun, u blizini granice s Izraelom, gdje se vode borbe. Prizori poput ovoga rijeđi su nego prije tri tjedna, neposredno nakon početka izraelske kampanje protiv Hezbolle. Odjeli bolnice Jebel Amelo postupno su ispražnjavani kako su ranjenici prebacivani u druge bolnice, u sigurnijim područjima Libanona.
No na drugom katu nalaze se dvije mlade pacijentice koje nemaju gdje otići i nikoga da ih odvede. Mariam Hamadi ima šest godina. Pričamo s njom dok sramežljivo jede kekse. Ona kaže da joj je ozlijeđeno rame. Sjedi na bolničkom krevetu i igra se s novom lutkom, imitacijom Barbie, koju joj je poklonila jedna bolničarka. Njena 13-godišnja sestra, Fatma, sjedi pokraj nje.
Sestre ne znaju gdje su im mama i tata. Prije gotovo dva tjedana Crveni križ je evakuirao Mariam, Fatmu i njihovog oca iz sela u kojem su živjeli. To se selo nalazi na nekoliko kilometara od izraelske granice i poprište je žestokih borbi. U ponedjeljak je Izrael na 48 sati obustavio većinu zračnih udara što je njihov otac iskoristio kako bi se vratio u selu i pokušao izvući njihovu majku i još sedmero braće i sestara.
"Moj otac mi nije rekao da odlazi jer nije želio da se uplašim? Pitala sam sestru boji li se sada, a ona mi je kazala: ne" - kaže Fatma.
Od tada nisu se čuli s ocem. Zračni udari nastavljeni su u srijedu, a borbe oko pograničnih sela nisu, u stvari, nikada ni jenjale. Humanitarni djelatnici koji su posljednjih dana odlazili u to područje kažu da je sve gotovo potpuno uništeno, ali i da tamo živi iznenađujući broj civila koji ili ne mogu ili ne žele napustiti svoje domove.
Premda nije neobično, iskustvo Mariam i Fatme pokazuje kako se sukob odrazio na stotine tisuća civila koji su se našli usred nasilja. Fatma kaže da su dan prije nego su ona i njena sestra napustili selu u njihovu kuću upali izraelski vojnici. "Došli su u četiri sata ujutro. Razbili su stakla, ulazna vrata i ušli unutra" - Fatma govori blagim glasom, bez pokazivanja ljutnje. Kaže da su izraelski vojnici uporabili njihovu kuću kao promatračnicu te da su pucali na bilo koga koga bi uočili. Njih su pak nagurali u jednu malu sobu.
Fatma pojašnjava da je njoj, njenoj sestri i ocu bilo dopušteno da odu jer je Mariam bila ranjena, a ostatak obitelji trebao je ostati. Sada su ostale same u bolnici i Fatma kaže da im nedostaju roditelji. Kaže da želi da se ponovno nađu na okupu s majkom, ocem i sestrama.
I Fatma i Mariam ističu da nisu uplašene. Fatmima najveća briga je da njena sestra negdje ne odluta i izgubi se. Pri kraju razgovora 13-godišnja Fatma je počela brisati suze iz očiju. Kao da se magnituda onoga što se dogodile upravo sada sručila na nju. No ona pokušava ne plakati, makar ne ispred mlađe sestre. Ona je ta koja treba biti odrasla osoba, makar za sada.