Iranske nuklearne ambicije i dalje izazivaju zabrinutost, naročito u Sjedinjenim Državama. Istodobno, Teheran je pristao sastati se s predstavnicima američke vlade kako bi razgovarali o situaciji u Iraku.
Stručnjaci procjenjuju da Iran treba šest do devet mjeseci kako bi ovladao tehnologijom obogaćivanja urana što je ključni korak u pet do deset godina dugom procesu proizvodnje nuklearne bombe. Politički analitičar Thomas Barnett kaže da je situacija u Iraku 'godinama odvlačila pozornost međunarodne zajednice od iranskog nuklearnog programa': "Saddam je predstavljao protutežu Iranu posljednjih 25 godina. Dok god je Saddam bio na vlasti on je ne samo bio protuteža iranskim ambicijama u regiji već je svojim akcijama privlačio pozornost međunarodne zajednice. Mi smo se rješili Saddama i talibana, dva entiteta koji su možda bili i najveći iranski neprijatelji u regiji.
Thomas Barnett kaže da su uklanjanjem iranskih neprijatelja Sjedinjene Države, u stvari, pomogle Iranu da postane najjača vojna sila u regiji, nakon Izraela. Međutim, dodaje Barnett, u Iranu se sve više boje napada, ili od strane Izraela ili pak invazije Zapada. To je dovelo do učvršćavanja stava Teherana da Iran treba postati nuklearna sila. No Thomas Barnett kaže da je Iran najviše zanima proizvodnja snažnog sredstva za odvraćanje napada, a ne toliko nuklearnog oružja: "Vjerujem da se oni, prije svega, žele domoći neke vrste jamstva da neće biti napadnuti. Njih manje zanima hoće li se do toga doći pregovorima, oružjem, nuklearnim objektima ili stvaranjem saveza zemalja koji bi možda uključio i Sjedinjene Države."
Neki analitičari se slažu s ovakvim stavom. Mnogi vjeruju da unatoč uvredljivoj retorici predsjednika Mahmouda Ahmadinejada prema Izraelu, Iran nema plan da napadne svoje suparnike. Trita Parsi, stručnjak za Srednji istok na katedri međunarodnih odnosa sveučilišta Johns Hopkins kaže da su tijekom Hladnog rata Izrael i Iran surađivali na brojnim sigurnosnim pitanjima. No s nestankom sovjetske prijetnje izraelsko-iranski odnosi su se promijenili.
"Nakon Hladnog rata Iran i Izrael su postali dvije najjače sile u regiji. I umjesto da se smatraju mogućim sigurnosnim partnerima, dvije zemlje su se vidjele kao suparnici. Krajem 1992. godine prije nego što je Iran postao sponzor terorizma usmjerenog protiv Izraela, Izrael je napravio zaokret i počeo prikazivati Iran kao globalnu prijetnju" - kaže Trita Parsi.
On primjećuje da su Sjedinjene Države spriječile pokušaje Irana da izađe iz izolacije te da igra veću sigurnosnu ulogu u regiji. Iran je, nastavlja Parsi, počeo smatrati srednjo-istočni mirovni proces prijetnjom njegovom utjecaju u regiji te je počeo podržavati radikalne i terorističke skupine popout Hamasa. Teheran je, također, počeo stvarati saveze s naftom bogatim susjedima na Kaspijskom moru te s Rusijom i Kinom.
Mnogi analitičari vjeruju da je to učinjeno kako bi se stvorila protuteža Sjedinjenim Državama u regiji. Analitičari također naglašavaju da bombardiranje Irana ne bi eliminiralo njegov nuklearni program jer se većina objekata nalazi duboko ispod zemlje te su razasuti po raznim dijelovima Irana. Oni upozoravaju da bi američki napad mogao rezultirati neželjenim posljedicama. Thomas Barnett kaže: "Napad ne bi imao veći učinak osim da nas učini zadovoljnima. Uporaba sile bi malo usporila njihov nuklearni program koji bi oni potom mogli ubrzati. Napad bi, također, ujedinio Irance protiv nas što bi bilo jako loše budući da nas Iranci vole. Mi imamo probleme s iranskom vladom no iranski narod uglavnom voli Sjedinjene Države, želi veze, a ne nasilje s Amerikom te se želi povezati s vanjskim svijetom."
Politički analitičar Thomas Barnett dodaje da umjesto pokušaja izolacije Irana Sjedinjene Države trebaju pokušati iskoristiti želju mladih Iranaca da se povežu s ostatkom svijeta. No drugi promatrači drže da bi Iran smatrao takvu ponudu znakom slabosti Sjedinjenih Država.
Stručnjak za Srednji istok, Illan Berman, kaže da Iran smatra ponudu Washingtona da dvije zemlje razgovarajuo situaciji u Iraku - 'izrazom američke slabosti': "Mislim da se radi o veoma opasnom presedanu koji se u Teheranu neće smatrati gestom dobre volje. Vjerujem da će se taj potez smatrati izrazom američke slabosti, da su Sjedinjene Države veoma zabrinute situacijom u Iraku, da Sjedinjene Države traže iransku pomoć te da se Sjedinjene Države više ne mogu same nositi sa situacijom bez pozivanja Teherana da pomogne."
Illan Berman kaže da je iranski nuklearni program opasan po cijeli svijet te se ne smije dopustiti njegov daljnji razivtak. Bombardiranje, smatra on, može biti privremeno rješenje - no sigurnost Srednjeg istoka će se poboljšati tek onda kad iransko čelništvo bude htjelo živjeti u miru sa svojim susjedima i ostatkom svijeta.
