Internet publikacija Slate.com objavila je dva članka o tome kako žive optuženici za ratne zločine, u zatvoru Tribunala u Scheveningenu.
'Bez obzira na krivnju, prema zatvorenicima se treba odnositi na civiliziran način, međutim Scheveningen me je u moralnom smislu prilično dezorijentirao' – ovako svoj članak završava Julian Davis Mortenson, američki odvjetnik koji je godinu dana radio u uredu predsjedatelja Tribunala za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Mortenson opisuje prilično lagodan i sadržajan život pritvorenika koji se nalaze u raznim fazama sudskog postupka. Također, razgovarao je s direktorom zatvora, Ircem Timom McFaddenom, kojem je – kako kaže – jedna od glavnih zadaća učiniti život pritvorenika što podnošljivijim.
Zatočenicima se tijekom dana nude razni tečajevi – od tečaja engleskog jezika, kojeg gotovo svi pohađaju, pa do tečaja kompjutera, likovne radionice, tečaja keramike i brodo-modelarstva.
"Scheveningen nalikuje zatvoru tek na svom ulazu i na izlazu, gdje vas dočekuju detektori metala, ozbiljni stražari, čekaonice bez prozora…" - piše Julian Davis Mortenson.
"Atmosfera je drugačija u prostorijama u kojima žive optuženici za ratne zločine. One nalikuju više studentskom domu nego zatvoru. Zidovi obljepljeni posterima, police s knjigama, prostrani ormari, prekrivači domaće izrade, naslonjači i pisaći stolovi s lap-top kompjuterima" – tako izgleda prema Julian Davis Mortensonu tipična ćelija u Scheveningenu.
Zajedničke prostorije, u kojima optuženici za ratne zločine provode dane, ukoliko nisu u sudnici Tribunala, uključuju gimnastičku dvoranu, razne radionice, te vrlo komforne prostorije u kojima odsjeda obitelj optuženika, prilikom posjeta… Autor opisuje 'prilično bizaran prizor' - proslavu odlaska kući jednog od optuženika, na kojoj je u prolazu primijetio i Slobodana Miloševića, 'kako s papirnatog tanjura jede tortu, sjedeći uz svog zatvorskog kolegu, po nacionalnosti Bošnjaka.'
Na ovakve proslave u pravilu svrati i Tim McFadden, direktor zatvora u Scheveningenu, kojeg zatvorenici u pravilu oslovljavaju s 'Tim'. Ovaj bivši časnik irske vojske kaže da iz vlastitog iskustva sa zatvorenicima u njegovoj zemlji - mahom pripadnicima ekstremnih političkih skupina - zna da je vrlo važno da se spriječi njihova izolacija, jer upravo je ona temelj glavnih problema za upravu zatvora: štrajka glađu, nasilja među zatvorenicima ili pobune.
'Glavni neprijatelj svakog zatvorenika je – vrijeme, odnosno njegova spora prolaznost. Zato je vrlo važno organizirati razne aktivnosti kako u emocionalnom smislu zatvorenici ne bi došli u krizu' – kaže Tim McFadden, napominjući da je populacija u Scheveningenu uglavnom srednje odnosno starije dobi, te da su to ljudi koji do tada nikad nisu bili u zatvoru.
Međutim, piše Julian Davis Mortenson, po mišljenju optuženika, 'glavni neprijatelj' nije vrijeme, već su 'neprijatelji' njihovi zatvorski kolege koji su priznali krivicu te surađuju s istražiteljima. Vis-a-vis njih, ostali su zatvorenici solidarni i tu ne postoje nacionalne barijere. Mortenson piše da ga je najviše začudilo svojevrsno bratstvo među bivšim ratnim neprijateljima, koji zajedno provode gotovo cijele dane, 'družeći se kao da se nije ništa dogodilo'.
Direktor zatvora Tim McFadden kaže da je od 1997. godine bio svjedokom 'istinskih prijateljstava i međusobnog pomaganja' među zatvorenim Srbima, Bošnjacima, Hrvatima i Albancima. Solidarnost se nerijetko proširuje i na obitelji zatočenika, koje se znaju sprijateljiti tijekom posjeta bližnjima, te zajedno odlaze na večeru u den Haagu, nakon što napuste Scheveningen.
Julian Davis Mortenson na kraju svog članka napominje da su žitelji Scheveningena ujedinjeni u svom preziru prema Tribunalu, kojem je – kako tvrde – jedini posao da ih 'proglasi krivima'. S druge strane, uprava zatvorskog objekta Scheveningen trudi se da postupa na civiliziran način. 'Koliko je civiliziranosti zaista potrebno kada je riječ o primjerice osobi optuženoj za ratne zločine u Srebrenici?' – pita se ovaj američki odvjetnik.
