Svijet je ovih dana obilježio 60. obljetnicu bombardiranja Hirošime i Nagasakija. Istovremeno, na tržištu se pojavila i nova knjiga o laboratoriju u New Mexicu u kojem je proizvedena prva nuklearna bomba. Autorica Jennet Conant u svojoj drugoj knjizi "East Palace 109" opisuje tajni grad Los Alamos i ekipu znanstvenika koja je u njemu radila na novoj atomskoj bombi. Djed autorice dekan Sveučilišta Harvard James Conant bio je upravitelj-administrator tajnog Projekta Manhattan, u okviru kojega je razvijena nuklearna bomba.
Jennet Conant kaže da je kontroverza oko atomske bombe pratila cijelo njeno djetinjstvo. Njeni roditelji bili su vrlo ogorčeni zbog bombardiranja Hirošime i Nagasakija u kolovozu 1945. i za sve su krivili njenog djeda. Njen djed i drugi znanstvenici iz Projekta Manhattan patili su od duboke grižnje savjesti, iako su se uključili u taj projekt s najboljim namjerama.
Jennet Conant: Vjerovalo se da Njemačka radi na vlastitoj bombi i da je ispred nas. U Projekt Manhattan bio je uključen velik broj židovskih znanstvenika od koji su neki imali obitelji u koncentracijskim logorima i okupiranim dijelovima Europe. Oni, dakle, nisu patili od moralnih dilema. Dapače, oni su željeli što prije razviti oružje koje će spasiti zapadnu civilizaciju. Mislim da je posebno ironično da je to oružje na kraju upotrijebljeno protiv Japanaca i da je ubilo tako mnogo civila.
Jennet Conant priča o Los Alamosu iz perspektive Dorothy McKibben, mlade udovice iz Santa Fea, koju je fizičar i voditelj Projekta Manhattan Robert Oppenheimer angažirao da mu bude tajnica. Autorica knjige "East Palace 109" pronašla je ratne memoare Dorothy McKibben, koji nikada nisu objavljeni. Tijekom više od dvije godine, Dorothy McKibben živjela je dvostruki život – s jedne strane kao samohrana majka, a s druge – kao tajnica u malom uredu u ulici East Palace 109, u supertajnom nuklearnom laboratoriju.
Mnogi znanstvenici svjetskog ugleda, koji su se uključili u Projekt Manhattan, bili su iznenađeni kada bi prvi put ugledali dobro čuvani laboratorij, organiziran na mjestu gdje se nekada nalazila škola za dječake, okružen bodljikavom žicom usred pustinje New Mexica. Međutim, Robert Oppenheimer uspio je ujediniti više od pet tisuća znanstvenika, njihove obitelji, pomoćno osoblje i vojnike u usko povezanu zajednicu.
Jennet Conant: Organizirali su amaterske kazališne predstave, zborove, crkvene službe i na kraju – škole. Sve je bilo poput nekog kampa za pionire. Fizičari koji nikada nisu sjeli na konja, počeli su jahati. Redukcije struje navečer imala su još jednu predvidljivu posljedicu – svaki mjesec rađalo se po desetak djece. Na kraju se proširila glasina da je Los Alamos zapravo dom za trudne žene vojnika.
JennetConant se u svojoj knjizi oslanja na osobna sjećanja sudionika i neobjavljene spise svojeg djeda i drugih znanstvenika iz Los Alamosa, od kojih su mnogi bili prijatelji njene obitelji. Čak je pronašla i iskaze očevidaca, koji su nazočili prvom testu atomske bome u pustinji New Mexica 16. srpnja 1945.
Jennet Conant: Moj otac je vodio vrlo podrobni dnevnik. Napisao je da je prva reakcija svjedoka na atomski oblak u obliku gljive – bilo strahopoštovanje, a zatim je uslijedila opća radost, jer su uspjeli u svojem projektu. Proveli su 27 mjeseci u pustinji radeći po 24 sata dnevno - i uspjeli su. Tek im je kasnije sinulo da su razvili novo oružje, a ne samo novu matematičku jednadžbu.
Jedan od znanstvenika iz Los Alamosa Edward Teller kasnije je postao poznat kao otac hidrogenske bombe, još moćnijeg i razornijeg oružja. Robert Oppenheimer i djed autorice James Conant protivili su se tom projektu. Oppenheimer je zbog svojeg protivljenja čak ostao i bez pristupa zaštićenim informacijama. Edward Teller svjedočio je protiv njega. Jennet Conant kaže da je ta epizoda ostavila trajni jaz u znanstvenoj zajednici.
