Američka je vlada nedavno “podigla” sigurnosne anti-terorističke mjere na novu razinu – razinu povišene opasnosti. Ova je objava dovela do gotovo nezapamćene potražnje za plastičnim pokrovima za prozore, trakama selotejpa, kompletima prve pomoći te flaširanom pitkom vodom – proizvodima koji bi građanima mogli trebati u slučaju terorističkog napada kemijskim i biološkim oružjem. Povjesničara Kennetha Rosea događaji iz posljednjih tjedana podsjetili su na jednu sličnu "paniku" – onu iz hladnog rata, kada je Americi prijetio atomski napad Sovjetskog Saveza.
Sličnosti su velike, kaže Kenneth Rose, profesor američke povijesti na Sveučilištu California State. Izoliranje soba u stanu plastikom podsjeća našeg sugovornika na gradnju atomskih skloništa, krajem pedesetih i početkom šesdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, iako su mnogi bili uvjereni da če do sovjetskog napada stvarno doći, atomska skloništa u Americi ipak nisu postala sveprisutna.
"Ankete pokazuju da je javnost bila uvjerena da će zaista doći do nuklearnog rata – to je početkom šesdesetih vjerovalo čak 80 posto stanovništva. Tu su recimo berlinska i kubanska kriza – kada je oko 80 posto građana izjavilo da su spremni na nuklearni rat, samo da se ne popusti Sovjetima. Jasno to je bila zlatna prilika za građevinsku industriju, koja je počela graditi individualna, obiteljska atomska skloništa" - objašnjava Kenneth Rose.
No, atomsko sklonište nikad nije postalo odveć popularno – čemu je vjerojatno pridonijela i njegova cijena. Gradnja je – bilo je to prije četrdesetak godina – koštala oko 2 i pol tisuće dolara, a prosječna je obitelj tada godišnje zarađivala oko pet tisuća i tri stotine dolara, objašnjava naš sugovornik. Može li se usporediti tadašnji strah od atomskog rata i današnji strah od terorizma?
"Zajedničko je to što su ljudi svjesni da sami, osobno, ne mogu mnogo učiniti, ne mogu se zaštititi od napada. Jer, teroristički napad, kao i napad nuklearnim oružjem, je iznenadan i brz. Civilna zaštita za hladnog rata, kao i domovinska sigurnost danas – oni žele da javnost razvije određeno samopouzdanje, zato ukazuju na mjere zaštite koje građani mogu poduzeti. Međutim, ja sumnjam da pojedinac može mnogo učiniti."
Nakon višekratnih podizanja stupnja terorističke opasnosti od strane vlade građani su razvili čak i izvjesnu ravnodušnost – kaže Kenneth Rose. "Pedesetih i šesdesetih godina, ljudi bi se zainteresirali za civilnu zaštitu za vrijeme krize – recimo berlinske ili kubanske, kada su u igri bili nuklearni arsenali velesila. No, kad kriza prođe, građani je vrlo brzo zaborave i civilna zaštita postaje nešto što im je zadnje na pameti."
