Ovoga je tjedna iz Teherana stiglo više izvješca o sukobima policije i prosvjednika. Nemiri se poklapaju s pocetkom mandata novog predsjednika Irana. Prošlomjesecnoj pobjedi Mahmuda Ahmadinedžada na predsjednickim izborima u Iranu prethodila je predizborna kampanja u kojoj je kandidat naglašavao domaca pitanja i tradicionalne iranske vrijednosti. Više o novom iranskom predsjedniku i medunarodnim implikacijama njegovog izbora - u prilogu Jeffreya Younga.
Novi iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad relativno je nepoznat izvan Irana, ali je na izborima u lipnju ostvario uvjerljivu pobjedu nad bivšim predsjednikom Alijem Akbarom Hashedmijem Rafsandžanijem. Vecina promatraca tvrdi da je Ahmadinedžad u svojoj predizbornoj kampanji lukavo kombinirao populizam i tradicionalne iranske vrijednosti.
Mahmud Ahmadinedžad roden je 1956, obrazovao se na iranskom sveucilištu znanosti i tehnologije, gdje je neko vrijeme predavao. 1986. pridružio se Islamskoj revolucionarnoj gardi, te je sudjelovao u ratu protiv Iraka. Zatim je obnašao niz dužnosti u vladi, da bi 2003. bio izabran za gradonacelnika Teherana.
Analiticar Patrick Clawson iz washingtonskog Instituta za politiku prema Bliskom istoku, kaže da se novi predsjednik u svojoj predizbornoj kampanji obracao skupini Iranaca koja je nakon revolucije postala zasebna politicka sila: "Ahmadinedžad je u neku ruku predstavnik veterana iransko-irackog rata, koji misle da su spasili zemlju i da su upravo njihove vrijednosti najvažnije da bi se ocuvala revolucija. To je generacija tvrdolinijaških konzervativaca."
William Beeman, profesor na Sveucilištu Brown u Rhode Islandu, koji je za vrijeme izbora bio u Iranu, kaže da mu je u pobjedi pomogao i njegov imidž: "Ahmadinedžad ne živi u velikoj palaci, kao mnogo drugih visokih dužnosnika. On je, uostalom, inženjer, što je jedna od najcjenjenijih profesija u Iranu. 'Inženjer koji živi skromno' - ta je slika ocarala Irance."
Profesor Beeman kaže da je Ahmadinedžadovoj pobjedi pomogla i percepcija da su svecenici koji su predvodili islamsku revoluciju postali privilegirana elita. Novi predsjednik, kažu strucnjaci, takoder odražava nacionalisticke osjecaje stanovništva svojim protivljenjem stranim ulaganjima.
Njegovo koncentriranje na domacu, umjesto na vanjsku politiku, može znaciti, kaže Patrick Clawson iz Instituta za bliskoistocnu politiku, da se nece baviti pitanjima posebno važnim drugim zemljama: "Iz Ahmadinedžadove prošlosti vidi se da njega baš ne zanima vanjski svijet i da mu nije bitno da li druge zemlje vole njega i njegovu zemlju. To je prilicno razocaravajuce, jer su postojale nade da bi se mogao ostvariti napredak u rješavanju pitanja iranskog nuklearnog programa."
Nakon svoje izborne pobjede, Ahmadinedžad je jasno dao do znanja da ce Iran nastaviti sa svojim nuklearnim aktivnostima. Profesor Willam Beeman sa Sveucilišta Brown kaže da je tijekom posjeta Iranu s mnogima razgovarao o medunarodnim nastojanjima da se zaustave nuklearne ambicije Teherana. "Iranci kažu: 'Ne radi se o tome da Zapad pokušava zaštiti svijet od opasne sile koja želi baciti nuklearnu bombu na Tel Aviv, vec o tome da Zapad želi zaustaviti Iran u razvoju i natjerati ga da ostane nazadna zemlja'. To Irance baca u potpuni bijes."
Mnogi, medutim, isticu da iranski predsjednik i tako nema vece ovlasti u vanjskoj politici, kojom dominira Vrhovno vijece nacionalne sigurnosti. Poznavatelji priloga o Iranu kažu da ce, ako se može suditi po njegovim dosadašnjim izjavama, Ahmadinedžad vladati u skladu s potrebama i željama svoje zemlje, pogotovo prosjecnih ljudi i da druge zemlje i medunarodne institucije trebaju tome prilagoditi svoju strategiju prema Iranu.
