Nekoliko granica između pojedinih američkih saveznih država ima posebno povijesno značenje. Recimo, linija Mason Dixon, između Pennsylvanije i Marylanda, neslužbeno je dijelila robovlasničke južne savezne države od slobodnjačkog sjevera. Rijeka Ohio, između Kentuckyja i Ohioa, bila je granica slobode za robove koji su bježali prije i za vrijeme građanskog rata. Granica između dviju država Velike ravni - Kansasa i Oklahome - slavna je zbog nevjerojatnih trka za zemljom, koje se pamti i u jednom malom muzeju.
Do godine 1893, ono što su bjelački Amerikanci nazivali 'indijanskom zemljom' svelo se na današnju istočnu polovicu države Oklahome. Mnogo je veće područje nekad bilo službeni 'Indijanski teritorij', kamo je američka vlada prisilno preseljavala jedno pleme za drugim. Premda je to teoretski bila 'indijanska zemlja', stočari su unajmljivali njezin veći dio, a i nezakoniti naseljenici su otimali manje parcele.
Pod pritiskom bjelačke selidbe na zapad zemlje, američka savezna vlada je otkupljivala zemlju od Indijanaca i organizirala čitav niz kaotičnih trka - točnije, jurnjava - za zemljom. Posljednja i najdramatičnija takva jurnjava dogodila se 16. rujna 1893. na pojas zemlje širi nego što su današnje države Connecticut, Rhode Island i Delaware, uzete zajedno. Zemlju je koristilo pleme Cherokee kao put ka svojim lovištima u Stjenjaku. Ta posljednja trka za zemljom pamti se u malom muzeju na granici Oklahome, u Arkansas Cityju, u Kansasu.
'Da ste u podne pogledali na granicu, vidjeli biste ogromnu masu ljudi. Kada je puknuo top, čitava ta masa ljudi stuštila se preko linije u zemlju Cherokeeja' - priča priču o tom danu snimka koja prati izložbu u Muzeju trke za zemljom. U jednom jedinom poslijepodnevu, više od stotinu tisuća ljudi trčalo je, jahalo na konjima, vozilo bicikle ili zaprežna kola, ili, pak, koristilo poseban vlak u luđačkoj trci za zemljom. Tisuće članova njihovih obitelji ostalo je čekati na granici da saznaju jesu li se njihovi najbliži uspjeli dokopati komadića zemlje.
Pomoćnica direktora Muzeja trke za zemljom Heather Ferguson kaže da su ljudi čekali u dugim redovima, po velikoj vrućini kako bi se registrirali za veliku trku 1893. Svatko tko se registrirao dobio je malu zastavicu da ju zabije na komadić zemlje do kojeg je stigao i da ju proglasi svojom. "Kratko nakon što su dobili zemlju, šesnaestog, morali su se u određenom roku vratiti na registracijsko mjesto i zavesti svoj vlasničko pravo. Tkogod se prvi našao na određenom dijelu zemlje, mogao je na nju postaviti svoje vlasničko pravo. Jedan je čovjek čitavu svoju kuću stavio na kotače i prevezao je preko granice do svoje nove zemlje."
Oklahoma je dobila i nadimak – 'Skorija zemlja' – prema prevarantima koji su se provukli i dokopali se najboljih lokacija i prije nego što je počela trka. Vojska je pokušavala učiniti što je god mogla da istjera takve 'skoraše', ponekad čak i paljenjem pašnjaka da bi ih istjerala vatrom, ali to nije bilo dovoljno.
Godine 1993. – na stotu obljetnicu posljednje velike trke za zemljom -, Muzej je napravio video snimku priča o tom događaju. Među njima je bio i intervju s Edith Joyce Davis – tada staricom od 106 godina – koja je bila mala djevojčica kada je njezina obitelj sudjeloval u trci za zemljom. "Bio je to vrlo, vrlo vruć dan. Nije moglo biti gore. Moj otac i otac mog susjeda bili su na laganoj kočiji, sa zalihama vode i hrane. Majka je bila zabrinuta jer se puno pričalo o bezakonju i kriminalu koji bi se mogli dogoditi u borbi za parcele zemlje. Mi smo bili tamo s njima i čekali sve dok zadnjeg časa, a onda smo se oprostili. Kad su očevi otišli, mi smo bili tužni i bojali smo se što bi im se sve moglo dogoditi."
Iste 1993. godine, bio je snimljen i razgovor s Clarenceom Emersonom, kojemu je bilo 9 godina kada je njegova obitelj bila među osnivačima takozvanih instant šatorskih gradova koji su odmah iznikli na bivšoj zemlji Cherokeeja, a potom postali i stalni gradovi. "Moji su bili vrlo pobožni i redovito su ranije išli u crkvu. Tamo nigdje nije bilo crkve. A postojao je saloon! Moj je otac dogovorio s vlasnikom saloona da može privremeno postaviti daske na bačvice i tako imati dovoljno sjedišta. Onda bi iz naše kuće uzeli orgulje, odnijeli ih u saloon i održali crkvenu službu. Nakon toga bi momci ponovo donesli orgulje natrag" - kaže Clarence Emerson.
I tako su tisuće naseljenika dobile svoj komadić 'američkog sna', kao dio nezaustavljive migracije na zapad. Priča, naravno, nije bila tako sretna za Cherokeeje, koji su već ranije bili prisiljeni prehodati tisuće milja od svojih drevnih obitavališta do Oklahome, kamo ih je američka vlada preselila. Njihovo je pješačenje nazvano "Put suza". Nakon 1893, izgubili su i taj djelić svoje nove zemlje. No, danas, i Cherokeeji, i plemena Creek, Ponca i druga imaju istaknutije mjesto u saveznoj državi Oklahomi.
