U svojoj objavi Mjeseca indijanskog nasljedja, predsjednik Bush je, izmedju ostaloga, rekao:”....slavimo bogate kulturne tradicije Indijanaca Amerike i Aljaske, priznajemo vitalni doprinos tih skupina snazi i raznolikosti naseg drustva. U nasoj povijesti, oni su svi odigrali kljucnu ulogu. Godine 1806, Sacajawea, Indijanka iz plemena Shoshone, Lewisu i Clarku je pomogla u njihovoj povijesnoj ekspediciji na Zapad, u podrucje dotad potpuno nepoznato i neistrazeno. Okrivanje Zapada ne bi bilo moguce bez njenih napora. Do dana danasnjega, Sacajawea ostaje ponosnim simbolom hrabrosti i snage americkih Indijanaca....”
Uz njen doprinos, predsjednik Bush je jos posebno istaknuo i onaj Navajo Indijanaca – skupine poznate kao Navajo Codetalkers, koja je, u drugom svjetskom ratu, od 1942. do 1945, s americkim marincima sudjelovala u svakom napadu na Paficiku, i svojom tajnom sifrom, koju Japanci nikad nisu uspjeli otkriti, Americi osigurala pobjedu. Navajo Codetalkers vec su bili tema priloga nasoj seriji MADE IN USA. Danasnji je posvecen Sacajawei. Blizi se pocetak obiljezavanja 200. obljetnice ekspedicije Lewisa i Clarka. Tri godine je trajala; tri godine ce – od pocetka iduce pa do 2006, prema ukazu predsjednika Busha, trajati i slavlja u znak njihovih doprinosa stvaranju americke povijesti. U ostvarenju svojih ciljeva, oslanjali su se na jednu Indijanku iz Shoshone plemena....
Od milijuna Indijanki koje su zivjele na ovom kontinentu, sve do nedavno samo se za dvije znalo, samo od dviju ostali su blijedi i nejasni obrisi licnosti, a i one su vec odavno pod debelim slojem legendi. Jednoj je ime bilo Pocahantas, drugoj Sacajawea. I jedna i druga udale su se za bijelog covjeka, od sebe puno starijega; i jedna i druga putovale su daleko od svog naroda; i jedna i druga, koliko je poznato, umrle su u svojim dvadesetim godinama.
Pocahantas je na krscanstvo presla, velikim brodom do Engleske stigla, tamo umrla, 1617, i u Gravesandu pokopana. Za pricu o Pocahantas bit ce neka druga prilika. Sacajawea...ona je puno manjim camcem, sa suprugom i sinom, i Lewisom i Clarkom, na Zapad krenula i, na vlastito inzistiranje, velike vode Pacifika vidjela.
Rodjena je bila negdje oko 1790, u plemenu Shoshone, na podrucju kojim se danas prostire drzava Idaho. Jos kao dijete otelo ju je pleme Hidatsa i odvelo istocno, u svoje selo blizu danasnjeg Bismarka, u drzavi North Dakota. Za svoju ju je zenu kupio, ili na kocki dobio, francusko-kanadski traper po imenu Toussaint Charbonneau. Sacajawei je bilo tek 16 godina kad se, trudna, s muzem obrela u utvrdi Mandan, takodjer u Sjevernoj Dakoti. Kraj utvrde su Lewis i Clark i odlucili provesti zimu 1804 – 05. I u proljece te godine, dalje na put, sa sobom povesti Charbonneaua, koji je indijanske jezike znao, Sacajaweu, kao vodica, i njihovog sina Pompa koji se u medjuvremenu rodio.
Sacajawea je Lewisu i Clarku bila puno vise od vodica. Njena prisutnost, s djetetom u narucju, umirujuce je djelovala na druge Indijance i 33-clana ekspedicija mirno je napredovala, rijekom Missouri, prvo, onda preko Stijenjaka – najtezi i najopasniji dio puta, i potom rijekom Columbia sve do Pacifika. Na tom dugom putu, ona je druge Indijance pozdravljala, ona je s njima pregovarala, ona je od plemena Shoshone konje kupovala. Ona je za clanove ekspedicije hranu prikupljala. Njeno poznavanje terena i planinskih prijevoja, putovanje je skratilo za puno tjedana.
Po povratku, 1806, Lewis i Clark su Sacajaweu, Charbonneaua i njihovog sina na istom mjestu ostavili gdje su ih i nasli, kraj utvrde Mandan, u Sjevernoj Dakoti.
Oci povijesti bile su na Sacajaweai, dakle, nepune dvije godine. Ali za to kratko vrijeme neobicne su stvari vidjele. Mladu zenu s djetetom, na pocetku 19. stoljeca, potpuno samu sa 32 muskarca, na nimalo ugodnom putu preko sirokog Zapada. Tesko bolesnu, u ljeto 1805; od sigurne smrti, spasila ju je njega kapetana Clarka. Prvu zenu koja je na ovom kontinentu “glasovala!” Na sjevernoj obali rijeke Columbia, trebalo je naci mjesto za prezimiti. Svi su clanovi ekspedicije svoj glas morali dati, cak i York, crnacki sluga kapetana Clarka. Sacajawea je rekla – to mora biti negdje gdje ima krumpira!
I bilo je kako je ta squaw rekla. I nije to bio njen jedini cin samoisticanja. U sijecnju 1806, do logora je stigla vijest da se na obali Paficika, blizu njih, nasukao kit. Kapetan Clark je odlucio da bi priliku trebalo iskoristiti za kitovo salo. U svom je dnevniku ovo zapisao:”Sajacawea je sinoc bila vrlo nestrpljiva. Trazila je da je povedem s nama. Rekla je – toliki sam put prevalila da bih velike vode vidjela, tu je sad jos i velika riba, ne dolazi u obzir da ne idem s vama.” Ne samo da je tog jutra, s muskarcima u dva kanua, i Sacajawea posla, nego se, tamo, na dalekom Zapadu, ona prva za zensko pravo glasa borila!
Sve drugo o Sacajawei ostaje – tajna. Cak i pisanje njenog imena (Sacajawea, Sacagawea, Sacarjawea...), znacenje tog imena, takodjer. Na jeziku Shoshonea – Zena-ptica; na jeziku Hidatsa – Ona koja camac gura. Godina i mjesto njene smrti takodjer se razlikuju od pripovjedaca do pripovjedaca. U dnevniku Williama Clarka pise da je umrla 1812, u utvrdi Mandan, od trbusnog tifusa. U predaji Shoshonea, zivjela je do duboke starosti od 96 godina i svoj narod naucila vrijednim poljoprivrednim vjestinama. Ono sto se sa sigurnoscu danas zna, to je da je Sacajawea Indijanke dovela na jednu novu razinu divljenja i stovanja. Vise je spomenika u Americi, vise skola, zgrada...koje njeno ime nose negoli bilo koje druge zene Amerike. Zajedno sa Lewisom i Clarkom zacrtala je smjer americkoj povijesti. Ekspedicija Lewisa i Clarka, na poticaj predsjednika Thomasa Jeffersona, bila je prvi korak ka otvaranju Zapada. U tome im je pomogla Sacajawea, jedna Indijanka iz Shoshone plemena.....
