Americka ljubav, ma sto ljubav - strast!, za otvorenom cestom, stara je koliko i zemlja. Zarka zelja da se otkrije sto lezi iza slijedece okuke, iza novog zavoja, dio je americke nacionalne psihe. Jos od vremena Conestoga kola, kojima je teret putovao sirokim americkim prerijama, Amerikance vuce zelja za lutanjem i putovanjem, duboko usadjena potreba da vide sto im to njihova zemlja nudi.
"Glad za kretanjem", pisao je James Agee 1934, u casopisu Fortune Magazine, "vjerojatno je jedna od najdubljih, najjacih americkih gladi." Cesta moze utaziti tu glad. Brzinomjer na stotku i - pusti je da se kotrlja. Glad za kretanjem, potreba da se nekamo ide, postojala je i prije automobila, puno prije automobila. Ta je potreba zemlju i odvela na Zapad. Kako je to Huckleberry Finn rekao: "Mislim da mi valja krenuti, istraziti podrucje prije drugih, jer teta Sally, ta ce me uzeti pod svoje i uljuditi, a to nikako ne mogu podnijeti."
Cesta je Amerikancu "ulaznica", karta kojom stjece pravo na voznju, tocnije - bijeg. Od koga? Ili od cega? Tko zna! Mozda samo cesce zeli okrenuti novi list, poceti od pocetka. Sve staro i poznato brzo nestaje za kotacima automobila. Knjizevnik William Saroyan, koji je i sam volio sjedati za volan svog Buicka, svoju je potrebu za otvorenom cestom ovako opisao: "Ne znaci to samo voziti....To znaci poci i vidjeti sto se tamo negdje krije. Ne toliko vani, uz cestu, u krajoliku, pod nebom, vec unutra, u meni samome."
Pravi sjever americke ceste zapravo je - zapad. Zapad ima one usamljene, beskrajne puteve, s tek ponekim rijetkim motelom napravljenim tako da auto mozete parkirati na pet metara od kreveta. Ceste Zapada sijeku velikim bespucima. Cini vam se - zapocinju nigdje i vode nikamo. Udaljenost, mjerena satima, pruza dovoljno vremena za razmisljanja. Dramaticar Sam Shepherd koristi te ceste za pisanje. To mozda i objasnjava zasto mu opis Zapada tako dobro polazi za rukom.
Route 66 "maticna je cesta Amerike", rekao je John Steinbeck. Zitelji Oklahome zvali su je Highway to Heaven, Put u raj, jer vodila ih je u "obecanu zemlju", Californiju. Highway 61 povezao je Sjever s Jugom, od njuorleanskog trga Jackson Square, na kojemu se trgovalo robljem, skroz do granice s Kanadom. Ista je cesta Elvisa odvela u Memphis, Muddyja Watersa u Chicago. Bluesman Robert Johnson u svojem je "Crossroads Bluesu" trazio da ga pokopaju pokraj Highway 61 kako bi njegov "stari, grijesni duh mogao ponekad skociti na Greyhound autobus i malo se provozati."
Ljubav prema cesti svodi se na dvije rijeci - ustati i krenuti. Nije vazno kamo, vazno je da se ide. Nije vazno kada, vazno je da se krene. Nema plana kojega se treba pridrzavati, nema rezervacija koje treba napraviti. Vrijeme dolaska? Otvoreno! "Stici cu kad stignem", rijeci su koje uhu tako dobro zvuce. I ne samo americkom uhu. Ruski lepidopterist Vladimir Nabokov dva je puna ljeta proveo na americkim autocestama, hvatajuci leptire. I dok je krajolik promicao pred njim kao film, gledan kroz prednje staklo automobila, Nabokov je marljivo zapisivao sve sto je vidio. Tisuce milja iz njegovog dnevnika prenesene su poslije u godinu dana dugo putovanje sredovjecnog Humberta Humberta koji Loliti pokazuje ljepote zemlje dok sam bjezi od klaustrofobije konvencionalnosti.
Dobra godina je za americku cestu bila 1957. Slikar Edward Hopper dao nam je svoj Western Motel. Spisatelj Jack Kerouac, iz sivog i tmurnog, tvornickog Lowella, u drzavi Massachusetts - roman "Na cesti". Cesta je za Kerouacove likove bila izlaz, nacin bijega. Bas kao sto je Mississippi bio za Hucka i Jima. Kerouacovu su knjigu prigrlili bitnici, ali i mnogi drugi kojima spustanje sidra na jednom mjestu nije izgledalo kao dobro rjesenje. Roman "Na cesti" sazeo je, bolje od bilo koje druge knjige, tu vjecnu glad za kretanjem i energiju potrebnu da se ona utazi: Dean je odlucno uskocio u svoje sjediste. "O, da, da! A sada, mislim, treba krenuti. Sutra navecer moramo biti u Chicagu. Vec smo nekoliko sati potratili." Decki se lijepo zahvalise farmeru Wallu te krenusmo. Okrenuo sam glavu i promatrao kuhinjsko svijetlo kako nestaje u moru tmine. A onda sam se nagnuo naprijed.
