U januaru-februaru 2020. se počelo s razvojem vakcina, a krajem novembra nekoliko proizvođača je izašlo s preliminarnim rezultatima kasnih studija efikasnosti i sigurnosti svojih vakcina. Ovo je dovelo do toga da se mnogi pitaju da li su ove one zaista efikasne i sigurne, jer su razvijene brže nego iti jedna vakcina u istoriji biomedicinskih nauka i farmacije. Ovo je još jedna od stvari, pored nerazumijevanja tehnologije stvaranja vakcina, nauke koja stoji iza tog procesa, straha od nuspojava i straha od sastava vakcina, koja stvara nepovjerenje u COVID-19 vakcine.
Koliko su se vremena razvijale druge vakcine
A woman holds a small bottle labeled with a "Coronavirus COVID-19 Vaccine" sticker and a medical syringe in this illustration taken Oct. 19, 2020.
Oko dvadeset godina je proteklo između prvih pokušaja razvijanja vakcine protiv dječije paralize do trenutka kada je Jonas Salk 1953. imao inaktivnu vakcinu protiv ove bolesti. Par godina nakon Salka, Albert Sabin je stvorio i „živu“ vakcinu protiv dječije paralize, poznatu i kao oralna vakcina.
1971. Maurice Hilleman iz Mercka je stvorio prvu vakcinu koja štiti od morbila, rubeole i zaušnjaka. Vakcine protiv ovih bolesti su postojale već u drugoj polovini šezdesetih, ali su bile zasebne. Oslonivše se na rad Stanleya Plotkina, Hilleman je za dvije godine stvoro prvu kombinovanu vakcinu protiv ove tri bolesti. Ta vakcina, danas poznata pod skraćenicom MMR ili MPR, doživjela je neke izmjene kako bi bila sigurnija i efikasnija, ali, za ono vrijeme, dvije godine razvoja su zaista kratak period. Ali – sam virus morbila je izoliran još 1954. što znači da je prošlo nešto manje od dvadeset godina do razvoja vakcine.
Antigen virusa hepatitisa B je otkriven 1963. a 1981. je odobrena i prva vakcine protiv ovog virusa. Međutim, vakcine u današnjem obliku, koje su dobijene metodama genetičkog inženjerstva, poput EuvaxB i Engerix-B, razvijenu su 1986. U BiH se vakcine protiv hepatitisa B nalaze u obaveznom programu imunizacije tek nešto više od deset godina.
Veza između HPV i raka cerviksa je utvrđena osamdesetih godina, a bilo je potrebno oko 20 godina razvoja vakcine protiv ovog virusa, koja, nažalost, čak ni dana-danas nije dostupna u Bosni i Hercegovini.
Da bi se razvila jedna vakcina, potrebno je znati uzročnika određene bolesti protiv koje želimo razviti vakcinu, izolirati tog uzročnika u kulturi, dokazati da upravo taj patogen izaziva tu bolest, naći antigen – dio virusa ili bakterije na koji naš organizam najbolje razvija imunološki odgovor, a zatim krenuti u razvoj vakcine, koja mora biti testirana da li je dovoljno efikasna i dovoljno sigurna, dakle da ne izaziva teške, opasne i učestale nuspojave. Zatim se mora čekati na različita administrativna-regulaciona tijela da odobre vakcinu. Sve je to dugačak proces, ali se pojedine dionice mogu ubrzati.
Zašto je obično potrebno dosta vremena za razvoj vakcina?
Period istraživanja patogena, neophodan za razvoj vakcina, jer se tako doznaje više o osobinama virusa ili bakterije, naročito njegovoj strukturi, proteinima i genetici, može trajati 2-5 godina. Ovo obično radi neka naučna institiucija, koja onda potakne interesovanje farmaceutskih kompanija za razvoj vakcine i ulaganja.
Zatim slijede pretklinička istraživanja, na kulturama ćelija i životinjama, u kojima se posmatra, između ostalog, i to da li vakcina potiče imuni odgovor. Za ovu fazu treba nekoliko godina. Tek nakon toga se ide u različite faze kliničkih ispitivanja – na ljudima, prvo na manjim grupama dobrovoljaca, pa zatim na većim grupama, koje su randomizirane i stratificirane, da bi bile reprezentativne. Ovdje bi trebali sudjelovati ljudi različitih etničkih grupa, spolova i dobnih grupa, kako bi se ispitalo kako vakcina djeluje kod različitih grupa, da li im se razlikuju nuspojave i da li efikasnost vakcine varira.
Čak i kada vakcine završe fazu 3 kliničkih studija, koje su konačne studije ispitivanja efikasnosti i sigurnosti, one se ne odobravaju odmah. Regulatorna tijela moraju pogledati dokaze o efikasnosti i sigurnosti vakcine, a kako je to posao administrativne prirode, to odobrenje može čekati neko vrijeme.
Zatim slijedi faza proizvodnje i distribucije vakcine. Tu također postoje vrlo stroge kontrole kvaliteta, a brzina dolaska vakcine do onih kojima je namijenjena ovisi i o proizvodnim i distributivnim kapacitetima proizvođača. Često se tu radi o manufakturama koje proizvode za određenu kompaniju, a samo neki od prozvođača, poput Instituta za serume u Indiji, imaju zaista zavidan kapacitet prozvodnje milijardi doza.
Prema procjenama World Economic Forum, za 10 godina istraživanja i razvoja neke vakcine troškovi iznose oko 500 miliona dolara.
Kako su onda vakcine protiv COVID-19 razvijena ovako brzo i da li možemo vjerovati njihovoj kvaliteti?
In this undated photo from the University of Oxford, a volunteer received a coronavirus vaccine developed by AstraZeneca and Oxford University, in Oxford, England. (University of Oxford/John Cairns)
Najveći problem oko razvoja vakcina jestu financijska sredstva i odobrenja administrativnih tijela. Upravo ove stvari usporavanju razvoj vakcina.
Međutim, neke od vakcina protiv COVID-19 poput kineske vakcine koju razvija Sinopharm, temelje se na starim i dokazanim tehnologijama. Druge vakcine, poput adenovirusnih i iRNK vakcina se temelje na nekim novijim tehnologijama, ali su kompanije već imale razvijenu platformu za ovakve stvari, radeći na nekim drugim virusima i vakcinama. To znači da se nije krenulo „od nule“, bez obzira što se radi o jednom novom virusu.
Nekima je brzina razvoja vakcina protiv COVID-19 „dokaz“ da je virus već bio poznat, pa su farmaceutske kuće imale pripremljenu vakcinu. To jednostavno nije tako – za vakcine možemo koristiti ili već postojeće platforme poput inaktivacije virusa, ili neke eksperimentalne platforme, za koje je već pokazano da bi mogle biti korisne i efikasne kao „nova generacija vakcina“. Samo je bilo potrebno istražiti novi patogen i utvrditi koji bi to njegov dio tj. gen za koji njegov dio treba biti „srž“ nove vakcine.
Na samom početku pandemije uložen je ogroman napor u izolaciji i sekvencioniranju različitih regionalnih tipova virusa SARS-CoV-2, a naša zemlja je također dala svoj doprinos u tome.
Utvrđeno je da bi najbolji tj. najsigurniji kandidat za izazivanje odgovora imunološkog sistema kod vakcina koje se ne baziraju na cijelom inaktiviranom virusu bio S-protein (šiljak) virusa, kojim on ulazi u naše ćelije. Naime, postoji još nekoliko površinskih proteina ovog virusa, ali ovaj virus još ima i lipidnu envelopu ispod koje ostaju drugi proteini, ali S-protein protrudira. Dakle, S-protein je ono s čim naš imunološki sistem prirodno prvo dolazi u kontakt.
Kada su različite laboratorije koje su se uključile u pokušaje stvaranja vakcine odabrale svoju platformu i krenule u razvoj vakcine, bilo je potrebno naći industrijskog partnera. Međutim, u eri globalne krize, ovaj dio je išao nešto brže nego obično: velike farmaceutske kompanije su se zainteresirale vrlo brzo. Tako je Pfizer odlučio podržati malu kompaniju BioNTech, koja je krenula s razvojem vakcine, ali nije imala velike kapacitete za dalji nastavak. AstraZeneca je obratila pažnju na ono što se događa na Univerzitetu Oxford, a Moderna je imala podršku američkih državnih instituta. Rusku vakcinu Sputnjik V je razvijao državni institut, uz podršku Ruske Federacije, a nekoliko velikih kineskih farmaceutskih kompanija je podržalo kineske naučne centre i institute.
Klinička ispitivanja traže i najviše vremena jer se radi o praćenju velikog broja volontera određen vremenski period. Oni trebaju provesti dovoljno vremena izloženi virusu– da se vidi da li će se zaraziti i da li će biti razlika u broju inficiranih između grupa koje su primile pravu vakcinu i onih koje su primile tek placebo. Ne, ovo ne znači da se dobrovoljci namjerno zaražavaju virusom. U kliničkim studijama za ove vakcine, naučnici su postavili neke granice, koliko slučajeva zaraze treba da se dogodi, da bi mogli reći da je vakcina efikasna ili ne. Međutim, mali problem predstavlja i to što je pored propisanih mjera nešto manja vjerovatnoća da će se ljudi zaraziti – zato treba proći određen period. Ipak, u periodu od nekoliko mjeseci kliničkih ispitivanja na velikim grupama dovoljno se ljudi u kontrolnim grupama zarazilo, da naučnici mogu imati statističku sigurnost da kažu da je ova vakcina efikasna.
Također, da bismo zaista znali koliko dugo traje imunitet od ovih vakcina, morali bismo pratiti dobrovoljce jedno vrijeme, čak godinama. Mi sad ne možemo reći sa sigurnošću da li imunitet od ovih vakcina traje godinu dana, dvije, pet ili možda duže – tek ćemo za nekoliko godina to znati. Ove stvari spadaju u limitacije istraživanja efikasnosti ove vakcine. U vanrednim okolnostima kao što je ova, moramo prihvatiti i te nedostatke. Možda ćemo se morati više puta vakcinisati ovim vakcinama, recimo sezonski, kao za gripu, ali to nije argment da vkacine nisu dobre.
Regulatorne provjere rezultata, licenciranje tj. odobravanje vakcine može trajati znatno duže nego što to kompanije žele, u normalnim uslovima. Međutim, s obzirom na vanrednu situaciju, ove postupci će imati prednosti i radiće se brže nego inače. Moderna i Pfizer već podnose zahtjev za odobrenje svojih vakcina.
Zaravo svi koraci koji su mogli biti ubrzani – poput iznalaženja finansiranja, traženja partnera, razvoja platforme, administrativnih koraka – ubrzani su. Djelimično je ubrzan i period kliničkih ispitivanja, ali ni to nije bilo požureno i izvedeno navrat-nanos. Dio istraživanja je bio pod kapom „Operacije warp-speed“, koja je znatno olakšala i ubrzala iznalaženje rješenja i stvaranja vakcina. COVAX inicijativa će dodatno ubrzati proizvodnju i distribuciju vakcina.
Radi se o nadčovječanskim naporima da se stane ukraj jednoj vanrednoj situaciji, pri čemu je ogroman dio resursa usmjeren ka proizvodnji svrsishodne vakcine. Naučni časopisi koji inače naplaćuju pristup publikovanim radovima, otvorili su se za istraživanje COVID-19 i radovi na temu ovog virusa su većinom dostupni kao open-access, besplatno. Nikada više znanja u tako kratkom roku nije podijeljeno, nikada veća saradnja, nikada više novca upumpano u razvoj vakcina. Svjetska zdravstvena organizacije je poticala ove napore i pratila istraživanje te dala okvir djelovanja u ovoj situaciji.
„Kad se male ruke slože, sve se može“, možda jeste dječija pjesmica, ali je potpuno primjenljiva na ovu situaciju. Razvoj vakcina protiv COVID-19 „brzinom svjetlosti“ nije razlog za nepovjerenje u ove vakcine, koja god da bude prisutna kod nas. Naša najveća briga bi u ovom renutku trebala biti da li ćemo ih dobiti na vrijeme i da li ćemo dobiti dovoljan broj doza te kako smanjiti rizik od infekcije do pojave vakcina.