Vijest da je Parlamentarna skupština BiH ratifikovala jedan dokument koji se tiče oblasti svemirskog prava, punog imena „Ugovor o načelima koja uređuju aktivnosti država na istraživanju i upotrebi svemira uključujući Mjesec i druga nebeska tijela iz 1967.“, skraćeno „Ugovor o svemiru“, izazvala je buru podsmjeha u medijima, na društvenim mrežama, ali i izjave bh. političara kako je ovo moglo pričekati.
Podsmjeh, nevjerica i sarkastičnost su na ovu vijest bili malo veći nego prije oko godinu dana, u januaru 2019. kada je tačka u kojoj se razmatra Nacrt osnova za pristupanje Bosne i Hercegovine sporazumu o svemiru došla na dnevni red sjednice Savjeta ministara BiH.
Na prvu, kada pomislimo na trenutno zagađenje u dosta bosanskohercegovačkih gradova, na problematiku lokalnih političkih odnosa i ulaska BiH u NATO i EU, te činjenica da naša zemlja nema naučne i tehnološke kapacitete za svemirska istraživanja, pristupanje i ratifikacija jednog ovakvog ugovora čini se trivijalnom, nepotrebnom, nevažnom, pa čak i smiješnom. Na drugu, čini se da je tek mali procenat građana BiH upoznat sa odredbama ovog Ugovora, važnošću toga da ga potpišu sve država svijeta i realnim situacijama koje ovaj Ugovor predviđa i rješava.
Problem sa razumijevanjem važnosti i upotrebne vrijednosti ovog dokumenta leži u činjenici da se neprestano naglašava samo nekoliko članova Ugovora, poput Člana 2, koji ističe kako „svemir, u koji spadaju Mjesec i nebeska tijela, nije predmet nacionalne aproprijacije tvrdnje suvereniteta, ni korišćenjem ni okupacijom, niti na bilo koji drugi način“.
Garancija da niti jedna nacija neće svojatati svemir, svemirske objekte niti postavljati nuklearno oružje u svemiru samo je mali dio Ugovora. Korijeni Ugovora sežu u 1919. kada postavljeni temelji zakona o vazdušnom prostoru po kojem svaka zemlja ima suverenost nad zračnim prostorom iznad svoje površine. Sam Ugovor o svemiru nastao je 1967. godine, a među prvima su ga potpisale SAD, SSSR i Ujedinjeno Kraljevstvo 27. januara 1967. Od tada, Ugovor o svemiru se proširivao nizom konvencija, ali do danas predstavlja osnovu međunarodnog svemirskog prava, koje spada u međunarodno javno pravo.
Njegove odredbe razrađuju i dopunjuju Sporazum o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju objekata lansiranih u svemir (1968.), Konvencija o međunarodnoj odgovornosti za štetu koju prouzroče svemirski objekti (1972.), Konvencija o registraciji objekata lansiranih u svemir (1975.), Sporazum koji uređuje aktivnosti država na Mjesecu i drugim nebeskim tijelima (1979.) te cijeli niz drugih odredaba i konvencija.
Članovi konvencije, poput Člana 5. i Člana 7. u kojima se ovaj zakon bavi procedurama spašavanja astronauta, posebno, ako oni nekim slučajem i greškom dospiju u drugu državu – onu čiji nisu državljani i onu koja nije lansirala svemirsku letjelicu, te mogućnosti isplate potencijalne štete koju uzrokuje pad nekog lansiranog objekta, zapravo su realni scenariji i bez ratifikacije ovakvog zakona bili bi prilično pravno zapetljani. Tekst Ugovora o svemiru, originalnog naslova Treaty on Principles Governing the Activities of States in the Exploration and Use of Outer Space, including the Moon and Other Celestial Bodies, dostupan je na stranicama Ujedinjenih naroda.
Zemlje potpisnice su dužne spašavati astronaute, ali i ukoliko primjete čudne aktivnosti u svom zračnom prostoru, obavijestiti o tome UN. Također, njime se rješava i problematika otuđene i izgubljene opreme svemirskih agencija.
Član 5. Ugovora o svemiru je proširen dokumentom koji se zove Sporazum o spašavanju astronauta, vraćanju astronauta i vraćanju predmeta koji su lansirani u svemir, skraćeno Sporazum o spašavanju i predstavlja međunarodni sporazum kojim se utvrđuju prava i obaveze država u vezi s spašavanjem osoba u svemiru. On je specifičniji dokument od Ugovora o svemiru i pruža smjernice za protokole spašavanja. Sve evropske države, uključujući i države nastale raspadom Jugoslavije, potpisale su i ratificirale ovaj sporazum, dok to nije slučaj sa Ugovorom o svemiru niti su pravno naslijedile obaveze po osnovu ovog ugorora, što je jako interesantno. Naime, mnoge bivše kolonije, primjerice Bahami i Togo, naslijedile su pravnu stečevinu Ujedinjenog Kraljevstva, ali ex-Yu države moraju ponovo potpisati i ratificirati Ugovor o svemiru.
Slovenija je ovom sporazumu pristupila 8. februara 2019. Sama Jugoslavija je pristupila 27. februara 1967. godine, a taj potpis je depozitovan u Vladi Ruske Federacije. Ipak, polje sa statusom Srbije po ovom Ugovoru je prazno, i postoji samo oznaka kako je Ugovor potpisala Jugoslavija, dok se druge ex-Yu zemlje ne nalaze na službenom spisku potpisnica koji možete naći ovdje.
Očigledno je kako je Jugoslavija samo potpisala, ali ne i ratificirala Ugovor, te tako zemlje nastale raspadom Jugoslavije nisu ni mogle biti pravni nasljednici ove stečevine. Ivo Sarajčić je za Jugoslaviju Ugovor o svemiru potpisao u Londonu, Feliks Gorski u Moskvi, a Veljko Mićunović u SAD. Detalji ugovora, potpisnici za svaku zemlju te status zemalja u ovom ugovoru je moguće pogledati ovdje. *
U Članu 7. Ugovora o svemiru se kaže kako svaka država potpisnica Ugovora, koja lansira ili osigurava lansiranje objekata u svemir, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela, i svaka država potpisnica s čijeg se teritorija ili infrastrukture lansira objekt, međunarodno je odgovorna za štetu drugoj državi potpisnici Ugovora.
Ovakve situacije nisu česte, ali se događaju: 1979. krhotine američke svemirske stanice Skylab su, umjesto u ocean kako je predviđeno, pale u jugoistočni dio Australije. Naime, stanica nije izgorila u atmosferi onako brzo kako su iz NASA predvidjeli, što je poremetilo putanju i umjesto u ocean južno od grada Cape Town, krhotine su pale oko 450 km istočno od Pertha. Greška u proračunu je iznosila oko 4%.
Također, treba imati na umu i to da se privatne kompanije uključuju u svemirska istraživanja i usluge kao i mogućnost nepopularnog scenarija da države koje nisu potpisale i ratificirale Ugovor iskoriste to kao „rupu u zakonu“ koja im otvara mogućnosti aproprijacije svemira i upotrebe nuklearnog naoružanja u svemiru.
Potpisivanje ovog ugovora omogućava da i bh. naučnici učestvuju u timovima koji istražuju svemir – možda ne kao astronauti, ali kao inženjeri, informatičari, ljekari, biolozi. Također, ne može se dovoljno naglasiti kako upravo učešće u ovakvim stvarima i ratifikacija nadnacionalnih sporazuma poput ovog, koji su kruna naučne diplomatije, predstavlja još jednu potvrdu suvereniteta jedne zemlje.
* paragraf je naknadno dodan u tekst